Varaždinski prostori suvremenosti | kulturpunkt

Varaždinski prostori suvremenosti

O suvremenoj umjetnosti i nezavisnoj kulturi u Varaždinu razgovaramo s Ivanom Mesekom, performerom i pokretačem Dana hrvatskog performansa.

Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar

KP: 1990-ih boravite na studiju u Zagrebu nakon čega odlazite na studij u München te se u Varaždim vraćate 2000. godine. Kakvu ste situaciju zatekli na području likovnih i izvedbenih umjetnosti? 

I. M.: "Salonska umjetnost", ako je mogu tako kvalificirati. Umjetnost koja se stvara u ateljeima, a onda pokazuje u muzeju i nekolicini galerija. Akademski umjetnici uvučeni u svoja utočišta, a kada danju izađu, bore se da zarade nešto radovima prilagođenima ukusu većine. Amateri grupno više povezani, time i djelotvorniji u nametanju svoje estetike publici. Galerije koje donekle drže nivo u prezentiranju srednje struje slikara, kipara, dok konceptualaca, video-umjetnika nigdje.

Izvedbene umjetnosti pod širokom krinolinom Hrvatskog narodnog kazališta, koje u širini zadaća koje ima kao jedino kazalište u sjevernoj Hrvatskoj iznad Zagreba ne pruža dovoljan uvid u aktualnu, suvremenu estetiku novog kazališta, pojavnosti suvremenog pokreta, plesa, a ipak i sa sjajnim momentima hrvatskih teatarskih dosega.

 

KP: U projektu Abeceda nezavisne kulture bavimo se nezavisnom kulturnom scenom unutar koje podrazumijevamo opiranje prevladavajućim matricama i eksperimentalnost. Jesu li u to vrijeme postojale inicijative i ako jesu, možete li navesti neke, koje su iskoračile iz tradicionalnih formi i shvaćanja umjetnosti i kulture koje uglavnom povezujemo s baroknim Varaždinom?

I. M.: Teško za odgovoriti. Iskreno, relevantno mogu odgovoriti jedino o području likovnosti, a o ostalim granama tek se pokušavati sjetiti. Da li sam ikada u Varaždinu čuo suvremeno eksperimentalno glazbeno djelo? Sjetiti se nezavisne kazališne suvremene produkcije? Možda mi je promaklo, no već sama činjenica da je teško bilo čega se sjetiti, govori o tome da je nije bilo, ili vrlo sporadično. Postojali su pokušaji par udruga mladih da aktiviraju domaće kreativne snage (većinom kroz rock glazbu), par klubova s, u jednom razdoblju, jakom elektronskom scenom, nekoliko strip-entuzijasta, zadnjih godina Trash udruga sa filmskim festivalom tog žanra, nedavno pokretanje festivala suvremenog plesa.

 

KP: U ovom kontekstu 2000. započinjete novi projekt – Dane hrvatskog performansa - koji se do danas uspješno razvija i ima međunarodni karakter. Možete li opisati početke festivala - kako je došlo do same ideje za njegovo pokretanje, koji je bio koncept festivala, tko je bio uključen u njegov razvoj i kroz koje je etape razvoja prošao u ovih 12 godina?

I. M.: Festival se razvio od početne, jednodnevne prezentacije hrvatskog performansa u sklopu dvotjednog međunarodnog projekta-kolonije u ljeto 2001. godine koju je organizirao varaždinski HDLU. Ideja je bila sudionicima, kao i varaždinskoj publici, prikazati dio tadašnje performans (šire shvaćeno) scene, a zapravo im prezentirati tu formu, budući se na prste moglo nabrojati njih koji su ikada u životu  čuli za ili vidjeli performans. Budući je projekt ponudio tako željeno i potrebno osvježenje na likovnoj sceni, odlučeno je da projekt samostalno krene u obliku festivala svake godine. 

U početku konceptne odrednice nije bilo, već se na temelju zaprimljenih prijava odabiralo koji će umjetnici koji rad izvesti, a na temelju  prvenstveno kvalitativne razine. Ono što je bitno jest da je par mlađih umjetnika unutar udruge (Butković, Novoselec, autor teksta) njegovalo ili naginjalo ovom načinu izražavanja pa je festival bio i podrška i pomoć pri širem društvenom legitimiranju i potvrdi bavljenja ovakvom umjetnošću u maloj, većinom konzervativnoj sredini. Festival je imao trodnevnu "vikend formu" te se nakon par izdanja počeo razvijati uvodeći zadane teme performansa, šireći se u regionalni, a ne isključivo nacionalni festival, da bi došao do forme koju i sada ima: godišnji tematski okvir koji odabirom autora dobiva nacionalni, regionalni i internacionalni karakter.

KP: Dani hrvatskog performansa razvijaju se dakle kao inicijativa umjetnika u okviru strukovne udruge, HDLU-a Varaždin, čiji ste vi predsjednik bili od 2000. godine. Je li to na neki način predstavljalo opoziciju tradicionalnom, institucionalnom dijelu varaždinske likovne scene ili se organski razvijalo u tom kontekstu?

I. M.: Udruga koja okuplja vrlo različite autore (od medija kojima se bave, do generacijski vrlo divergentna) koristila je i institucionalni okvir koji se pružao (galerije i muzej), ali isto tako unoseći kao samostalni akter inovacije i osvajajući nova područja: od nekonvencionalnih prostora za realizaciju projekata, do ugošćavanja mlađih suvremenih umjetnika sa njihovim eksperimentalnim, novim poetikama.  

 

KP: Danas se Dani hrvatskog performansa održavaju u organizaciji Galerijskog centra Varaždin čiji ste vi ravnatelj. Kako je došlo do te promjene i što je ona značila za manifestaciju?

I. M.: Budući ovako divergentne udruge većinom funkcioniraju i napajaju se entuzijazmom manjine članova, uz vječito kritizerstvo, a istovremeno pasivnost većine, bilo je razvidno da u tom organizacijskom okviru neće dugo opstati. Budući je par godina aktivnog djelovanja na području prezentacije likovne suvremenosti zorno pokazalo koliko toga u gradu kulture nedostaje, odlučilo se da se krene u formiranje gradske ustanove koja će voditi brigu o tome. Razlozi su strateške naravi, budući na taj način takva vizija likovnosti postaje dio službene kulturne politike, a isto tako osiguranim financiranjem olakšana je realizacija tog, a i ostalih projekata. 

Jelena Vasiljev, Dani performansa 2011

KP: Koji je po vašem mišljenju bio najvažniji učinak festivala performansa na varaždinsku kulturnu scenu i kako se od početaka do danas mijenjao (ako jest) "tretman" ove umjetničke forme u toj sredini?

I. M.: Festival je, svojim kontinuiranim održavanjem već 11 godina, upornošću predstavljanja cijelog spektra različitih pristupa performansu, osvajajući čitav niz prostora (muzeja, kazališta, galerija, trgova, parkova, ulica, napuštenih prostora, izloga dućana) bez lažne skromnosti zauzeo visoko mjesto i odigrao važnu ulogu u kulturi grada. Od već spomenute edukativne funkcije, poimanja uopće suvremene umjetnosti (time umjetnosti i kulture općenito), preko toga da je osokolio i čitav niz mlađih da se također u maloj urbanoj sredini bave nečim "drugačijim", a u par navrata barem malim djelom utjecao da nekoliko mladih ljudi krene putem umjetnosti i upiše akademiju (likovnu i dramsku). Festival je Varaždin ucrtao i na kartu suvremenih likovnih sredina, na kojoj ga prije nije bilo.

Suvremenost uvijek izaziva i čuđenje, nerazumijevanje pa i podsmjeh, pogotovo u manjim konzervativnijim sredinama, pa tako i danas publika i slučajni sudionici javnih izvedbi znaju tako reagirati, no od početnih gledanja na to gotovo kao na svojevrsne ekscese, veseli kada Varaždinci pitaju: "Kada će biti festival, što će se sve izvesti, gdje?". Uglavnom, performans se u Varaždinu udomaćio, pa makar i na način, primjerice, egzotičnog guštera kao kućnog ljubimca.

Ivan Mesek

 

KP: Je li činjenica da je festival nastao i da održava se u Varaždinu utjecala na razvoj performansa u Varaždinu i sjevernom dijelu Hrvatske? Kako biste opisali stanje i razvoj hrvatske performerske scene općenito i mlađih generacija?

I. M.: Neku širu performersku scenu u Varaždinu ili sjevernom djelu Hrvatske (iznad Zagreba) nismo doživjeli, no pojavio se niz kreativaca koji kombiniraju performerske "postulate" s glazbom, modom, a postalo je zapravo i smiješno (iako simpatično) da se nakon etabliranja festivala, i uvođenja termina "performans", svaki nastup uličnog zabavljača primjerice na Špancirfestu naziva performans. Do tada su bili ulični zabavljači, žongleri, a sada su performeri.

Možda sam subjektivan, no smatram da je performerska hrvatska scena najživlja i najkoherentnija. Djelomice i zbog festivala sličnog tipa koji su se počeli u par zadnjih godina održavati gotovo na svim stranama Hrvatske, a djelomično i zbog same karakteristike performansa, gdje autor mora biti i sam u mjestu i prostoru, te dolazi do vrlo česte interakcije, komunikacije, suradnje autora ovog izričaja, koji se često susreću diljem Hrvatske.

Performans (ne samo kod nas) ponovo zauzima veliki dio prostora suvremene likovnosti, jačanje srodnih formi koje njeguju umjetnost pokreta tome doprinosi, a ne treba zanemariti i često prisiljenost razmišljanja autora u smjeru performansa uzrokovanu nemogućnošću (prvenstveno financijski) produkcije i realizacije projekata u drugim likovnim medijima (kiparstvo, slikarstvo, video..). Karakteristika performansa koji u mnogo slučaja djeluje u javnom prostoru, među "slučajnom" publikom također je bitan razlog živosti scene jer na taj način autor ne govori samo ciljanoj (pozvanoj, galerijskoj, muzejskoj) publici, već djeluje aktivistički u vremenima koja zahtijevaju društvenu akciju umjetnika.

 

KP: Spominjali ste izložbu koju ste organizirali u napuštenom prostoru? O čemu se radilo i kakva je situacija u Varaždinu po pitanju prostora za prezentaciju kulture koja izmiče tradicionalnim okvirima?

I. M.: U  Varaždinu za performans kontinuirano koristimo zanimljive, napuštene prostore (bivša kina, pogone propalih tvornica), dok smo prije 10 godina u bivšoj ložioni na željezničkom kolodvoru organizirali veliku izložbu Od A do B koja je okupila veliki broj onog najboljeg od autora (tada) mlađe generacije, koji su se bavili konceptom, video umjetnošću, performansom, instalacijom… Kritičari Janka Vukmir i Marijan Špoljar izložbu su proglasili najboljim likovnim događajem te godine.

Napuštenih, praznih prostora (na žalost) u Varaždinu trenutno ima i više nego dovoljno za neke "drugačije" projekte. Muzej, galerije i kazalište su otvoreni za netradicionalna viđenja, iako često zbog svoje klasične zadatosti ili malih dimenzija često potpuno neadekvatni. Nedavno je i bivše kino dano na upravljanje nekoliko udruga za bavljenje  audio-vizualnom, kino-prikazivačkom djelatnošću. Veliki korak biti će obnova i prenamjena bivše sinagoge u multifunkcionalni prostor namijenjen upravo prezentaciji ne-tradicionalne, prvenstveno likovne umjetnosti, koju čekamo već par godina i nadamo se skorom dovršenju.

 

KP: Od 2002. Do 2005. bili ste stručni suradnik u odjelu za kulturu Grada Varaždina, a od 2005. do 2009. bili ste i zamjenik Gradonačelnika, zadužen za kulturu. Kako se i u kojim segmentima razvijala nezavisna kultura u Varaždin 2000-ih i kako je Grad Varaždin podržavao taj dio kulturne proizvodnje?

I. M.: Nadam se da nisam subjektivan kada kažem da su vrata Grada Varaždina bila otvorena za inicijative koje su dolazile od strane onih koji su imali ili željeli organizirati bilo kakav projekt. Ne sjećam se da je nešto bilo odbijeno, ili nije bilo podržano. Na žalost, takvih inicijativa bilo je premalo. 

Varaždin ima razvijenu infrastrukturu u obliku ustanova koje pokrivaju različite vidove kulture (od galerije, muzeja, koncertnog ureda, kazališta...) tako da se inicijativa različitih autora ili ideja mogla kroz te kanale realizirati, dok su udruge (primjerice Trash ili Vrum) kao organizatori filmskog festivala i festivala suvremenog plesa imale i financijsku i logističku potporu. Udruga mladih VUK nekoliko godina je organizirala festival kreativnosti sa različitih područja, također potpomognuta od strane Grada. Da li je to bilo u dovoljnoj mjeri? Dojma smo uvijek da može bolje i više, no veliki razlog siromašnosti takve scene leži i u samoj pasivnosti onih koji bi trebali biti nositelji iste, te često čekaju da netko drugi za njih sve odradi, a bez nekog većeg vlastitog angažmana.

 

KP: Možete li reći što je varaždinska nezavisna kulturna scena danas ako je shvaćamo kao onaj dio scene koji karakterizira eksperimentalnost i odmak, odnosno opiranje od dominantnih obrazaca kulturne proizvodnje i prezentacije?

I. M.: Teško je u Varaždinu nešto danas nazvati nezavisnom scenom. One inicijative koje su željele prikazati nešto drugačije našle su svoje mjesto pod suncem u Varaždinu (već spomenuti trash filmski festival i festival suvremenog plesa), i bile su podržane od Grada, ili tehnički i organizacijski potpomognute od strane jedne od ustanova, te je na taj način teško govoriti o nezavisnoj sceni. 

Inicijative unutar manje sredine kao što je Varaždin u velikoj većini slučajeva obraćaju se organizacijama poput ustanova, koje su tehnički, kadrovski, pa i financijski uređene, kako bi se projekt i realizirao. Ukoliko postoji sluha, to se i dogodi. A kada nije tome tako, onda moraju tražiti drugačije "nezavisne" moduse da dođe do realizacije projekta. Zadovoljan sam da načelno sluha za inicijative ima, nezadovoljan što takvih ideja i inicijativa ima puno premalo. Takvih gdje se treba vidjeti odmak od službenih, često ustaljenih programa, formi, izričaja.

 

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.11.2012