Vječni sjaj sponzorirane kulture | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Vječni sjaj sponzorirane kulture

Nedavni razgovor Borisa Dežulovića i Vladimira Arsenijevića o post-jugoslavenskoj kulturnoj sceni, emitiran u emisiji Most radija Slobodna Europa te prenesen u Zarezu, savršeno je indikativa

Šefik Šeki Tatlić

Pored toga što oba sugovornika konstatiraju kako se "srušeni mostovi" kulturne suradnje u regiji ponovno izgrađuju kroz izvanredan prijem srpskih filmova i turbo-folka u Hrvatskoj ("Kao što je cool imati refren nekog turbo-folk hita na mobitelu, tako je cool gledati srpske filmove" - Dežulović) ili hrvatskih sapunica u Srbiji ("Ljubav u zaleđu" gleda stotine hiljada ljudi najrazličitijih profila" - Arsenijević), u istom se tom konstatiranju zapravo krije dijabolično naličje profila novog dominantnog obrasca u kulturi, onog korporativnog. Ako ostavimo regiju po strani, te ako se već fokusiramo na Hrvatsku, vidimo da ovaj razgovor daje koordinate onoga što u kulturi slijedi u njenom post-nacionalističkom razdoblju. Tj. od nekadašnjeg državno sponzoriranog ksenofobičnog kulturnog mainstreama, često ruralnog profila, koji je prodavao kulturu kao instrument za nacionalnu homogenizaciju, danas svjedočimo sve većem broju kozmopolitsko predisponiranih, korporativno sponzoriranih "evenata" urbanog profila koji prodaje kulturu kao ništa drugo do bilo koji drugi produkt iz svoje proizvodne palete.

Naime, kada oba sugovornika konstatiraju kako je pozitivno što, kako posebno Arsenijević primjećuje, po čitavoj regiji niču veliki muzički festivali, kao što je ViP iNMusic festival u Zagrebu, upravo su tu na tragu novog profila promocije kulture, koji nije nikakav drugi do isključivo sponzorski.
Iako sugovornici s pravom nalaze da je dobro što nacionalistički kulturni mainstream "gubi tlo pod nogama", ono što je krajnje zabrinjavajuće je novo sponzorsko tlo bez kojeg izgleda da kultura u Hrvatskoj danas uopće ne može prosperirati.

Drugim riječima, ako nacionalistički predisponiranu kulturu zamjenjuju sapunice tipa "Ljubav u zaleđu" i davno prevaziđene "cool" poštapalice iz srpskih filmova, onda se u principu nije promijenilo ništa drugo osim naličja patološkog konzumetskog stroja.

Prvobitna akumulacija kulturnog kapitala je završila, a sada počinje proizvođenje viška vrijednosti. A ako je već fokus na glazbeno predisponiranoj kulturi, onda su gusle i narodnjački sintisajzeri samo zamijenjeni mobilnim real tone melodijama novih "urbanih" izvođača kojima cilj nije političko pozicioniranje protiv istog konzumetskog stroja, nego upravo suprotno, integracija u isti. Jer, kako kažu, to je danas tako.

Kad se samo pogleda naziv festivala, na kojem doduše nastupaju dobri (bar nekad bili) bendovi tipa Sonic Youth ili The Stooges, samo ime ViP INMusic festival implicira da bez sponzora koncerta vjerojatno ne bi ni bilo. Dakle, ne ide se na koncert Sonic Youth ili Chk Chk Chk, nego na ViP iNMusic festival… Retroaktivno, to bi zvučalo kao da se išlo na NestleWoodstock, a kako je krenulo i bandovi će dobijati korporativne prefixe. HeinekenFranzFerdinand, KitKat KaiserChiefs, KonzumPipsChips&Videoclips (ili je ono Duyvis?) ili Ožujsko HladnoPivo… Ako ovo nekome zvuči normalno, a mnogima zvuči, onda je to više nego problematično, pa i bizarno. Problematično je prvenstveno zato što se više samostalno ne otkrivaju ni klubovi, ni bendovi, ni "novi zvuk", ni "vibra", nego se cijeli kontekst promoviranja, takozvanih "provokativnih urbanih" bandova prezentira kao bilo koji drugi produkt koji dati sponzor inače "dila". Osobno, kad sam u Jutarnjem Listu prvi put vidio reklamu za ViP iNMusic, mislio sam da se reklamira neka pjesma Iggy Popa koja se može downloadati kao ringtone za mobitele… Pa sad zamislite kako je to "cool" kad imate "I Wanna be Your Dog" kao zvoneću melodiju na mobitelu. Pored toga što se autentična urbana kultura i nesumnjivo dobar opus Sonic Youth ili novijih Chk Chk Chk prodaje kao najbanalnija potrošna roba, problematično je što se promocija bilo koje vrste kulture počinje percipirati kao nužno vezana za velike sponzore, kojima je naravno jako stalo do dizanja nivoa svijesti kod svojih konzumenata…

Kao kontra argument, netko bi rekao, pa, da nema velikog sponzora, isti bendovi ne bi ni svirali u Hrvatskoj. Pa, ako nekad klupski bandovi moraju svirati na ogromnom stageu gdje ih ionako većina prisutnih ni ne vidi, ako se treba propustiti pola koncerta u redu za piće i čekanju na wc, onda bolje da uopće ni ne sviraju jer za slušatelja ni nemaju druge funkcije osim da isti bude "cool" idućeg dana na jutarnjoj kavici, dok je prethodnu noć dizao rating telekomunikacijskoj korporaciji. Da paradoks bude veći, sam zadnji album Sonic Youtha i nosi ime ("Rather Ripped" – ili u prijevodu bolje je ripati, kopirati [nego kupovati CD, jel?] op.a.) nosi jasnu anti-korporativnu implikaciju u kontekstu kritike autorskih prava na glazbu.

A pozitivnih primjera organiziranja nezavisne kulture u Hrvatskoj, bar u glazbenom kontekstu, definitivno je bilo, a i još ih ima, posebno ako se spomene rad zagrebačke izdavačke kuće Earwing Records i koncerata u KSET-u krajem devedesetih koji su bili top notch prezentacija svjetske independent muzičke scene, koja je umnogome utjecala na mnoštvo sjajnih zg bandova, a bez ikakvih sponzorskih prizvuka jer su bile financirane uglavnom sredstvima samih organizatora. Ali, to je već druga priča.

Ali, kako nakon nacionalistički predisponirane kulture prijeći na anti-korporativnu tj. anti-kapitalističku? Kako je to očigledno preteška zadaća za mladež željnu zabave, najmanje što se može učiniti u datom trenutku je ne hvaliti istu mladež što više ne pucaju jedni na druge, kao što ton diskusije s početka teksta implicira, nego im objasniti da ropstvo nacionalističkim fantazijima mijenjaju za ništa drugo nego za ropstvo sterilnim kapitalističkim ritualima konzumacije.

Dakle, ako kultura, s posebnim naglaskom na urbanu i "provokativnu", nije subverzivna (kritična / aktivna / politizirana) naspram režima, koji nije ni HDZ-ovski, ni SDP-ovski, nego je primarno kapitalistički, onda ni nije ništa drugo do kulture konzumacije svojeg ropstva šarenom svijetu urbanih festivala, glazbenih cirkusa, real tone melodija, kreditnih zaduženja, i neobaveznih druženja nakon desetosatnog radnog dana…

U svakom slučaju, "realni" će promatrač prokomentirati kako je situacija jednostavno takva da se bez sponzora ne može uraditi ništa te da sve tako funkcionira. Odgovor je da se u tom slučaju ili a. ni ne treba uraditi ništa ili b. kritički se pozicionirati naspram svega - ako je već sve odraz logike kapitala. U najblažem slučaju, sve kulturne događaje sponzorirane od velikih korporacija jednostavno treba bojkotirati.

Dakle, ne radi se o tome da su se korporacije, kao najveći sponzori kulture kulturalizirali, nego je upravo kultura postala korporativna.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.09.2007