Važne teme potisnute na margine | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Važne teme potisnute na margine

Sa Slavicom Lukić, novinarkom Jutarnjeg lista i potpredsjednicom HND-a, razgovaramo o stanju novinarske profesije, medijima i reformi med

Razgovarao: Neven Svilar

KP: Iako je kriza riječ koja se koristi arbitrarno i bez ikakvih jasnih odrednica, pa se čini da živimo u društvu permanentne krize svih društvenih subjekata, činjenica jest da novinarstvo, pogotovo tiskovni mediji, prolaze kroz razdoblje velike krize. Što je, prema vašem mišljenju, osnovni razlog ovakve situacije i koji su mogući putovi odnosno opcije za poboljšanje situacije tiskovnih medija u Hrvatskoj?

SL: Ona zaista postoji i globalna je činjenica, a smatram da ne treba trošiti previše riječi na razloge zašto je do krize tiskovnih medija došlo. Brojni su i o njima bi se moglo dugo govoriti: od recesije koja je zahvatila veliki dio današnjeg svijeta i prouzročila pad prihoda od oglasa i smanjila prodaju novina, do cijene papira na svjetskom tržištu, koja je izuzetno porasla. Hrvatska, međutim, kada je riječ o  tiskanim medijima, ima i svoja specifična ograničenja, a jedno  od njih je sigurno i veličina samog tržišta. Tržište od oko četiri milijuna ljudi, s relativno malenim postotkom ljudi koji uopće čitaju novine nije osobito zanimljivo investitorima u novinsko izdavaštvo. Problem malog tržišta je i taj  što se na njima teško etabliraju profilirani mediji. Ako me sjećanje ne vara, takozvane ozbiljne odnosno informativne medije čita otprilike oko 2 do 3 posto stanovnika. Taj postotak na nekom većem tržištu, poput francuskog, njemačkog, ili britanskog, sasvim je dovoljan da ozbiljni tiskani mediji budu isplativi. Na malom hrvatskom tržištu od četiri milijuna ljudi ozbiljni mediji s tiražom koja se odnosi na takav postotak jako teško bi se financijski pokrivao. Eventualno bi mogao opstati uz pametnu marketinšku politiku, no sigurno ne bi donosio veliku zaradu, a već nemogućnost velike zarade ozbiljne medije čini neprivlačnima domaćim izdavačima kao i onoj vrsti stranih izdavača koji su ušli na hrvatsko tržište. Umjesto profiliranih medija, koji uključuju sve od ozbiljnih informativnih medija pa do žutih medija odnosno tabloida, kakve možemo vidjeti u većim europskim državama, mi imamo neku vrstu bastarda, ili svaštara. To znači da u jednim te istim hrvatskim novinama, na udarnim stranicama možete pročitati priču o novom dečku Maje Šuput, ili sagu o raspadu braka Gorana Ivaniševića i Tanje Dragović, ali i ozbiljne političke komentare, vrsnu filmsku kritiku ili prikaz dobre knjige. Takva je situacija i među dnevnicima i među tjednicima. Jedini jasno profilirani dnevni listovi u Hrvatskoj koji zasad  odolijevaju toj svaštarskoj bastardnoj  formi su riječki Novi list i tjednik Novosti. Svi ostali naši listovi, kako dnevni, tako i tjedni, ili ono što je od njih ostalo, kombinacija su ozbiljnog i tabloidnog novinarstva, po principu za svakog ponešto. Čini mi se da je ta forma poprilično nesretna za ozbiljno informativno novinarstvo, ali i onaj dio građana koji bi volio čitati ozbiljne dnevnike i tjednike s informativnim karakterom, ozbiljnim političkim i gospodarskim analizama i kvalitetnom kulturnom rubrikom. Takva publika kod nas ostaje prikraćena jer nitko od izdavača nema interes izdavati takav list, zbog toga što takvi mediji ne donose veliki profit. Uz to u Hrvatskoj u tiskanim medijima postoje oligopoli. Kako vrijeme odmiče upravo to postaje dominantan problem. U medijskom prostoru, a to se ne odnosi samo na prostor tiskanih medija, postoje teme koje se ne otvaraju i postoje ljudi koji su nedodirljivi, zbog dogovora medijskih vlasnika, velikih oglašivača i kadikad političke elite. Otvaranjem određenih krupnih tema, poput recimo propitivanja načina poslovanja Agrokora, potisnuto je na medijske margine, odnosno na jedan do dva portala u Hrvatskoj i jedan manjinski tjednik, što je očit znak oligopola. Kada oni otvore neku vrlo krupnu temu od općeg društvenog interesa, mainstream mediji nerijetko je ignoriraju, okreću glavu na drugu stranu i ponašaju se kao da nije niti spomenuta, umjesto da je njihovi urednički i novinarski timovi preuzmu, razrađuju i istražuju dalje što bi bio normalan medijski put zanimljive priče od javnog interesa. Tema otvorena na nekom portalu, najčešće tamo i ostane jer portali u pravilu nemaju novinarske timove koji neki kompleksniji problem mogu istražiti do kraja, a  ogroman broj ljudi za priču objavljenu samo na jednom portalu  nikada ne dozna. To je očiti znak postojanja oligopola, a svi smo se nekako  naviknuli da je to normalno. To, međutim, nije normalno već opasno, to je znak da mediji ne obavljaju svoju temeljnu društvenu funkciju.

 

KP: U tiskanim medijima, pak, imamo situaciju u kojoj većinu medijskog prostora kontroliraju dva izdavača?

SL: Da, kada promatramo dnevno novinarstvo, imamo primjer čistog duopola, s dvije, za hrvatske okolnosti, velike korporacije, Styria i EPH. Novi list je ipak regionalnog karaktera i nije dovoljno snažan da bi razbio taj duopol, a nisam sigurna da je sadašnjem vlasniku Novog lista za takvo što i zainteresiran. A tamo gdje postoji duopol veoma se lako sklapaju dogovori među vlasnicima, koji doduše jesu u međusobnom konkurentskom odnosu, ali u pitanjima koja su im od zajedničkog  interesa lako se i brzo dogovore. Tako se lako i brzo dogovore i oko izbjegavanja objavljivanja određenih tema koje mogu štetiti interesima nekog od oglašivača, ili nekog moćnog političkog pokrovitelja. Mislim da bi bilo dobro da na hrvatsko tržište uđe treći jaki izdavač, koji nije iz te priče koji bi razbio i unio zdravu konkurenciju. To bi pomaknulo situaciju.

 

KP: No, ima li uopće mjesta za takvo što, s obzirom na već spomenutu činjenicu kako je ovo veoma maleno tržište. Uostalom,  podaci o čitanju u Hrvatskoj su više nego uznemirujući, s obzirom da posljednje istraživanje govori da 52 posto stanovnika u protekloj godini nije pročitalo nijednu knjigu. Iako se to odnosi na knjige, a ne na novine, ovi podaci govore kako ne postoji kultura čitanja.

SL: Naravno, kultura čitanja je izuzetno ozbiljan problem. Jasno je da u društvu gdje ljudi više čitaju knjige se više čitaju i novine i da ljudi imaju veći interes za ozbiljno novinarstvo. To jest ozbiljan problem u Hrvatskoj, no mislim da je riječ o problemu s kojim se suočava niz tranzicijskih država.

 

KP: Koliko je u tom smislu važna uloga Zakona o medijima?

SL: To je svakako velik problem. Sadašnji Zakon na snazi je punih devet godina, a praksa je pokazala kako je  u nizu ključnih pitanja u najmanju ruku nedorečen. Zakonom o medijima propisano je da su sve redakcije šest mjeseci od njegova stupanja na snagu dužne donijeti statute medija kojima se detaljno uređuje odnos između novinara i urednika, kao i odnos između redakcije i medijskog vlasnika. Statutima se uz ostalo propisuje i pravo novinara da se izjašnjavaju o kandidatu za glavnog urednika kojeg predloži vlasnik, odnosno u slučaju javnog medija uprava toga medija. Statutom medija se također propisuje način na kojeg novinari mogu inicirati smjenu urednika koji grubo krši načela novinarske profesije i podvrgava novinare nedopuštenim pritiscima. Iako se dakle statutom redakcija reguliraju pitanja koja su ključna za unutaredakcijsku demokraciju, dakle za samostalnost  i slobodu novinara od nedopuštenih pritisaka urednika i medijskih vlasnika, tim istim zakonom nije propisana nikakva sankcija za medijske vlasnike i uprave koji se ogluše o obavezu donošena redakcijskih statuta. Posjedica te zakonske nedorečenosti, ali i neshvatljive nebrige nadležnog ministarstva i zakonodavca o stanju novinarskih sloboda jest da  ni danas, devet godina od donošenja Zakona o medijima, nemamo redakcijske statute.  

Jedan od velikih nedostataka je i to što Zakonom o medijima nije uređena sadržajna klasifikacija medija, na tzv. ozbiljne odnosno informativne medije i ostale medije. Ako nemamo sadržajnu klasifikaciju medija štošta se komplicira, što se najbolje vidi na primjeru rasprava vezanih uz sniženje stope PDV-a s 10 na 5 posto, pa se postavlja pitanje treba li smanjiti stopu PDV-a dnevnim novinama za koje se s razlogom možemo pitati jesu li to informativni mediji ili nisu. Ta rasprava bi bila izlišna kada bi naš Zakon o medijima, kao što je to u drugim državama, predvidio klasifikaciju medija i definirao što su to informativni mediji. U tom bi slučaju Vlada pri donošenju poreznog rasterećenja kojim želi pomoći tiskanim medijima imala vrlo jasan kriterij koji su to informativni mediji od javnog interesa, a koji nisu pa spadaju u klasičan komercijalni biznis. Ovako smo suočeni s tim da vlada neselektivno snižava stopu PDV-a svim nacionalnim dnevnim novinama, pa i onima za koje se s razlogom pitamo ima li razloga za to, a da pri tome ostavlja veću stopu PDV-a regionalnim listovima, svim tjednicima i periodičnim izdanjima.

 

KP: Svjedočimo posljednjih tjedana, odnosno mjeseci, velikim napadima od strane tog duopola, kako ste ih nazvali, na medijsku strategiju u Hrvatskoj gdje je otvorena fronta s konstantnim napadima na Ministarstvo kulture odnosno ljude koji su se prihvatili velikog posla izrade medijske strategije. Posebno je to bilo žestoko od strane EPH i njihovih tzv. komentatora i kolumnista, poput Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i drugih, koji su na tjednoj bazi napadali Ministarstvo, ministricu, a potom i Zarez. Duopolu očito odgovara status quo i odatle inzistiranje na načelima tzv. "zakona tržišta". Kako je moguće u takvoj ostrašćenoj situaciji zaista učiniti nešto na medijskoj strategiji? 

SL: Reakcija većine tiskanih medija na predloženi koncept, odnosno tek na naznake moguće strategije što ih je iznio savjetnik ministrice kulture za medije nije iznenadio. U pitanju je zaštita stečenih pozicija, jer taj koncept dira u postojeće stanje i postojeće interese. Bila sam jedna od potpisnica peticije protiv smjene gospodina Živkovića, do koje ipak srećom (na kraju mandata ove vlasti donijet ćemo konačne sudove da li je to "srećom" ili nije) na kraju nije došlo. Kada se ta  polemika događala činilo mi se veoma važnim podržati ga i dati mu šansu da dovrši ono na čemu je počeo raditi, i da se vlada napokon izjasni o tome. Ne znamo mnogo detalja o konceptu, već samo ono što je javno izloženo u grubim crtama, no čini mi se da on ide za uspostavljanjem možda ne ravnoteže između javnih i privatnih medija, ali da teži jačanju komponente javnih medija koji bi bili financirani javnim novcem. Dakle, on je uočio potrebu, s čime se posve slažem, da se ojača segment javnih medija javnim novcem. Čini mi se da Hrvatska nije usamljena u shvaćanju činjenice da privatni, komercijalni  mediji nisu ispunili svoju društvenu svrhu, da u nizu slučajeva ne štite javni interes, da se čak u nekim slučajevima ukazuju kao prepreka javnom interesu i da su izraz oligopola. Ne kažem da su svi privatni mediji takvi, jer u nizu zapadnoeuropskih zemlja postoje primjeri kvalitetnih privatnih medija, no u Hrvatskoj je potreba da se javnim novcem pokreću javni mediji velika i smatram da to treba podržati. Mislim da su reakcije na naznake te nove medijske strategije bile pretjerane, i mislim da nije u pitanju nikakvo "podržavljenje" medija, već naprosto pokušaj da se ojača segment javnih medija koji bi morali podržavati javni interes, dakle biti informativni, objektivni i na višem profesionalnom standardu nego što su to privatni mediji.

Moram, međutim, ovdje istaknuti da se kod nas uvriježio pogrešan stav da privatni mediji, odnosni njihovi vlasnici imaju pravo  sa svojim novinama i novinarima činiti što god ih je volja. Pri tome se zaboravlja da Zakon o medijima ne poznaje razliku između privatnih i javnih medija, već se u njemu naglašava da je javno informiranje specifična djelatnost od velikog društvenog značaja pri čijem obavljanju se moraju poštivati striktna pravila koja su identična za javne i privatne medije. 

Dakle, mislim da jest važno javnim novcem poticati osnivanje neprofitnih, javnih medija, ali smatram da je krajnje vrijeme da se postojeći, kako javni tako i privatni, mainstream mediji dovedu u red i natjeraju da se ponašaju sukladno zakonu i pravilima koja reguliraju specifično i osjetljivo područje ljudske djelatnosti kao što je javno informiranje.

 

KP: Kada već govorimo o dominaciji privatnih medija, činjenica je da se posljednjih godina uz petrifikaciju postojeće medijske situacije istovremeno razvija i trenda sve većeg omalovažavanja novinarske profesije. U takvoj konstelaciji novinar je neuka, priprosta i jednostavna životinja čiji je posao zagorčavati život ljudima, lagati i izmišljati stvari. Takav pogled dolazi iz svih segmenata društva: od primitivnih tirada priprostih nogometnih funkcionara, preko vlasnika najjačih dnevnih novina u Hrvatskoj, koji izjavljuje da novinare mora boljeti trbuh na poslu, pa sve do samih novinara (poznat je, i još relativno svjež u pamćenju, slučaj napada na novinare i novinarstvo kao struku Denisa Kuljiša). Paradoksalno je da se stručnost, znanje i profesionalnost novinara konstantno dovodi u pitanje, upravo od ljudi koji su najviše učinili na degradaciji same struke. Što mislite, zašto je došlo do ovakvog trenda i može li se u tom smislu nešto promijeniti?

SL: Da, novinare se tretiralo na isti način na kojeg je vlada u nedavnom štrajku zaposlenih u Croatia Airlinesu tretirala kabinsko osoblje. Taj trend omalovažavanja novinara došao je s privatnim medijima u Hrvatskoj. Jer u tim je medijima od početka vladao stav "urednik je bog", urednik je kreativni genije, on je taj koji osmišljava temu i razrađuje je, a novinar je samo izvršitelj. Malo mi je neobično da baš kolega Kuljiš ukazuje na taj problem, jer to je bio trend u nizu redakcija gdje je on sam radio. On je jedan od kreatora tog trenda, da novinar može biti i netko tko pasivno barata hrvatskim jezikom i da to nije od neke važnosti, već je važno da bude uporan i dobar izvršitelj, jer ionako je urednik taj koji će osmisliti temu i dati joj atraktivan naslov koji prodaje novine. Ocjene o padu kvalitete novinarske struke, na žalost nisu bez osnove. Mi novinari moramo biti svjesni toga. Čini mi se da je pad profesionalnih standarda nešto na čemu se sustavno radilo posljednjih dvadesetak godina, jer se od novinara u javnim medijima tražila apsolutna odanost službenoj državnoj politici ma kakva ona bila i čuvanje nacionalnih mitova ma kakvi oni bili, dok je bespogovorna lojalnost vlasniku, točnije uredniku kao njegovoj produženoj ruci, bila vrhunaravna osobina novinara u privatnim medijima. U takvom ambijentu novinare koji drže do vlastitog integriteta i drznu se imati vlastiti stav o tome što je u novinarskom poslu profesionalno i etički dopušteno, a što ne, nerijetko se tretira kao remetilački faktor. Takvom novinaru u pravilu prilijepe etiketu "konfliktan", ili "nekontrolabilan", on je netko na koga se ne može računati da odradi ono što se od njega traži. Danas imamo situaciju da u novinarstvo ulaze ljudi posve nepripremljeni za to. U hrvatskim redakcijama više ne postoji institut mentorstva, koji je postojao u vrijeme socijalizma, na koje smo mi danas spremni gledati s prezirom. Ja sam počela raditi na televiziji 1991. godine, ali i u okolnostima velikih previranja u toj kući i prilično mučnih događaja  vezanih uz novouspostavljenu podobnost, novinar na televiziji najmanje pola godine imao mentora, osobu koja je analizirala ono što radite, koja vam je davala povratnu informaciju i ukazivala na profesionalne propuste, da se moraju provjeravati činjenice i slično. U tiskanim medijima to je trajalo i mnogo dulje.  Danas imamo situaciju da novinari dolaze u redakcije direktno s fakulteta, ili bez fakulteta, i već  za godinu dana postaju komentatori, bez kompleksa  komentiraju sve i svašta. To se dogodilo zato što su medijski  vlasnici tako htjeli, i državni i privatni. Također, danas imamo hiperprodukciju diplomiranih novinara koji dolaze s Hrvatskih studija i s Fakulteta političkih znanosti, kao i niza privatnih studija novinarstva. Godišnje se tako na tržište izbacuje više stotina novinara, koji se obrazuju na programima upitne kvalitete. Imala sam prilike raditi s mlađim kolegama koji su došli s tih fakulteta i brzo možete uvidjeti kako je s tih fakulteta nestao segment rada na općoj kulturi, što mladim novinarima danas zaista jako nedostaje. Nekada je na studiju novinarstva postojao velik broj politoloških kolegija koji su bili izuzetno korisni, dok su danas studentima novinarstva politološki predmeti izborni, što studenti najčešće ne slušaju zbog toga što su u pitanju relativno zahtjevni predmeti. Osim toga, ti studiji su istovremeno i studiji PR-a i novinarstva, pa iako se u nekom trenutku oni razdvajaju, budućim novinarima se baš i ne daje do znanja da PR ne mora biti prijatelj novinarstva i da to najčešće i nije.

Tim problemom se dosad nitko nije pozabavio. No, mnogo veći problem je to što je novinar u redakcijama postao osoba koju se više ne pita što ima za predložiti ili što misli na koji način s određena tema može obraditi, a medijski sadržaji se najčešće kreiraju tako da se  spuštaju odozgo, dakle od urednika, koji su direktna ekstenzija vlasnika medija. U takvoj konstelaciji obrazovani novinar, onaj koji predlaže svoje teme i postavlja svoja pitanja, zapravo nema što tražiti.

 

KP: U ovakvoj društvenoj i medijskoj situaciji kakva jest, gdje problem novinarstva kao struke zahvaća kompletno društvo, što uopće može Hrvatsko novinarsko društvo i kakva je zapravo njegova uloga? Može li strukovna organizacija zauzeti snažniji stav i raditi na promijeni percepcije struke i koliko je zapravo važna uloga HND-a kada govorimo o medijskoj slici u Hrvatskoj?

SL: Kada kažemo Hrvatsko novinarstvo društvo obično mislimo na predsjednika HND-a i tijela koje vode HND, odnosno na zgradu u Perkovčevoj, ali to je samo vrh HND-a. Zaboravlja se  da HND prije svega čine ogranci tog društva, ogranci koji bi trebali postojati u redakcijama. No, nažalost godinama je takva situacija samo na papiru. Novinarski ogranci bi morali reagirati na svakodnevne  situacije u redakciji kada se krše novinarski standardi, morali bi reagirati na uredničko miješanje u tekst ili neobjavljivanje teksta i tražiti objašnjenje. No, to se u našim redakcijama već dugo ne događa, ako se ikad i događalo. 

 

KP: U pitanju je prije svega strah novinara?

SL: Jasno, novinar se osjeća nesigurno, pogotovo danas u situaciji velike krize. Danas svakom od nas nad glavom visi Damoklov mač gubitka posla. Većina nas već dvije godine promatra kako kolega koji je jučer sjedio desno od vas više nije tamo, kolega koji je sjedio iza vas danas je postao višak, a svjesni ste da nije bio ništa lošiji od vas. Strah od gubitka posla, dakle vrlo je realan.  Naime, u posljednje dvije ili tri godine 400 novinara je ostalo bez posla. Danas zato više nitko neće inzistirati na tome da se poštuje njegovo autorstvo ako zna da se dizanjem galame može ostati bez posla i doći na listu za otkaz. Temeljni je problem, dakle da HND ne djeluje u bazi: mnoge privatne televizijske i radijske kuće ili portali uopće nemaju ogranke HND-a, a strukovna udruga ih zanima samo jednom godišnje kad se dijele novinarske nagrade HND-a, jer pravilo društva  je da se na natječaj za nagrade mogu javiti i novinari koji nisu u članstvu HND-a i nije rijedak slučaj da bivaju i nagrađeni. Dakle,  dok se u bazi, u redakcijama gdje ogranci djeluju nešto  ne promijeni teško je očekivati da će sam vrh novinarskog društva učiniti čudo. 

HND, kojeg sam posljednjih godinu dana potpredsjednica, definitivno može glasnije upozoravati na neke stvari, možemo snažnije zagovarati, problematizirati i lobirati za naše interese. HND bi također morao biti aktivniji na organiziranju edukaciju mladih novinara, na čemu bi društvo moralo poraditi. No, HND nema drugih mehanizama da mijenja stvari osim upornog javnog upozoravanja na probleme i nuđenja rješenja onima koji donose medijske zakone i odluke…

 

KP: Još jedan važan problem jest  i činjenica da je velik broj novinara po redakcijama zaposlen honorarno?

SL: Ogroman je problem u hrvatskim redakcijama institut RPO. Problem je što se model registriranih poreznih obveznika zloupotrebljava, po redakcijama su mnogi novinari u statusu RPO-a imaju iste obaveze kao i novinari u stalnom radnom odnosu, ali nemaju ni približna prava. Situacija je u tiskanim medijima takva da je danas čak više RPO-ovaca nego stalno zaposlenih novinara i to je jedan od ozbiljnih problema. Naime, ne možete organizirati nikakvu ozbiljnu novinarsku akciju, jer ljudi koji su u RPO-u se naprosto neće pridružiti ozbiljnim novinarskim akcijama, jer ih se poslodavac preko noći može riješiti, i sasvim ih razumijem. U takvoj situaciji ne može se organizirati normalan rad sindikata.

 

KP: U Vjesniku je radio velik broj novinara po dvanaest i više godina s takvim statusom, uz obećanje da će dobiti stalan posao kada "dođu bolja vremena"...

SL: Takva i slična situacija bila je ne samo u Vjesniku već i EPH-u, Styriji i drugim medijima. Novinari su u tom smislu veoma ranjiva populacija. To je velik problem, i država uporno ne želi sankcionirati tu nelegalnu situaciju "prikrivenog radnog odnosa". Novinarske radne grupe koje su bile oformljene pri Ministarstvu kulture upravo su RPO navele kao ključni problem i ponudile Vladi neke konkretne ideje kako ga riješiti. Sve je, što se RPO-a tiče, zasad na žalost ostalo tek na našim dobrim željama. No Ministarstvo kulture obećalo je novu medijsku strategiju i reformu medijskog zakonodavstva, a ministar Mirando Mrsić najavio je novi Zakon o inspekciji rada. Ostaje nam nadati se da će najavljene zakone aktualna vlast napokon i donijeti i da će ih, za razliku od postojećih, netko i provoditi. 

Fotografija: javno192

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.06.2013