A vi, kada umrem, radite što hoćete | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

A vi, kada umrem, radite što hoćete

Susret unuka i baka glavna je tema dvaju dokumentarnih radova izložbe Ako ti ispričam priču, hoćeš li zaboraviti.

Piše: Ljiljana Žegrec

Izložba Ako ti ispričam priču, hoćeš li zaboraviti u Galeriji SC

John Donne, engleski metafizički pjesnik i svećenik, izjavio je kako se najviše oduševljava crkvom dok je prazna. Ulazak u prazni muzej/galeriju u neko lijeno popodne usporediv je s Donneovim osjećajem po zastrašujućoj osamljenosti i igri svjetla i tame, po osjećaju sitnosti među velikim zidovima i određenoj vrsti strahopoštovanja. I u prazanoj crkvi i u praznom muzeju suočeni smo s vlastitim, malim fizičkim postojanjem naspram nečeg jačeg od nas. Neki će to nazvati onostranim, a neki umjetnošću. 

U Galeriji SC, izvana malenoj, iznutra velikoj, pored blješteće bjeline obnovljenog Francuskog paviljona u dvorištu zagrebačkog Studentskog centra, do 30. listopada trajala je izložba Ako ti ispričam priču, hoćeš li zaboraviti? autorica Jelene Blagović, Adele Jušić i Riikke Kuoppale

Projekcija sedamnaestominutnog dokumentarnog filma Under the burning city Riikke Kuoppale odvija se u prizemlju galerije, u prostranoj dvorani visokog stropa gdje svjetlo pada jedino na izložbu fotografija Jelene Blagović, nazvanu O njoj. 'Ona' je njezina majka, ali među fotografijama privatnog prostora nema nijednog portreta. Uhvaćeni su tek majčini obrisi i stvari koje se nalaze oko nje. U istoj galerijskog prostoriji vrti se priča ispričana na finskom jeziku, koja nam kroz odnos bake i unuke pokušava rekonstruirati i posložiti događanja u Helsinkiju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na trenutke zbunjujući razgovor između ta dva glavna lika nudi samo fragmente sjećanja, osjećaja i slika iz prošlosti. Slušajući unuku kako prepričava svojoj baki što je i kakav rat to bio stvara dojam povijesne, službene, depersonalizirane priče. Bakina verzija mnogo je osobnija i, naravno, vezana uz život i načine preživljavanja u vrijeme okupacije. Dok kamera pomno niže slike zajedničkog pripremanja kolača, gradnje kućice od tijesta za medenjake, dizanja zidova i kreacije te slatke instalacije, taj pothvat ostaje u potpunom kontrastu s pričom. Kao da djevojčica pokušava poučiti svoju baku kako je to nekada bilo, a baka je istovremeno razočarana što unuka priznaje i usvaja priču koju su joj servirali drugi. 

Penjući se stepenicama na gornji kat posjetitelj stiže do zatamnjene sobe s dva kauča za sjedenje. Potpuno neposredno i direktno, poput ulaska u nečiji dnevni boravak, ulazimo u drugu priču. Šapat koji se čuje za vrijeme uspinjanja nije razgovor kustosice i znatiželjnog posjetitelja, taj šapat je govor Adele Jušić, autorice drugog kratkog filma. 

Autorica i unuka, snimila je svoju baku kamerom dok joj je u kućnoj radinosti bojala kosu. Kamera je, po lomografskim pravilima, postavljena u razini autoričina struka, tako da vidimo jedino umjetničine ruke dok bojaju kosu i bakine izraze lica. Sve bakine rečenice i priče spojene su u jedan narativ, jednu osobnu povijest žene. U ušima nam je šapat, a pred nama slika sijede bake s izrastom i visećim naušnicama koja šuti dok joj unuka boji kosu. Sjedimo u tamnoj sobi, a u ušima kao da je šapat nevidljive žene pored nas. U nekoliko rečenica sažeta je povijest jednog života, od rođenja, udvaranja, braka, prolaska kroz rat, dobivanja unuka. Rečenice su obične, ali životne: o mužu koji 'nije bio loše naravi, samo je volio popiti', o pet abortusa jer su to bila druga vremena, o brizi za obitelj, djecu i zemlju, o životu za vrijeme i nakon rata. Osim same osobne povijesti koja je glavna nit ovog filma, naborano lice starije žene s izrastom od nekoliko centimetara na listi je doprinosa vidljivosti žena koje su izvan dobne skupine koju obožavaju mediji. 

Susret unuka i baka jedan je od glavnih elemenata obaju filmova. U Under the burning city, one cijelo vrijeme vode borbu riječima – čija je priča točna, čija je priča istinita? U filmu Adele Jušić, unuka pak preuzima ulogu bake i ne propituje njenu povijest već je preuzima kao jedinu točnu i za sebe i za svoju obitelj. I jedan i drugi film imaju isti završetak, sažet u rečenici: 'A vi, kada umrem, radite što hoćete'.

Osobne povijesti žena ovdje su naglašene kao jedno od brojnih načina bilježenja vremena i povijesti. Priče ovih baka jedno su od najvažnijih naslijeđa koje ostavljaju svojim unukama. Pričama se one odupiru prolaznosti i vremenu koje teče, ostaju žive u njima dok ih njihove unuke pričaju drugima. Zbog toga i te priče postaju dvosjekli mač: natopljene riječima onih koje su ih ispričale, one su istovremeno i borba protiv neminovne prolaznosti vremena i medij na kojem je vrijeme zapisano.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 04.11.2013