Viralna simfonija u cyber svemiru | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Viralna simfonija u cyber svemiru

Najintrigantniji dio ovogodišnje Barutane eksperimentalna je izvedba Što je zvuk? Luane Lojić, koja polazi od svakodnevne situacije pretraživanja internetskih izvora.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Posljednji izdanak nezavisne i izvaninstitucionalne kulture u Osijeku, udruga M-art, u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti i ove je godine uspjela realizirati manifestaciju Barutana na samom rubu istočnohrvatskog čemera i, u okvirima prethodno spomenute sintagme, zabilježiti pristojnu posjećenost kao i zanimljiv umjetnički sadržaj. Ovogodišnje izdanje ponudilo je dosljednost starom i uobičajenom izborničkom konceptu, ali unutar njega otvoreni su neki novi umjetnički streamovi i ideje koje bi trebalo osloboditi čvrstog stiska voditeljskog autoriteta i dati mu otvoreni kreativni prostor unutar kojega bi se mogao snažnije razvijati. 

Takve je nove umjetničke prakse najavio plesni trojac koji čine Ema Crnić, Gendis Putri Kartini i Šimun Stankov koji su se predstavili kratkim radovima u kojima na vrlo različite načine istražuju ponašanje tijela u dnevnoj rutini i odnosu prema perspektivi promjenjivog prostora, osobne refleksije tradicionalnog plesnog rituala i pojavnosti plesnog identiteta u zadanim i čvrstim koordinatama baštinjenog plesnog naslijeđa, kao i iskušavanje kombinatorike plesnog i glazbenog uzorkovanja. Posljednja izvedba u ovom triptihu (koji je izbornički donijela stalna Barutanina suradnica Ksenija Zec) autorski je rad Šimuna Stankova i Die Zoone i daleko je najzanimljivije ostvarenje koje u maloj i upečatljivoj formi isprobava intermedijalne principe i prijenos oblika iz glazbenog rekvizitarija u tjelesni kao i njihovu moguću rekonstrukciju. Izvedba Not so Simple Sample u isto je vrijeme nepretenciozna i dojmljiva igra izvođača i publike usložnjena od varijacija i permutacija osnovnog plesnog uzorka koji se očituje u sekvencama pokreta, a koji povremeno traži izvor ne samo u glazbenim sampleovima, već i u odrazu gledatelja.

Ipak, za umjetnički najintrigantnije minute ovoga je puta bez ikakve dvojbe zaslužna mlada Luana Lojić koja se predstavila zvučnom izvedbom What is Sound? (Što je zvuk?). Uz zvučnu instalaciju Vande Kreutz (Ne)izdrživo, spomenuta je izvedba izbornička akvizicija mladog Marka Jovića koji je i prethodne godine (pa i one prije nje) demonstrirao impresivne umjetničke koncepte koji nutritivno djeluju na krvnu sliku ove manifestacije ubrizgavajući joj dobrodošli hemoglobin.

Luana Lojić mlada je umjetnica koja se u svome radu bavi biofilijom, koju određuje kao instinktivnu vezu čovjeka i svih drugih živućih sustava, dok kao članica neformalne grupe Ljubavnice istražuje interakciju znanstvenog i fantastičnog, a u svojim performansima materijalizira zvukovne pojavnosti informacija, čestica, pokreta, pojmova i ideja. Njezin prvi nastup u sklopu Barutane zapravo je proširena audiovizualna improvizacija javne izvedbe koju je prošle godine predstavila u sklopu platforme novog zvuka Sine Linea u Galeriji Greta. Naime, i tada je pokušala objasniti pojam zvuka otvaranjem linkova na internetskim stranicama, reprodukcijom srodnih pojmova u vidu nagomilanih tabova koji su istovremeno stvarali određeni ritam.

U osječkoj izvedbi Lojić također polazi od vrlo jednostavne, gotovo svakodnevne situacije pretraživanja internetskih izvora, ali joj oni služe ne samo kako bi opisala i demonstrirala svoj umjetnički koncept, nego i kako bi autoreferencijalno opisala značenja i suzvučja onoga što rutinski činimo svakoga dana. Autorica pristupa laptopu, unosom zaporke ulazimo u privatnost njezina desktopa čije nas ikone upućuju na autoričine interese i oslikavaju njezin "intimni virtualni prostor" koji će poslužiti kao poligon njezine umjetničke refleksije. Prvo ukucava riječ "zvuk" u tražilicu, nudi nam Wikipedijinu definiciju, a zatim počinje viralna simfonija u nepreglednom cyber svemiru.

Naime, pojmovi koje autorica istražuje otkrivaju se u svom leksičkom, vizualnom ili akustičkom obliku, povezuju se u mrežu asocijacija i odmicanjem izvedbe prerastaju u informacijsku kakofoniju. Taj ples po tipkovnici i internetskom bespuću, međutim, nije jednodimenzionalan; riječi koje gledatelj brzo upija i povezuje istovremeno stvaraju zvuk pri čemu ova izvedba djeluje multiperceptivno. Prvobitni gledatelj postaje slušatelj potom informacijski recepijent da bi završio u opisu globalnog konzumenta u kojemu se asocijativno i osjetilno talože svi predočeni podaci, zvukovi i ideje. Osim toga, cijela izvedba, unatoč činjenici da svoju svježinu duguje improvizaciji, posjeduje nevjerojatan ritam jer otvoreni tabovi sa snimkama, govorima, video isječcima i glazbom uspostavljaju neobičnu melodiju koju metronomski vodi zvuk prstiju na tipkovnici. Autorica na taj način pokret "prevodi" u fonijski oblik; materijalizira ga kao zvuk ili glazbu svoje svakodnevice. U isto vrijeme ona intervenira u spomenuti akustički registar mijenjajući razinu čujnosti i vodeći na taj način svoju skladbu do samoga finala.

Upravo ta polifonija koju više i ne doživljavamo kao zvuk, već ju rutinirano prihvaćamo kao dio obične svakodnevice (jer svakoga dana radimo nešto na računalu, mobitelu ili tabletu) jezgra je izvedbe koja se može iščitavati na bezbroj načina. Prebiranje po tipkovnici baš kao i prebiranje po nepreglednosti interneta refleksija je naše novovjeke ovisnosti, opsesije informacijama čiju istinitost više ne dovodimo u pitanje jer je na dohvat ruke, besplatna i jasna. U isto vrijeme ona paradoksalno kazuje o našoj nestrpljivosti i površnosti, ali i znatiželji koju hranimo podacima, fotografijama i snimkama u toj beskonačnom lucidarskom univerzumu. Ipak, iz te kakofonije ponovo se vraćamo u poznati red našeg privatnog displaya i postavki koje, srećom ili ne, uvijek možemo promijeniti ili ugasiti, u kojima se možemo sakriti.

Odgovor na pitanje iz naslova ove izvedbe uistinu nije jednoznačan i teško je svediv na jasno mjerljive okvire. Luana Lojić multiplicira ne samo zvukove, već i značenja svega onoga što činimo svakoga dana, a odlično je što to čini tako lako, nepretenciozno, a opet izuzetno promišljeno. Njezina izvedba najbolji je primjer umjetničkog koncepta koji bi pospješio Barutaninu programsku revitalizaciju, a njezina je prisutnost u programu jasan dokaz postojanja svijesti o tome u kojem se smjeru ova, sada već dugovječna osječka manifestacija treba razvijati. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.12.2018

VEZANE VIJESTI

Poticajne ideje, nedorečene realizacije

Piše: Domagoj Kučinić

Ovogodišnje izdanje platforme novog zvuka Sine Linea predstavilo je niz radova utemeljenih na dobrim idejama, no često bez dovoljno zanimljive razrade.

S onu stranu zajedničkog očaja

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Izložba X Pozicija Kristine Marić ocrtava umjetnički senzibilitet raskošan u paradoksu između ekstrovertiranog izvedbenog dijaloga i tankoćutnog unutrašnjeg monologa.

Tjedan tradicionalne alternative

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Radovi Marka Jovića i Nike Mihaljevića ukazuju da je programu osječke Barutane u ovom trenutku nužan oštriji zaokret ka suvremenim umjetničkim praksama.