Važniji momenti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Važniji momenti

WHW je u prvih 10 godina svoga rada realizirao niz važnih izložbi i projekata, među kojima svakako treba izdvojiti one inspirirane Nikolom Teslom i Vojinom Bakićem.

Razgovarala: Una Bauer
KP: Projekt posvećen Nikoli Tesli omogućio je hrvatskoj javnosti ponovnu uspostavu dijaloga s njegovim likom i djelom. Možete li se osvrnuti na vrijeme i prostor u kojem ste pripremale i realizirale Broadcasting?

WHW: Nakon Komunističkog manifesta, prvi veći projekt koji je ukazao na smjer  u kojem idemo bio je projekt Broadcasting posvećen Nikoli Tesli. Trajao je čitavu 2002., a izložba je otvorena krajem 2002. u Tehničkom muzeju. Radilo se ponovo o jednom dugoročnom projektu koji je pokušavao ukazati na potrebu za kontinuitetom razmišljanja, dijaloga, koji je pokušao s Nikolom Teslom, s njegovim likom i djelom otvoriti čitav niz važnih društvenih, političkih ali i kulturnih tema, počev od same pozicije Tesle kao jugoslavenskog heroja koji zbog svog srpskog porijekla 1990. nestaje iz udžbenika, iz javne memorije, čiji se spomenici miniraju, a on odjednom postaje persona non grata. Htjele smo postaviti pitanje o cijelom njegovom doprinosu, o znanju, o tome kako se to znanje prihvaća, kada se s njime ponosimo a kada ga odbacujemo. Važno se pitanje odnosilo i na potencijale novih medija: na koji način koristimo neke resurse, što su u tome prioriteti, kako ekonomska situacija mijenja potencijal izuma - Tesla nije ništa patentirao, sve je htio napraviti tako da se unaprijedi ljudski život, imao je utopijsku viziju načina na koji tehnologija može pomoći društvu, svijetu, čovječanstvu. Htjeli smo pokazati na koji način tehnologija i mediji danas ispituju vlastitu odgovornost i kako se prema tome pozicioniraju. Važna je bila komunikacija s Tehničkim muzejem u Zagrebu u kojem se okuplja drugačija publika od one koja nas inače prati. Dio izložbe bile su intervencije unutar stalnog postava muzeja. Taj je projekt bio jako važan i za strategiju razvoja naše udruge. 


KP: Nekoliko godina kasnije ponovno se bavite Teslom. Zašto ste mu se vratile?

WHW: 2006. smo radili Normalizaciju i taj projekt je bio ponovo posvećen Tesli – bilo nam je izuzetno zanimljivo da se od 2002. do 2006. dogodio jedan apsolutno kopernikanski obrat percepcije Tesle. Na putu prema EU, Tesla je na jedan vrlo ironičan način postao most pomirenja između Hrvata i Srba, nije bilo političara koji se nije zaklinjao u njega, u svim se novinama ukazivalo na njegovu važnost za hrvatski narod, i apsolutno svi političari koji su bili kreatori klime u kojoj je Tesla nestao, 2006. poticali su razgovor o Tesli i bili pokrovitelji triju spomenika Tesli u mjesec dana. Postavili smo pitanje o naličju te normalizacije, pokazali smo kako su te promjene kozmetičke. U tom se cijelom slavlju zaboravilo pitati gdje je bio Tesla sve ovo vrijeme, zašto ga nije bilo. Počele smo razmišljati o samoj kategoriji spomenika, koja je u tom trenutku intenzivno bila raspravljana zbog premještanja Teslinih spomenika i građenja novih. Pokušale smo podsjetiti na spomenike koji su bili minirani, postaviti pitanje što bi bio danas pravi spomenik Tesli i da li je on moguć. Tako smo raspisale natječaj za anti-spomenik i, naravno, nije se radilo o anti-Tesli, već o tome kako se spomenici kao kategorija sprege vizualnih umjetnosti i politike u tom trenutku percipiraju. Natječaj nije bio otvoren samo umjetnicima već svima s idejom. Ta je izložba bila predstavljena u Galeriji Nova. Naravno, nije nam bila namjera realizirati te spomenike, već su oni jednostavno bili neka vrsta poziva za izlaganje kritičkog mišljenja. Ponovno smo uz to napravili niz predavanja i jednu publikaciju s nizom tekstova koji se se bavili tom temom. Projekt smo realizirali u suradnji s SKD Prosvjeta, pokušali smo ukazati na to kako je potrebno ponovno postaviti ista pitanja: 'što, kako i za koga', jer odgovori su ovoga puta bili drastično različiti.


KP: 2003. godine ste na poziv Janoslava Šabana, tadašnjeg direktora AGM-a, počele voditi Galeriju Nova. Kako ste koristile galeriju? 

WHW: Od samog početka djelovanja galerije, '70-ih godina, ona djeluje u sklopu AGM-a. Galerijski program smo pokušali usmjeriti kako bismo zadovoljili potrebe scene. Tada, 2003., nije postojala platforma za mlade umjetnike, i naš se program uglavnom, nekih godinu i pol, bavio tom problematikom. Nismo se željeli unaprijed ni na što ograničiti, već smo si dali prostora da osluškujemo koje bi stvari bile potrebne na sceni. Ono što se s galerijom desilo, kako smo to svjesno programirale, jest da smo, u trenutku kada većina manjih kolektiva, NGO-a, nije posjedovala nikakav prostor, otvorile galeriju kao mjesto gdje su sve te aktivnosti tražile svoju vidljivost. U tom se smislu, uz brojne suradničke projekte, uspostavio ritam sa 20-ak izložbi godišnje, sa mjesečnim izmjenama predstava TSP-a s izložbama stripova... I poslije smo nastavili njegovati tu vrstu otvorenosti. 


KP: Možete li s ove određene vremenske distance prepoznati neki prijelomni projekt Galerije Nova?

WHW: Kada bacimo pogled unatrag na povijest Galerije Nova, samostalna izložba Vojina Bakića koju smo napravili 2007. stoji kao svojevrstan presedan po mnogim pitanjima. To je bila prva izložba koju smo otvorili tako da smo zaključali vrata, izložba se mogla gledati samo izvana - jer su vrata i prozori galerije jedan veliki izlog. Prikazali smo cijelo obiteljsko nasljeđe, izložbu smo realizirali u suradnji s unukom kipara Vojina Bakića – Anom Martinom Bakić. Komentirale smo status njegovih skulptura u tadašnjem trenutku – skulpture koje nisu imale svoje mjesto vidljivosti, koje su bile potpuno zanemarene, zapostavljene. Stavili smo skulpture na stol i tijekom trajanja izložbe organizirali smo stručno vodstvo u suradnji s kustosima, povjesničarima umjetnosti, umjetnicima. Na taj smo način komentirale i svoju institucionalnu poziciju. 

Naše je pitanje bilo zašto jedna muzejska institucija, koja je propisno opremljena sa svom tehnologijom koja je potrebna za izlaganje povijesnih skulptura takvih vrijednosti to ne radi, nego se time bavi jedna mala galerija koja si ne može priuštiti noćnog čuvara i alarmni sustav. Ta je izložba potpuno pomakla stvari. Svaki puta kada radiš neku izložbu, misliš i pišeš o tom projektu u nekim nacrtima i aplikacijama, imaš ideju što bi taj neki temporalni projekt mogao biti, šta bi izložba koja traje u nekom određenom vremenskom trenutku mogla pomaknuti, šta bi mogla rješiti, no ta retorika ponekad zna biti upitna. S ovom izložbom se desilo da je realizirala mnoge stvari kojima je aspirirala pri procesu nastanka. Između ostaloga, djelovala je kao apel da se mobilizira javnost, da se dio tog nasljeđa zaštiti od propadanja i to je imalo za posljedicu da se nekoliko kapitalnih Bakićevih djela restaurira, da se spase skulpture iz njegovog ateljea. 

Ne želimo sebi prepisivati sve zasluge ali činjenica je da je ta izložba potakla mijenjanje statusa quo. I budući da je politička i socijalna perspektiva u srcu našeg interesa, nama je bilo stalo istražiti i koji su razlozi za to da je jedan prominentni modernistički kipar, koji je sudjelovao na svim izložbama od Documente, EXPO-a, Bijenala u Veneciji, i koji se nalazi u svim važnim pregledima moderne skulpture, odjednom iščezao iz vidokruga. I naravno da se opet vraćamo na ovu ishodišnu traumatsku točku devedesetih, na činjenicu da je Bakić realizirao neke od najatraktivnijih i najvrednijih spomenika anitfašističkoj borbi. 

Ta je izložba bila prijelomna jer smo se po prvi puta počele baviti "muzejskom građom". Od samog početka smo radile izložbe koje su predstavljale povijesne radove, međutim uvijek se radilo o umjetničkoj produkciji '60-ih i '70-ih godina koja je također do neke mjere patila od nedovoljne podrške i sustavne sakupljačke politike službenih umjetničkih institucija - jednostavno nije bila dovoljno izlagana. 


KP: Vidite li u ovom sumiranju svog rada još neke važne trenutke koje svakako treba istaknuti? 

WHW: Ako obratimo pažnju na lokalni historijat zadnjih deset godina, u središtu tog perioda i vremenski i kao vrhunac aktivnosti na lokalnoj i vaninstitucionalnoj sceni stoji projekt Operacija:grad koji se desio 2005. u prostoru bivše tvornice Badel. On je specifičan po tome što je na jednom mjestu i sinergijskim aktivnostima prikazao različite djelatnosti. I nama je bilo sjajno raditi izložbu koja je u dijalogu sa cijelim kontekstom i prostorom izlaganja. Izložba se zvala, prema radu Mladena Stilinovića, Staviti na javnu raspravu

Važno je spomenuti da smo bili uključeni, u jedan još uvijek i jesmo, u dva opsežna kolaborativna projekta. Jedan od njih je bio Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 koji nam je bio važan projekt jer smo počele intenzivno surađivati s organizacijama iz različitih disciplina, s organizacijama s kojima smo dijelile početnu poziciju, načine na koji mislimo da kulturna produkcija treba biti povezana sa kritičkim mišljenjem, te  na koje načine ona može intervenirati u različita društvena pitanja. Ta je sinergija u tom trenutku bila jako važna za pozicioniranje naših razmišljanja prema van. Udruživanje je bilo važno, da glasovi postanu jači. 

Drugi projekt u kojem surađujemo već nekoliko godina, a imao je neku vrstu kulminacije u izložbi koja je otvorena 29. studenog prošle godine u beogradskom muzeju 5. maj je projekt Političke prakse na prostoru bivše Jugoslavije koji smo radili sa organizacijama kuda.org iz Novog Sada, Prelom Kolektiv iz Beograda i pro.ba iz Sarajeva. Radilo se o finom sinhronicitetu sličnih perspektiva. Bez toga da se inzistiralo na nužnosti komunikacije, ta se komunikacija podrazumijevala u tome kako se čita povijest. Nama je to bilo jako važno, puno smo naučile o stvarima koje, kada smo mi studirale, nisu bile dio edukativnog sustava, bile su na margini interesa. Puno smo se bavili '70-ima, počecima Konceptuale, unutar toga smo radili i Bakića, i poimanja modernističkog socijalizma. Izložba u Beogradu je bila dobar primjer kako su se, bez potrebe da se stvori jedna cjelina, pokazala različita istraživanja u kojima su se pridružili još neki, generacijski bliski kolege. Izvrstan je primjer prilog slovenskih kolega Kako čitati partizansku umjetnost koji namjeravamo dovesti i u Galeriju Nova tijekom ove godine, zatim opsežno istraživanje Ane Janevski o kino-klubovima i eksperimentalnim filmovima. Komunikacija s tim partnerima se nastavlja i važno je da se jedna takva nova vrsta znanja, iz nove generacije profesionalaca i mlađih zainteresiranih kolega, proizvodi upravo ovdje, da se ne radi o nečemu gdje dolazi netko izvana, skuplja ono što je apsolutno vrijedno i objavi knjigu koju će izdati MIT. 

 

***

Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s kustoskim kolektivom WHW:

Kako je sve počelo? - Kustoski kolektiv WHW započeo je s radom devedesetih godina, pripremajući izložbu Što, kako i za koga čiji naziv kasnije preuzimaju za ime organizacije.

Metode rada - Suradničke prakse, kao i pripadnost nezavisnoj kulturnoj sceni, u samom su temelju praksi kolektiva WHW i snažno određuju njihov način rada. 

Osvrt na 11. Istanbulsko bijenale - Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 09.03.2010