Vani cijenjeni, doma skvoteri | kulturpunkt

Vani cijenjeni, doma skvoteri

Međunarodno priznanje kustoskom kolektivu WHW otkriva tužan nesrazmjer valoriziranja njihovog rada u lokalnom kontekstu, u kojem ne mogu osigurati bazične infrastrukturne uvjete rada.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Creative Commons/Kunsthalle Wien

Odjel za kulturu Grada Beča imenovao je jučer članice kustoskog kolektiva Što, kako i za koga / WHW Ivet ĆurlinNatašu Ilić i Sabinu Sabolović novim voditeljicama jedne od najvažnijih bečkih institucija za suvremenu umjetnost – Kunsthalle Wien. Riječ je o galeriji pokrenutoj 1992. godine, koja je od izvorne improvizirane infrastrukture prerasla u instituciju koja raspolaže dvama prostorima u samom centru Beča, zapošljava gotovo četrdeset ljudi i realizira ambiciozan izložbeni, ali i edukativni i izdavački program. Ovim imenovanjem galeriju po prvi put vodi jedan kolektiv, a na položaju nasljeđuju bivšeg ravnatelja Nicolausa Schafhausea, koji je otvorenim pismom u lipnju 2018. najavio povlačenje tri godine prije isteka ugovora zbog, kako navodi, jačanja nacionalističkih politika koje dovode u pitanje mogućnost društvenog dosega i utjecaja institucije kao što je Kunsthalle.

WHW svoj predloženi program temelji upravo na temi društvenih antagonizama, podjednako relevantnoj u bečkom, regionalnom kao i u globalnom kontekstu. "Program namjeravamo razvijati kroz suradničke razmjene s nizom međunarodnih saveznika, ali nas zanima i razgovor s neistomišljenicima te gradnja institucije koja je odgovorna prema napetostima i polarizacijama koje obilježavaju suvremeno društvo", ističu u priopćenju. Kulturna intervencija u polje politike i društva, odnosno ideja repolitizacije umjetnosti karakteristična je rad kolektiva već od prve izložbe Što, kako i za koga posvećene 152. godišnjici Komunističkog manifesta, koja je u jednoj od središnjih kulturnih institucija u Zagrebu, u vremenu ustoličene nacionalne opsesije otvorila pitanje odnosa umjetnosti i ekonomije, privatizacije i tranzicije. 

Otvorile su tada i značajno pitanje autonomije umjetnosti, kulturne memorije i (dis)kontinuiteta, te naznačile važnost povezivanja različitih generacija umjetnika – teme koje će se pokazati centralnima u njihovom djelovanju, kako u lokalnom tako i u internacionalnom kontekstu. Gotovo svaki od velikih međunarodnih projekata koje je WHW radio – počevši od izložbe Kolektivna kreativnost u muzeju Kunsthalle Fridericianum u Kasselu 2005. godine, preko osmišljavanja 11. izdanja Istanbulskog bijenala, jedne od najpoznatijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, do kuriranja hrvatske izložbe na 54. Venecijanskom bijenalu – imao je svojevrsni eho u lokalnom kontekstu, u zagrebačkoj Galeriji Nova koju kolektiv vodi od 2003. godine. 

Kako je u nedavnom razgovoru za emisiju Abeceda nezavisne kutlure na Radio Studentu konstatirao kritičar Marko Golub, ta se galerija prometnula u "naš mali portal u svijet", ne samo zbog inovativnih izložbi, već i zahvaljujući važnom diskurzivnom programu uz koji izložbe postaju zaokružene, promišljene cjeline, u skladu s integralnim pristupom kolektiva koji se reflektira i u samom njegovu imenu. Pa ipak, unatoč sad već dvadesetogodišnjem djelovanju, i petnaestogodišnjem uspješnom vođenju jednog od najpropulzivnijih gradskih kulturnih prostora, WHW nije uspio nadići krhku poziciju karakterističnu za sve organizacije koje djeluju na polju nezavisne kulture. Kolektiv, naime, već pet godina Galeriju Nova vodi bez ugovora za prostor i bez reguliranog statusa, usprkos mnogim molbama Gradskom uredu za kulturu da, vrednujući doprinos galerijskog programa zagrebačkoj sceni, pronađe trajno rješenje za ovaj problem.

Sa željom da zadrže vrijedan infrastrukturni resurs koji je svojom pozicijom u samom centru grada zasigurno atraktivan plijen mnogim "gladnim očima", članice kolektiva već godinama predlažu da se galerija za početak prizna kao gradska institucija, a da se potom pridruži Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, koji svojim modelom javno-civilnog partnerstva predstavlja prirodno, nezavisno-kulturno okruženje u kojem galerija danas djeluje. Otvorilo bi to mogućnost i razmišljanju o novim modelima programiranja te otvaranju prostora mladim kustosima i njihovim vizijama, no gradska uprava zasad ne pokazuje interes za rješavanjem ovog problema pa galeriji i dalje prijeti opasnost da bude još jedan u nizu prostora koji se zatvara nezavisnoj sceni.

Podrška ne izostaje samo od Grada Zagreba već i od Ministarstva kulture čija potpora izložbenom programu WHW-a nije dostatna za pokrivanje ni polovine bazičnih troškova čuvanja i tehničkog postava izložbi. I Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva već nekoliko godina nisko ocjenjuje relevantnost utjecaj udruge WHW te im odbija zahtjev za institucionalnom podrškom koju zato svesrdno dijeli nizu udruga izrazito konzervativnog usmjerenja. Tako za razliku od bečke pročelnice za kulturu koja entuzijastično očekuje njihove ideje u razvoju Kunsthallea kao mjesta suvremene umjetnosti, diskursa i refleksije, u lokalnom kontekstu galeriji se onemogućuje da izvršava svoju temeljnu zadaću – pruži podršku umjetnicima i proizvodnji novih umjetničkih radova.

Stoga ovo međunarodno priznanje radu WHW-a dolazi kao još jedan otužni podsjetnik na nesrazmjer s lokalnom valorizacijom njihova rada, gdje kulturna politika godinama sustavno radi na urušavanju temeljnih uvjeta rada, na što pozornost pokušava skrenuti i nedavno pokrenuta inicijativa Dosta je rezova. Stoga i same članice kolektiva, nove ravnateljice jedne od najvažnijih institucija u polju suvremene umjetnosti, ističu kako bi činjenica da se još jedan značajan dio lokalne kulturne produkcije preusmjerava u inozemstvo trebala biti zvono za uzbunu i potaknuti nositelje kulturne politike u Hrvatskoj da ozbiljno preispitaju uvjete rada na domaćoj kulturnoj sceni.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 07.03.2019

VEZANE VIJESTI

ABC: Širenje krugova suradnje

Autor: Radio Student

Sa Sabinom Sabolović, članicom kustoskog kolektiva WHW, razgovarali smo o važnosti podržavanja umjetničkih (i drugih) praksi koje izravno dotiču društvena i politička pitanja.

Život industrije nakon umjetnosti

Piše: Bojan Krištofić

Ovogodišnji Bijenale industrijske umjetnosti promišlja neprekidnu nepredvidivost radnih uvjeta koja radnike u kulturi i industriji dovodi na gotovo jednaku, nesigurnu ravan.

Crvene niti kontinuiteta i kolaboracije

Razgovarala: Una Bauer

Kustoski kolektiv Što, kako i za koga - WHW već više od 10 godina kritički propituje situacije društva, politike, kulture i umjetnosti.