Vjera u moć umjetničke poruke | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Vjera u moć umjetničke poruke

Rastvaranje problema grada u recentnim osječkim umjetničkim intervencijama izravno je, bolno i britko, ali i usmjereno poboljšanju ili barem osvješćivanju zatečenog stanja.

Piše: Ivana Đerđ Dunđerović

FOTO: Otvoreni likovni pogon / Facebook

Gotovo svaki tekst o osječkoj kulturnoj sceni nužno se dotakne lokalnog društvenog konteksta, u kojemu su više od desetljeća prisutni brojni problemi koji ovaj grad čine toponimom s otužnom statistikom i još tužnijim projekcijama budućnosti. Koliko god vlasti, podjednako gradske i državne, nastoje eufemizirati brojčane pokazatelje te regresije sve je jasnije kako Osijek, uz propalu industriju i gospodarstvo, postaje rubna točka odlaska i grad čije se stanovništvo masovno iseljava, sa stopom depopulacije čije vrijednosti dosežu alarmantne razmjere. Istina, priče o gradu koji je sablasno napušten i zapušten povremeno skliznu preko ruba ukusne patetike i zalutaju u loše poetizirani klišej, ali dojam koji Osijek ostavlja tijekom dana onaj je otužne retro kulise, a stvarno činjenično stanje o migracijskom postotku u ovom je trenutku nemoguće utvrditi zbog niza birokratskih začkoljica kojima obiluje hrvatska uprava. Ipak, danas baš svaki Osječanin poznaje nekoga tko se odselio, a mnogi mogu posvjedočiti odlasku cijelih obitelji. Logična je to posljedica kontinuirane dekadencije istočnohrvatskog prostora koju je odmotala privatizacija, a razmotale korupcija, rasprodaja dobara, devalvacija gospodarstva, kafkijanska birokracija i politikantstvo.

U isto vrijeme, spomenuti je niz lamenata česti tematski i motivski akumulator umjetničkih projekata jer, kao što je odavna poznato, umjetnost nastaje iz gorčine, boli i gnjilosti koju umjetnik preoblikuje u novu vrijednost ili poruku, univerzalniju i jasniju od vrela iz kojega je potekla. Drugim riječima, osječka je društvena topografija nutritivna podloga za različite umjetničke intervencije kojima je moguće propitkivati, resemantizirati i opisivati urbanitet u zatečenom trenutku. Upravo iz tog razloga u ovom ćemo se tekstu baviti urbanim osječkim intervencijama i radovima onih umjetnika koji su iz prezentne gradske anamneze izdvojili temu koju su umjetnički obradili i na taj je način kritički prokazali kao problem koji bi se mogao preliti i preko ruba istočnohrvatske ravnice.

Najrecentniji događaj ovoga predznaka izvedba je OSscape Marka Jovića u sklopu rezidencije u MMML Studiju. Naime, umjetnik Mario Matoković prije tri godine pokrenuo je projekt rezidencijalnih programa (MMML Studio) tijekom kojih ugošćuje umjetnika i integrira ga u osječku sredinu, a čijim elementima on potom manipulira oblikujući ih u izložbu, izvedbu ili rad u izabranom mediju. Posljednji ovogodišnji gost igrom je slučaja i svojevrsni domaćin; Marko Jović mladi je osječki umjetnik u čijem je središtu interesa zvuk (iako se bavi i grafičkim dizajnom, kolažom, fotografijom i videom), točnije eksperimentalna glazba. Zaokupljen je noiseom, industrialom i ambientom, a ovoga se puta domaćoj publici predstavio audioperformansom koji je svojevrsni hommage njegovu rodnu gradu. Naime, u prvoj fazi rada Jović obilazi sedam gradskih četvrti koje čine urbanu cjelinu Osijeka (Donji grad, Jug II, Tvrđu, Novi grad, Industrijsku četvrt, Gornji grad te Retfalu) stvarajući zvučne zapise i materijale koje će potom računalno montirati i obraditi u skladbi. Prikupljene zapise ne koristi u "čistom" obliku, već njima manipulira dodajući im različite efekte, spajajući ih ili koristeći u ritam mašini. Rezultat su fabricirani zvukovi (modulirani i dizajnirani efektima) povezani u materijal koji Joviću služi kao temelj rekomponiranja; na licu mjesta, tijekom same izvedbe dodaje im nove zvukove čime stvara originalan audioperformans koji je trenutan i neponovljiv.

Marko Jović: OSscape

OSscape na taj način ne predstavlja tek nostalgičnu zvučnu razglednicu autorova rodnoga grada, već široki gradski akustični pejzaž. On jest utemeljen u evokaciji autorovih sjećanja i osjećaja koji ga vežu uz lokalitet u kojemu je odrastao, ali dodatnom intervencijom nadrasta tu intenciju i prerasta u audiokolaž koji osjetilno gradira od ugodne ritmičnosti do uznemirujuće kakofonije. U Jovićevoj je kompoziciji moguće prepoznati i ratnu buku i željeznicu kao metaforu odlazaka i uobičajenu prometnu vrevu kao kratkotrajni puls priželjkivane živosti. Njegov doživljaj grada posjeduje emotivne amplitude, zvučne kontrapunkte i mirnije sekvence, ali je u svojoj partituri i izvedbi izuzetno uvjerljiv, dok je konceptom jedan od najdojmljivijih radova koje smo u posljednje vrijeme mogli čuti i vidjeti.

Kako se izvedba u osječkom Bastionu (još jednom prekrasnom fortifikacijskom gradskom interijeru koji je prepušten zubu vremena) snimala, organizatori namjeravaju izdati LP u maloj nakladi i tako dokumentirati umjetničko viđenje i sjećanje grada kao vinilski artefakt. Ono što dodatno intrigira u cijeloj priči jest podatak kako je Jovićev OSscape drugi dio trilogije koja se spontano posložila u njegovom promišljanju grada. Naime, trilogiju je započeo svojim diplomskim radom Osijek 2024., multimedijalnim projektom kojim je želio upozoriti na propadanje i devastaciju grada, posebice njegove industrije. Fotografije napuštenih osječkih tvornica (IPK, Kožara, OLT, MIO, Tvornica žigica Drava), snimci razgovora s bivšim radnicima tih tvornica kao i kompozicije koje su nastale kompilacijom zvučnih zapisa snimljenih u nekadašnjim industrijskim prostorima, građa su kojom je autor nastojao povezati osobnu povijest i povijest grada. Snimljeni kolaž tako je rekonstrukcija i opipljiva manifestacija jedne propasti koja se čak nije ni nastojala kamuflirati ili ublažiti, već i danas svjedoči o svjetlijoj i prosperitetnijoj prošlosti. Završetak ove osječke trilogije koji bi se bavio rijekom Dravom i onečišćenjem autor planira izvesti sljedeće godine, čime bi zaokružio fokus svojih umjetničkih preokupacija u čijem je središtu otisak grada kojega se sjeća i grad u koji se ta djetinja slika razobličila. 

No, dodatni kuriozitet opisane izvedbe leži u jednoj "slučajnoj" poveznici između "osobnih gesti" Marka Jovića i Marija Matokovića. Naime, ovi umjetnici donedavno nisu bili ni svjesni dijeljenih preokupacija gradom, a svoje su radove koncipirali na bliskim tematskih potpornjima, no svaki u svom mediju i s različitom umjetničkom intonacijom. Matoković je 2017. izveo, a potom i snimio, performans To all of those people who destroyed my city u kojemu se također bavio devastiranom osječkom industrijom i kritički upozorio na probleme kriminalne privatizacije kojom je nepovratno uništen gospodarski raster nekoć vrlo uspješnog i razvijenog Osijeka. Pred samo četiri osobe, Matoković je puzao potpuno ruiniranim interijerom bivše tvornice OLT s drvenim štitnicima na koljenima u koje su bile utisnute kovanice od jedne kune. Trideset kovanica simbolizira trideset osječkih tvornica koje su sve do 1990. uspješno poslovale i zapošljavale 26371 radnika i koje su, na taj način, bile generatori napretka, ali i okosnica razvoja šire društvene zajednice i gradskoga gospodarskog bila. Njihovom "rasprodajom", odnosno privatizacijom za jednu kunu počinjen je prvi ozakonjeni krimen u ovom urbanom tlocrtu, koji je za posljedicu imao potpunu devastaciju brojnih industrijskih postrojenja, kao i višestruku degradaciju stanovništva koje i danas kontinuirano odlazi iz ovoga grada.
 
Mario Matoković: To all of those people...
 
Spomenuto malobrojno gledateljstvo ovoga performansa simbolizira odljev domaćeg stanovništva iz grada, a u isto vrijeme platno na kojemu ostaju otisci Matokovićeva puzanja predstavlja grafički otisak njihovog postratnog razočaranja; sve ožiljke kojima su ih tajkuni i političari išibali pod zastavom "samostalne i suverene Republike Hrvatske". U istom prostoru (točnije, njegovu dvorišnom dijelu) Matoković godinu dana kasnije izvodi performans P(r)osipanje kojim se idejno naslanja na prethodni, ali ovoga puta njegova gesta nije samo britka i kritička, već je vrlo osobna i dirljiva. Naime, prikupivši pepeo iz prostora tvornice, Matoković započinje obredno pranje pri čemu spomenuti pepeo utiskuje u svoje lice i tijelo, a dio pušta vjetru koji ga nosi prema okupljenim gledateljima i na čijoj se odjeći zadržava određeno vrijeme. Materijalne čestice jednog sretnijeg vremena i jedne propasti ostavljaju trag i na autoru i na gledateljima, podsjećajući ih na bolja vremena koja su dokinuta gramzivošću i vlastohlepljem nacionalnoga predznaka. Matokovićeva majka (koja je veliki dio svoga radnog vijeka provela upravo u pogonima OLT-a) potom briše njegovo lice tkaninom na kojoj ostaje otisak pojedinačne nemoći i nemogućnosti iskupljenja od grijeha šutnje nad društvenim zločinom.
 
Dok su Jović i Matoković umjetnici koji još uvijek djeluju sa svoje osječke adrese, velik broj osječkog stanovništva nakupljenu je gorčinu i frustracije odlučio ostaviti na domaćem tlu i odseliti se u neku uređeniju i prosperitetniju europsku državu. Brojke iseljenih građana dugo i uporno rastu, a upravo se tim gorućim problemom Osijeka pozabavila umjetnica Ena Janković svojom akcijom Hodali su, hodat će koja je realizirana u sklopu projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora, a u organizaciji Otvorenog likovnog pogona i suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti Osijek. Tijekom srpnja i kolovoza 2018. umjetnica je na središnjem gradskom trgu (Trgu Ante Starčevića) prikupljala iznošene cipele građana koji su se odselili ili doselili u Osijek kao i njihove životne priče. Cipele je obradila i posložila u skulpturalnu instalaciju, a priče zapisala u ručno izrađenu knjigu te je oboje izložila u nedovršenom prostoru budućeg Kulturnog centra u Osijeku.
 
Ena Janković: Hodali su, hodat će
 
Prostori ove umjetničke akcije značajni su jer razobličuju umjetno stvorene privide; trg koji nosi naziv oca nacije već dugo nije žila kucavica dnevne dinamike ovoga grada jer ga nema tko napuniti i jer je nelogičnim odlukama središte gradskoga života preseljeno na zapadni rub grada, u trgovački centar. Kulturni centar, s druge strane, nedovršena je građevinska akvizicija oko koje se godinama pletu šaputanja o sumnjivim investitorima i izjalovljenim planovima, a koji ugošćuje kulturna događanja sporadično i bez odgovarajuće infrastrukture, čime je jasno podcrtano koliko ovome gradu kultura uistinu znači. Iako su društvene konotacije ove akcije jasno čitljive treba napomenuti kako Ena Janković ne stavlja težište isključivo na tu dimenziju, već ju rastvara (opet) osobnom i nježnom gestom, pretačući kritiku u poetski i vizualni album ljudskih sudbina, odlazaka i dolazaka.
 
Semantikom središnjeg gradskog trga poslužio se još jedan osječki umjetnik – Vinko Vidmar koji je u listopadu 2019. na njemu postavio umjetničku instalaciju nazvanu Karambol, također u okviru Umjetničkog pojmovnika javnoga prostora. Tom je prilikom izložio karambolizirano vozilo koje podsjeća na pretrpljenu prometnu nesreću i sve posljedice koje ona sa sobom nosi. I Vidmar rekontekstualizira trg, ali na nešto drugačiji način – on ga koristi kao kulisu nekadašnjeg prostora igre, sklada pa pomalo i djetinje nostalgije, ali svakako i kao prostor svakidašnjice kojim prolazimo makinalno, bez razmišljanja i zastajkivanja. Opisnoj poznatosti i sigurnosti te urbane podloge Vidmar kontrapunktira izobličeno vozilo koje asocira na nesreće, turbulencije i ozljede koje smo, i kao građani i kao pojedinci, doživjeli u proteklom vremenu. Groteskni predmet postavljen je u prostor pješačke zone i glasno upozorava na odraz grada koji njegovi živući svjedoci više ni ne primjećuju. Širokom metaforom Vidmar nastoji djelovati na svjesnost građana, želi ih upozoriti na psihičke i fizičke udarce koje su podjednako primili i grad i njegovi stanovnici, ali i pokrenuti na promjenu kojom bi trebali obnoviti i motor i karoseriju kao pogon svog osobnog, ali i urbanog identiteta.
 
U ovom presjeku osječkih urbanih intervencija evidentno je kako umjetnici u nepovoljnoj gradskog, državnoj i uopće životnoj konstelaciji pronalaze tee svojih akcija, radova, izvedbi i ostalih umjetničkih činova. Njihovo zadiranje u probleme grada izravno je, britko i bolno u isto vrijeme, ali ni u jednome trenutku nije lišeno dobronamjernosti i aspiracija koje su usmjerene poboljšanju ili barem osvješćivanju zatečenog stanja. U ovom zrakopraznom (među)vremenu dok zvukovi ne utihnu, pepeo se ne ispere, cipele ne nađu vlasnike, a automehaničar ne sanira štetu na vozilu, ostaje nam vjera u moć umjetničke poruke kao i nada da će se njihovim osobnim gestama pridružiti snažnije i hrabrije artikulacije šire društvene zajednice koje mogu i moraju mijenjati sadašnjost.
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 16.12.2019

VEZANE VIJESTI

Umjetnost kao ogledalo grada

Piše: Ivana Pejić
Programi Otvorenog likovnog pogona osnažuju mlade umjetnike/ce za suradnju s lokalnom zajednicom kroz koju se, često marginalizirane, urbane sredine pretvaraju u inkluzivne prostore kulture.

Dokumentaristički otisak osječke umjetničke gerile

Piše: Ivana Đerđ Dunđerović

POPUP CV zaokružuje šest godina djelovanja osječkog POPUP-a, nakon kojih ipak ostaje dojam da se inicijalna pozicija iz koje je udruga krenula nije bitno promijenila.

Protiv inertnosti i indiferentnosti

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
Tišina izvedbe Marije Diaz zapravo je glasna poruka Performance Art Festivala, koja rješenje društvenih problema i političkog nasilja vidi u solidarnosti, humanosti, djelovanju i protestu.