Vidoviti Nino | kulturpunkt

Vidoviti Nino

Amerika je Pavićeva nemušta konstrukcija - skicirani mit, nedovršena verzija neoliberalne Atlantide.

Piše: Ante Jerić

Uoči nedavno održanih američkih izbora organiziran je Rally to Restore Sanity and/or Fear. Naslov skupa koji će promijeniti povijest političkih okupljanja rezultat je "kompromisa" između Stephena Colberta i Jona Stewarta - dviju vedeta Comedy Centrala - koji su usred Washingtona okupili više od 200 tisuća ljudi da bi donekle ublažili posljedice neumitne apstinencije demokratskih glasača na izborima održanima usred brzog ispuhivanja balona oduševljenja izazvanog Obaminom pobjedom na predsjedničkim izborima prije dvije godine. Jesu li uspjeli? Teško je donijeti jednoznačan odgovor na to pitanje. Resentiman građana prema elitama koje su prouzročile gospodarsku krizu uspjeli su artikulirati republikanci - posebno njihovo ekstremno krilo koje se naziva Tea Party movement - zbog čega su osvojili većinu u Kongresu, ali ne i u Senatu. Sve je to zanimljivo, ali ne bih se posebno osvrtao na to da nije bilo komentara Ninoslava Pavića u Jutarnjem listu. Imam samo jedan problem s Pavićevim komentarom. Blesav je da je sumnjivo koliko je blesav. Toliko je blentav da sam, zabrinut za mentalnu higijenu čitatelja ovog teksta koji nisu pročitali dotični komentar, dugo razmišljao hoću li postaviti hiperlink na njega. To mi se sve češće događa pri prosljeđivanju tekstova objavljenih na portalu Jutarnjeg. Budući da nije riječ o logoreičnom ispadu manje utjecajnog čovjeka na platnoj listi EPH-a, već o razmišljanjima čovjeka koji figurira kao capo di tutti, potreba mi se učinila većom od neugode.

Pavić tekst otvara retoričkim pitanjem: "Možete li zamisliti neku evropsku, da ne kažem hrvatsku, vladu koja ulupa 800 milijardi dolara u poboljšanje zdravstvenog osiguranja svojih najsiromašnijih stanovnika, a ipak na izborima tresne na tur?" Među građanima Hrvatske, nadam se, postoji načelna podrška ideji da bi svi njeni građani trebali imati primjerenu medicinsku skrb. Nastavak Pavićeva teksta, do njegova kraja, služi objašnjavanju zašto to ne bi trebalo biti tako. Kao primjer mu, što je očito već iz naslova, služi Amerika. Amerika je Pavićeva nemušta konstrukcija - skicirani mit, nedovršena verzija neoliberalne Atlantide - na čijoj pozadini on može uživati u čitanju koje samozadovoljno oponira dominantnoj struji predstavljanja situacije u kojoj se nalazi Amerika. Ona prava.

Ameriku pogodi budžetski deficit i ozbiljno ljuljanje ekonomije. Onaj koji šalje kišu, budžetske deficite, vjetrove i ekonomske krize navali na Amerikance u svom bijesu. Usred nevolje koja zahvatiše Ameriku, ljudi postaše nemirni i okretahu se redom crnom idolu. Obeća im on police zdravstvenog osiguranja, socijalne reforme i veću društvenu jednakost. Malo pravovjernih republikanaca  budućnost gledahu s nepovjerenjem. Promatrahu svoju zemlju iz višeg poreznog razreda i vidješe kako rulja lijena i siromašna pase njihove bankovne račune kao što vol pase travu na polju: "Sve je to naš novac. Mi plaćamo poreze, mi zapošljavamo ljude, mi smo se godinama školovali da bismo bili pametni, kvalificirani i uspješni i sad nama, a ne nekoj virtualnoj državi, kanite povećati poreze. Taj novac dajete onima koji se nisu školovali, koji uopće nisu naučili engleski i koji nisu prihvatili rizik otvaranja privatnog posla." Uplašivši se da ih propast ne zgrabi kao vihor, započeše čestiti Amerikanci slušati što to republikanci govorahu. Pravovjerni godinama slahu svoje apostole diljem Amerike, njihov glas odjekivaše zemljom i pripremaše put izborima čiji dolazak bijaše zapisan. "Amerika je također zemlja u kojoj nitko neće, pod prijetnjom smrtne kazne, kukati kako loše živi. Ne smije to reći jer to bi značilo da nisi iskoristio svoju šansu. Nisi uspio, a mogao si. A kad nisi uspio, znači da si ili glup ili lijen. Isprike nema." Sarah Palin bijaše glas što riče u pustinji socijalizma. "Dobit ćete malo ili ništa novca, ali država će vam platiti doškolovanja, treninge i seminare, prijevoz do novog radnog mjesta - sve, samo da dobijete šansu za novi početak. Socijalna pravda, dakle, ne ostvaruje se dijeljenjem novca, ali je vrlo snažna u pomoći onima koji su marljivi." I tako republikanci pobijediše i Kongres demokratski osvojiše.

Pavićev polumitski registar u kojem nered u mislima odražava nered u riječima pokušaj je da svoje čitatelje, koje očito procjenjuje kao kriplove podobne za svoje lobotomiziranje, upozna s debatom između laissez-faire liberala i keynezijanaca koju podupiru umjereni državni intervencionizam u području ekonomije. Keynezijanski program koji provodi Obamina administracija nakon što je prsnuo mjehur uzrokovan špekulacijama na tržištu nekretnina oživio je raspravu koja je u Americi, onoj pravoj, odavno zamrla. Iskustvo Amerike u cijelom prošlom stoljeću pokazuje da ona keynezijanizam doživljava kao kapitalistički service pack. Dok je ekonomija stabilna vjeruje se u uspostavu tržišta koje vodi nevidljiva ruka regulirajući odnos ponude i potražnje. Kad se to - iz niza razloga oko kojih nikad neće biti konsenzusa - pokaže upitnim i dođe do ekonomske krize, Amerika se okreće nekoj od varijanti keynezijanskog programa koji predviđa povećavanje državnog duga (uključujući povećavanje socijalnih davanja!) ili tiskanje nove emisije novca. Obje interventne mjere, prema Keynesu, ne moraju dovesti do inflacije ako ih, zahvaljujući dobrom investiranju, prati brzi privredni rast. Kritika keynezijanskih reforma koju su proveli Milton Friedman, jedan od najznačajnijih neoliberalnih ekonomista, i njegovi učenici išla je u smjeru ukazivanja da će državni dug morati vraćati oni koji ga nisu stvorili. A to po njima, ne samo da nije pravedno, nego je i neostvarivo budući da porezni obveznici znaju da svi dugovi dođu na naplatu pa će radije štedjeti za crne dane, nego trošiti novac što izvan snage stavlja Keynesov osnovni postulat koji predviđa brzu cirkulaciju novca. Kako to povezati s američkim izborima?

Kriza koja je zamah dobila uslijed Busheve administracije, a vrhunac doživjela na kraju njegova drugog mandata ne može se sanirati preko noći. Unatoč dobrim pokušajima da ublaži njene posljedice, većina Amerikanaca živi sve lošije. Razlozi djelomičnog poraza Obaminih demokrata sigurno nije monolitno mišljenje srednje klase koja je ustala protiv širenja socijalnih privilegija. Oni su daleko manje spektakularni. Radi se prvenstveno o rezignaciji demokratima sklonih birača koji su apstinirali od izbora zbog neispunjenih nerealno visokih očekivanja što su najbolje, još prije dvije godine, uhvatili scenaristi South Parka. Sve se moralo promijeniti, a sve je ostalo isto. Učinke krize plaćaju svi, ali ne zbog države koja se zaduživala previše, već financijskih špekulanata i hipotekarnih fondove koji su, osiguravši sebe u slučaju sloma, pridonijeli proliferaciji poslovanja s vrijednosnicama bez ikakvih pokrića. Uzevši u obzir nakupljeni bijes, svaka vlada - makar ne bila odgovorna za bijedu uzrokovanu krizom - može postati žrtvom naroda nad kojim vlada. To se Obami, ne apsolutizirajući stanje, dogodilo. 
 

Ako prihvatite ovo objašnjenje, onda sva apsurdnost Pavićevog komentara postaje očita. On je zapeo u vremenu kad je vjera u američki način života bila na vrhuncu. Danas, međutim, ljudi koji žele shvatiti vrijeme u kojem žive prije će posegnuti za Johnom Galbraithom nego Francisom Fukuyamom. Utoliko je smješnije palamuđenje našeg medijskog mogula o poželjnosti tržišne etike koja kaže da je jedina socijalna odgovornost poduzeća uvećanje profita. Jer, po zdravoj logici, veći profit podrazumijeva veću poreznu osnovicu što opet podrazumijeva veće (ali nipošto najveće moguće!) zadovoljavanje socijalnih potreba stanovništva. Cinično ocrnjavanje logike po kojoj se pokušalo izgraditi welfare state u Europi moglo je proći u junačko doba privatizacije, ali danas je ono izašlo iz domene akademske rasprave  i čitanje komentara koji je potpisao Ninoslav Pavić ne može proći bez da se pošteno zapjenite. Probijajući se kroz njegov tekst, rečenicu po rečenicu, razumijete bez problema logiku koja u patronizirajućem tonu kulminira retoričkim pitanjem kojim Pavić zatvara tekst: "Da li su primjeri Amerike, Britanije, Njemačke dovoljno razumljivi uoči hrvatskih parlamentarnih izbora?" Jesu, primjeri su jasni. Isto tako je bistro da čitatelji koji ozbiljno shvaćaju Pavića nisu puno različitiji od gledatelja koji vjeruju svakoj riječi koja izađe iz usta vidovitog Milana. Koliko takvih interiorizira njegove poruke nisam siguran, ali nadam se da ih nema puno. Nije ugodno zaspati s mišlju da društvenu konstrukciju hrvatske zbilje skicira Ninoslav Pavić. Gluplji brat Miltona Friedmana. 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.11.2010