Uzlazna linija tjeskobe | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Uzlazna linija tjeskobe

Plesna predstava Rad panike u kaotičnom vrzmanju krajolikom zagrebačkog Blata poziva publiku da zakorači u svijet ekspresivne nelagode.

Piše: Milena Žarković

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

Na poticaj prijateljice i uz šture informacije o plesnoj izvedbi u prirodi pratimo red auta i završavamo u šumovitom dijelu s desne strane nesuđene Sveučilišne bolnice u Blatu čiji su zidovi danas svedeni na to da služe kao pokusno platno za ulične umjetnike. Sumrak je i krećemo se s masom ljudi dublje u krajolik. Epidemiološke mjere se revno poštuju tako da se potpisujemo i nastavljamo dalje prema proplanku. U pozadini vidimo neka svjetla koja se kreću i dok hodamo prema njima, periodično nas iz pojedinih stabala prati neki mrmljajući glas. Ovaj već dovoljno neobičan scenarij nadopunjuje i puni orkestar koji svira negdje u daljini. Kako sunce pada, atmosfera se zahuktava. U uvodnom tekstu za događaj stajala je informacija da glas iz drveća možemo pratiti i preko YouTubea kako bi nam idejni dio performansa bio jasniji.

Odustajem od tog preopterećivanja svoje svijesti s onim što mi se čini kao umjetničko laprdanje o prolaznosti vremena i fokusiram se na događanja oko sebe. Odlučujem promatrati sebe u međuodnosu s jurcajućim osobama u bež sakoima, grandioznim orkestrom u pozadini, zvukom drona koji nas promatra iz visina, suncem u zalasku i hladnoćom noći koja polako preuzima atmosferu. Pogled mi često privlači i drvena promatračnica gdje zamišljam nekog lovca kako ujutro promatra livadu na kojoj smo ove večeri mi preuzeli ulogu krda, i onda još to mrmljajuće drveće. Osjećaj nelagode raste. Izvođači trče naokolo naizgled bez ikakvog reda držeći svjetiljke u ruci i igrajući se sa svjetlom. Kaotičnost života? 

Dok pratim pojedinačan izražaj svake plesačice, polagano se spušta tamna kulisa noći. U trenucima kada orkestar ne svira razabirem zvukove zadihanosti, trčanja kroz vlažnu travu, mrmljajući glas iz drveća ili iz slušalica silueta pokraj mene te zujanje sveprisutnog drona iznad glave. Tjeskoba modernog doba?

Ovo mahnito jurcanje u mraku približava se svojoj kulminaciji. Svi izvođači u jednom trenu nestaju iz vidika i publika ih prati sporim tempom savladavajući slabo vidljiv obronak. Uz pomoć svjetala s mobitela, krećemo se u gužvi po blatnjavom putiću i naziremo male skupine ljudi čiji je pogled usmjeren k podu. U središtu interesa svake od tih grupica nalaze se iskopane rupe u zemlji, nalik na grobove. U svakoj se nalazi po jedna plesačica, nastavljajući svoj performans dok mi promatramo s privilegirane pozicije. Jezovit prizor. Prolaznost života? 

Nakon nekoliko minuta kaotičnog vrzmanja u rupi i suprimiranih vriskova – kraj. Plesači izranjaju, publika im pruža ruku i mrakom odjekuje pljesak. Ne znam jesam li sadržajno što propustila, no ovo što sam vidjela i doživjela bilo mi je dovoljno da napustim tu neobičnu lokaciju pod dojmom. Ova jedinstvena izvedba tako ostavlja prostor posjetitelju da je promisli i da sudjeluje na sebi svojstven način. Retrogradno se informiram o kontekstu izvedbe te saznajem sljedeće:

"Rad panike posljednji je dio trilogije započete predstavom Iskop izvedenom 2018. g u kući arhitekta Vjenceslava Richtera, a nastavljene predstavom rePublika u orkestru koja je premijerno održana u HNK Ivan pl. Zajc u listopadu 2019. u Rijeci. Trilogija tematizira veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima  u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe."

Eto, napokon znam oko čega sam trebala osjećati tjeskobu.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 02.12.2020

VEZANE VIJESTI

Podudaranje početka i kraja

Piše: Sendi Bakotić

Rad panike, oproštajna predstava izvedbenog kolektiva BADco., dojmljivo je događanje koje priziva distopijski realno suočavanje s krajem svijeta kakvog poznajemo.

Orkestar bez granica

Piše: Klara Berdais
Nastup eksperimentalnog projekta CRI Orchestra uspješno je probio barijeru između pozornice i gledališta te približio publici zaigranost i užitak glazbene improvizacije.

Utopijske (raz)gradnje

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Iskop kolektiva BADco. istražuje odnos između planiranja budućnosti i izdajničke ranjivosti života, sanjarskih projekata i konačnosti našeg vlastitog trajanja.