Vjesnici promjena | kulturpunkt

Vijesti Mediji

<

Vjesnici promjena

Povjesničarka književnosti i kulture Alice Béja na predavanju "Američka mlada ljevica" ocrtala je suvremeni američki ljevičarski milje te analizirala fenomen novih ljevičarskih časopisa.

Piše: Matea Grgurinović

FOTO: David Shankbone / Flickr

Francuska povjesničarka književnosti i kulture Alice Béja u svom se znanstvenom i akademskom radu specijalizirala za američku književnost, a na Sveučilištu Sciences Po Lille predaje kulturnu povijest, povijest ideja i književnost anglofonog svijeta. U istraživačkom se radu bavi socijalističkim, komunističkim i anarhističkim pokretima s početka 20. stoljeća, te njihovim odnosima s književnošću. U predavanju naslovljenom Američka mlada ljevica, održanom 30. studenog u Booksi, govorila je o pokretima koji su se pojavili u Americi u posljednje vrijeme, s posebnim naglaskom na političke časopise koji su nastali u unatrag desetak godina, o tome kako su nastali te koje su njihove veze s akademijom i mainstream politikom. Iako su pokret i ljevica u Americi mladi, Béja smatra da časopisi poput Jacobina koji, recimo, pokušava dati glas pokretima poput Occupy Wall Street, mogu poslužiti kao vjesnici promjena do kojih će (možda) doći. U svojem je predavanju željela mapirati novonastale časopise, te uvjete koji su u posljednjih desetak godina doveli do njihova nastanka. Što ovakav tip časopisa i glasovi njihovih mladih urednika i autora koji žive u vrijeme izrazite prekarnosti i nejednakosti (pri)donose pokretu, pogotovo ako na umu imamo sve što se u posljednje vrijeme događa u medijima i novinarstvu? Kakav je odnos tih medija prema akademiji koja je s jedne strane izolirana od vanjskog svijeta, a s druge nagrižena neoliberalnim promjenama koje zahvaćaju sveučilišta? 

Béja konstatira da u Americi nema masovnog društvenog ili kulturnog pokreta, stoga je bitno pokušati mapirati male stvari - poput političkih časopisa - iznjedrenih u posljednje vrijeme, budući da nam oni mogu poslužiti kao korisni alati za kritičku produkciju, koja je i u Europi u krizi. Časopisi u Americi imaju dugu tradiciju, te nisu nekakva novina; njihova tradicija seže u rane 30-e godine prošlog stoljeća s modernističkim časopisima koji jesu naginjali prema umjetnosti, no to ne znači da su bili apolitični. O ovakvim publikacijama treba govoriti, tvrdi Béja, iako su marginalne, budući da utjecaj ovih malih političkih časopisa često nadilazi maleni krug čitateljstva.

U Americi se tako proteklog desetljeća pojavio niz malih, lijevih političkih časopisa koji djeluju van Demokratske stranke: n+1, Dissent, Jacobin, ROAR (reflections on a revolution - razmatranja o revoluciji), Viewpoint, New Inquiry. Oni djeluju na marginama kako političkih stranaka, tako i mainstream medija i akademije. No, važno je spomenuti da urednici i autori koji pišu za ove časopise ne žele da se njihov glas čuje samo u ovakvom tipu publikacije, već pišu i za mainstream medije, budući da ne žele ostati izolirani. Svi se časopisi definiraju kao lijevi, (iz)van Demokratske stranke, no fokusi su im drugačiji: oni poput ROAR-a više prate društvene pokrete, drugi naginju marksističkoj teoriji, a neki književnosti. Urednicima časopisa jako je bitno kako uspostavljaju vezu između forme i sadržaja, te veliki naglasak stavljaju na dizajn i na to kako predstavljaju sadržaj. Oni svoje časopise vide i kao objekte koji trebaju biti informativni, ali i transformativni. Urednici Jacobina (koji tiska i papirnati časopis i ima online izdanje) stoga naglašavaju njegov dizajn, za kojeg smatraju da igra veliku ulogu kod čitatelja. Zapravo, većina časopisa uz to što imaju online izdanje, tiska i papirnati časopis budući da za njih papir i internet nisu antagonistički formati, već se međusobno nadopunjuju. Često upravo tiskani časopis – kao lijepi objekt koji se posjeduje – donosi zaradu (tekstovi dostupni na internetu su besplatni).

Uspjeh određenog pokreta gledamo kroz kombinaciju tri "m": trenutak/momentum (moment), ljudi (men), koje Béja zamjenjuje s terminom milje (milieu), poruka (message) te ona još dodaje četvrti "m" - sredstva (means). Tvrdi da je potrebno mapirati uvjete u kojima su ovi časopisi nastali koristeći ta tri, odnosno četiri "m". Budući da je ovakav tip časopisa po definiciji izrazito fragilan i prekaran, te ne možemo sa sigurnošću reći hoće li opstati ili ne, Béja u jednadžbu pridodaje i sredstva. U SAD-u država direktno ne financira kulturnu proizvodnju, već to uglavnom čini indirektno putem poreznih olakšica. Tako da se časopisi oslanjaju na pretplate, donatore, kampanje, no zapravo većinu vremena funkcioniraju ili u minusu ili na nuli. Većina poslova je neplaćena, tj. volonterska, tekstovi su također ili neplaćeni ili vrlo malo plaćeni, te se novci uglavnom izdvajaju za tehničke poslove poput dizajna ili računovodstva. 

Što se tiče navedenih političkih časopisa i pokreta poput Occupy Wall Street, Béja kaže da kada govorimo o trenutku nekog događaja ili pokreta, ne možemo govoriti o partikularnom događaju određenog trenutka, već u obzir moramo uzeti sve ono što se dogodilo prije, tijekom i poslije njega. U slučaju pokreta Occupy moramo govoriti i o financijskoj krizi koja mu je prethodila i uzdrmala svijet, o antiglobalizacijskom pokretu iz 1990-ih, knjigama poput Doktrine šoka Naomi Klein, i onome što se dogodilo i došlo poslije, poput Bernieja Sandersa. Dakle, pokret Occupy ne možemo vremenski i prostorno ograničiti na fizičku okupaciju parka Zuccotti koja je trajala od rujna do studenog 2011. godine. Nastanak političkih časopisa mapira i prati sve te događaje proteklih desetak godina u Americi - n+1 nastaje 2004. godine, The New Inquiry 2009., ROAR i Jacobin 2010., a Viewpoint je nastao iz pokreta Occupy 2011. godine. Paralelno s ovim događajima došlo je do revolucije u novinarstvu i diseminaciji informacija zbog pojave Facebooka, ali i aplikacija koje su izradili Google i Apple. Situaciju stoga treba staviti u širi kontekst – teroristički napadi 2001. godine stvorili su jedinstvo među strankama i vladom, što je dovelo do ratova u Iraku i Afganistanu. No, više od terorističkih napada na stvaranje časopisa su utjecali ekonomska kriza i prosvjedni pokreti poput Arapskog proljeća. 

Veliki broj onih koji trenutačno rade u časopisima dolaze iz akademskog svijeta gdje se prekarnost jako dobro ugnijezdila; studenti i istraživači postali su prve žrtve neoliberalnog menadžmenta na sveučilištima, tako da se sve više ljudi ne može nadati karijeri u akademiji  koja se radikalno transformirala i više ne pruža sigurnost kao i prije (postoje slučajevi u Americi u kojima profesori i asistenti nemaju zdravstveno osiguranje i žive ispod granice siromaštva), te pokušavaju naći poslove drugdje – u izdavaštvu, novinarstvu, kulturnoj industriji. Neki od časopisa nastali su s namjerom da razbiju izolaciju u kojoj se našla američka ljevica, smatrajući da se previše zaplela u kritiziranje Georgea W. Busha i pitanja poput Domoljubnog zakona (Patriot Act), te da je bila previše udaljena od globalnih pokreta.  Ovo posljednje izrazito je bitno s obzirom na to da se nakon događaja u 1980-ima ljevica povukla s ulica na kampuse, stoga su oni koji sudjeluju u izradi ovih časopisa direktno povezani s društvenim akcijama ili pokretima (Fight for 15 Dollars, primjerice) ili sindikatima (Jacobin je povezan s Chicago Teachers Unionom). Njihovu borbu ne karakterizira samo rad na produkciji znanja, već i direktan rad na terenu. Ujedinjuje ih rastuća krhkost intelektualnih profesija, no odnose se kritički i prema akademiji i neoliberalnoj doktrini koju su prisvojila sveučilišta, te prema intelektualnoj izolaciji istraživanja koje je postalo previše specijalizirano i nije u dodiru s pitanjima eksploatacije, otuđenja i diskriminacije kojima svakodnevno svjedočimo, a na koja ovi časopisi kao vjesnici promjena svakodnevno upozoravaju. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 12.12.2016

VEZANE VIJESTI

Značajni trenuci antifašističkog Zagreba

Piše: Martina Domladovac
Predstavljeno je novo izdanje Zidnih novina na temu Ženski antifašistički Zagreb, osmišljeno iz sakupljenih materijala istoimenog istraživačkog projekta Barbare Blasin i Ane Lovreković.

Društvo kontrole bez prave slobode

Piše: Vatroslav Miloš
Izbor iz tjedna u medijima: od prvih pobjeda u rezervatu Standing Rock, preko tehnologija nad kojima nemamo nadzor, do stabilnosti demokratskih društava i izazova suvremene humanistike.

Odnos politike i pisanja

Piše: Matea Grgurinović
Ece Temelkuran svoje je izlaganje u Booksi završila citatom Arundhati Roy, istaknuvši kako velike nade polaže upravo u žene i ženski pokret.