Vježbanje građanskog društva | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Vježbanje građanskog društva

Ovogodišnje izdanje festivala Moje, tvoje, naše ostavilo je pregršt otvorenih pitanja - do potencijalnih praktičnih i konkretnih te najtežih rješenja morat ćemo doći sami.

Piše: Danijel Grdić

FOTO: Magdalena Rikanović

  • A
  • +
  • -

Festival Moje, tvoje, naše dugogodišnji je projekt udruge Drugo more čiji je cilj, putem edukacijskih programa, javnih rasprava i umjetničkog djelovanja, širenje znanja vezanog uz polje kulturne politike i aktivnog sudjelovanja i utjecaja na prostor u kojem živimo. Fokus ovogodišnje manifestacije, u trajanju od 10. do 12. travnja, bio je propitivanje odnosa ljudi i njihovog životnog prostora, odnosno građana i grada. Ovaj odnos ljudi i njihove okoline imali smo priliku tijekom festivala sagledati iz nekoliko kutova kroz tri rasprave, jednu radionicu i dvije izložbe.

Tog sunčanog četvrtka ujutro okupili smo se u prostoru bivše tvornice papira Hartera na prvom događaju festivala, radionici Urbanistička početnica. Predvođeni moderatorima radionice, arhitektima Dinkom Peračićem i Antunom Sevšekom, pozabavili smo se praktičnom problematikom vezanom uz budućnost za sada neiskorištenog prostornog potencijala bivše tvornice. Ova tvornica, osnovana daleke 1824. godine, svojedobno je bila najmoderniji pogon za proizvodnju proizvoda od papira u Europi, te je bila izvoznik za mnoge prekomorske zemlje poput Engleske i Brazila. Uspješno preživjevši mnoge političke i društvene promjene (čak 6 država), Hartera 2005. godine gasi svoju proizvodnju te je rasprodana u postupku privatizacije, tako da osim prostora u vlasništvu Grada ima čak 8 različitih vlasnika. Ovakvi zamršeni vlasnički odnosi danas čine samo jednu od mnogih pravnih prepreka za uspješnu prenamjenu. Bez obzira na ogroman prostor Hartere, za budućnost riječke kulture fokusirat ćemo se samo na prostor u vlasništvu Grada Rijeke koji se sastoji od preko 17000 kvadratnih metara, uključujući i proizvodnu halu Marganovo kao najveći, ali i najproblematičniji samostojeći prostor.

Iako je Grad ove prostore namijenio budućim kulturnim sadržajima, do sada su se ti sadržaji ograničili na povremena i neredovita događanja. Glavni uzrok tomu je, kako navodi pročelnik za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, loša ili nepostojeća infrastruktura čime se onemogućavaju osnovni funkcionalni uvjeti za postojanje kvalitetnog i kontinuiranog kulturnog programa. Iako se na prvi pogled činilo da je glavna prepreka funkcioniranju ovog prostora isključivo financijske prirode, donošenje odluka vezanih uz urbanistička rješenja veoma je kompleksan proces koji ovisi o velikom broju državnih tijela čiji - često međusobno konfliktni - odnosi priječe efikasnost projekata namijenjenih gradu i građanima. Primarni problem vezan je uz Konzervatorski odjel koji je pojedine dijelove Hartere okarakterizirao kao industrijsku baštinu te na taj način onemogućio bilo kakvu građevinsku djelatnost iako je ta, zbog strukturne nestabilnosti prostora, prijeko potrebna ne bi li se dosegli osnovni standardi sigurnosti. Ovo, nažalost, nisu jedina urbanistička pitanja kojima se moramo pozabaviti u bližoj budućnosti.

Na nedavnom gradskom natječaju za prostorno upravljanje, za buduće korisnike ovih prostora odabrani su Savez udruga Molekula u suradnji sa Studentskim kulturnim centrom. Osim prostora Hartere, na korištenje su dobili i prostor Filodrammaticae te prostore Kluba Palach. Oba prostora, smještena u strogom centru grada, imaju dugu i bogatu povijest. Klub Palach je nedavno proslavio svoj 40. rođendan čime je postao najdugovječnije okupljalište mladih na prostoru države. Kroz njegove prostore prošle su generacije riječke mladeži i možemo slobodno reći da je Palach kolijevka riječkog rocka i polazište kulture koja je šire prepoznata kao "riječka", i koja se i danas ponosi svojim otporom prema mainstreamu. S druge strane, Filodrammatica je prostor na samom Korzu, žili kucavici grada, smještena u zgradi koja datira iz davne 1890. godine i smatra se spomenikom kulture. Upravo ta spomenička vrijednost je ograničavajući razlog osmišljavanja programa u prostoru koji mora ostati netaknutim.

Unatoč toj kafkijanskoj zbrci birokracije, kapitala i financijske opravdanosti, na površinu je Rijeke uspjela isplivati jedna drugačija struja svijesti utjelovljena u anonimnoj nekolicini mladih ljudi koji su uzeli stvari u svoje ruke i u formi svojevrsnog skvota zauzeli neke od praznih prostora Hartere, te ih u slobodno vrijeme počeli preuređivati za svoje potrebe, ističući potpunu spremnost na suradnju s vladajućim strukturama i svima onima koji žele aktivno sudjelovati u prekidu stagnacije navedenog prostora. Na taj način, možda i sami donekle nesvjesni važnosti svojeg čina, postali su svojevrsnim simbolom građanskog otpora i katalizatorom promjene svijesti i odnosa prema pojmu "javni prostor". Upravo ova i ovakve nezavisne građanske inicijative stvaraju trenutke kojima se ovogodišnji festival bavi, i kojima ćemo se detaljnije pozabaviti u nastavku.

MOJE iskustvo grada, prva je od tri tematske cjeline simpozija Interakcije s gradom. Cilj ove tematske cjeline je proučavanje različitih modela participacije građana u donošenju ključnih odluka koje se tiču iskorištavanja i namjene javnih prostora. U formi otvorenog razgovora s impozantnim brojem od preko dvadeset domaćih i međunarodnih gostiju, poput umjetnika Daniela Andujara, kustosa Hansa Christa i Iris Dressler, te arhitekata Bernarda vaz Pinta i Antuna Sevšeka, raspravljalo se o postojećim urbanističkim problemima grada Rijeke kroz prizmu sličnih situacija diljem Europe. Kao alternativa "stručnom" urbanom planiranju prezentiran je model građanske participacije u donošenju urbanističkih odluka. Tim bi modelom građani dobili mogućnost aktivnog sudjelovanja u kreiranju svoje okoline na način da na javnim raspravama, u suradnji sa strukom, daju prijedloge za unapređenje zajedničkog životnog prostora. Tumačeći riječi Hansa Christa ("Public space is political as it is a place of allowed existence") dolazimo do zaključka da je temeljni preduvjet ovakvog participacijskog modela postojanje jakog i zdravog građanskog društva, svjesnog svoje političke uloge i moći. Međutim, iz internacionalnih iskustava pojedinih sudionika tribine možemo iščitati nevoljkost vladajućih struktura da, osim eventualno na formativnoj razini, uključe korisnike u proces kreiranja vizije urbanih sredina. Često se ovakav participacijski model izjednačava s modelom direktne demokracije iako on to nije u potpunosti. Upravo ovakve poluinformirane usporedbe dovode do situacija u kojima je takav model nemoguć i u kojima se urbanistički stručnjaci brane svojom "stručnošću" od mogućih intervencija "neukog" građanstva. Nažalost, mnogo je ovakvih dokaza da moć nije kapilarna i nema ih samo unutar naših granica, već su učestala praksa diljem Europe. To smo mogli iščitati iz primjera poljske urbanistkinje Agnieszke Wlazel koja navodi kako je u toj zemlji česta praksa da se u javne rasprave svojim prijedlozima uključi i građanstvo, međutim konačne odluke, bez obzira na ishod rasprave, donosi isključivo "struka", čime se eksplicitno gubi smisao institucije javnog dijaloga.

NAŠE javno okupljalište druga je po redu tematska cjelina koja obuhvaća različite modele građanskog aktivizma s ciljem utjecanja na kreiranje okoline. Sama srž ove tematske cjeline najbolje je opisana kroz video instalaciju Pulske grupe Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor, prvi put predstavljenu na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji, a ovom prilikom izloženu u prostorima Filodrammaticae. U velikom izložbenom prostoru, praznom i mračnom, obješen je niz platna na koje se s dvije suprotne strane prostorije projiciraju video snimke dokumentirane tijekom građanskih prosvjeda inicijativa Pravo na grad i Srđ je naš.  Instalacija nam omogućuje da uronimo u dokumentirani trenutak i osjetimo kolektivnu energiju proizašlu iz potrebe građanstva za reakcijom na nezaustavljivu inerciju krupnog kapitala koji zadire u naš javni prostor označavajući ga svojim, braneći nam time kontrolu nad našom neposrednom okolinom. Neprekidna reprodukcija videa koji titra na mnogobrojnim platnima, ljuskama vremena, odražava kontinuitet borbe za kolektivnim životnim prostorom smještajući ju u izvanvremensku domenu. Na tragu ovakvih razmišljanja počivala je i diskurzivna rasprava, dodatno obogaćena osobnim iskustvima sudionika poput Daniela Andujara, koji je zajedno s drugim građanima Valencije upravo na ovaj način spriječio gradnju velike kapitalne investicije u obliku trgovačkog centra, na prostoru prethodno zamišljenom kao prostor za okupljanje i raznovrsne aktivnosti građana. 

Povežemo li ovu situaciju s aktualnim prilikama u gradu, možemo reći da su gradske vlasti u slučaju projekta Delta prepoznale veliki potencijal trenutno neiskorištenih prostora riječke luke. Na ovom obalnom prostoru u samom središtu grada za nekoliko bismo godina, umjesto sivila skladišnih prostora, mogli uživati u zelenilu najvećeg gradskog parka s, kako je najavljeno, popratnim sportskim i kulturnim sadržajima. Jedan je od glavnih zaključaka ove tribine taj da trebamo više raditi na uključivanju građana u urbanističke projekte u njihovoj neposrednoj okolini ne bi li se na taj način probudila svijest o važnosti pojedinca za društvo, vođena Rousseauovom idejom da građani čine grad. Prvi korak ka takvom modelu participacije je povećanje komunikacije unutar zajednice te stvaranje socijalne kohezije prilikom gore navedenih građanskih akcija, i to prije nego li su takve akcije potrebne.

TVOJE umjetničke intervencije naziv je treće i posljednje cjeline obuhvaćene simpozijem, koja je naglasila mogućnosti estetskih i funkcionalnih intervencija u kolektivnom prostoru. Grad Rijeka je u ovom slučaju jako dobar primjer iz razloga što za svoj vizualni image industrijskog sivila može zahvaliti nepostojanju kolektivne vizije vizualnog identiteta manifestiranog u nekom od oblika street arta, koji je u maloj mjeri i sporadično, ograničen na svega nekoliko prostora nevidljivih širem oku javnosti. Istaknuto je da jedan grad koji posjeduje uspješnu likovnu akademiju i mnoštvo vizualnih umjetnika ne koristi u potpunosti svoje potencijale pri stvaranju osjećaja kolektivnog prostora putem estetskih rješenja značajnijih od prefarbavanja zidova u bijelu boju. Jedna od mogućnosti koje su se razmatrale korištenje je riječkog lukobrana, Molo Longa, koji je unatrag nekoliko godina otvoren za javnost u formi šetališta s pogledom na cijeli grad. Dvometarski zid koji se s morske strane nadvija nad šetalište idealan je prostor za svojevrsne umjetničke intervencije ali, zbog kompleksnih problema vezanih uz nadležnost nad tim prostorom, ta ideja do sada nije uspješno zaživjela. Iako postoji ogroman ljudski i kreativni potencijal u ovome sektoru, ta energija najčešće nije usmjerena u pravcu kolektivnog prostora već se bazira na manjim, individualnim akcijama. Intervencije u javnom prostoru, pogotovo one umjetničke, jako su dobar način mobilizacije građanstva i stvaranja osjećaja grada kao "našeg" i time promjenjivog, u odnosu na viziju javnog prostora kao nekog hladnog pasivnog ne-mjesta u koje smo upisani isključivo kao promatrači.

Uz navedena događanja, u sklopu manifestacije u prostoru MMSU-a otvorena je i izložba O nelagodi promatranja grada/Oh, My Complex: On Unease of Beholding the City Wurtemberškog društva umjetnika. Izložba prezentira radove 13 autora čiji je interes bavljenje urbanim razvojem u društvenom, političkom i egzistencijalnom smislu. Kroz iscrpan fundus fotografija, video i audio projekcija, autori pristupaju problematici nekontrolirane urbanizacije čije se posljedice očituju u drastičnom smanjenju javnog životnog prostora bilo za ljude (O modernom načinu života: racionalizacija života u modernom gradu Michaela Fehra i Diethelma Kocha), bilo za životinje (Ja sam pas koji je oduvijek ovdje Annike Erikkson).

Ovogodišnje izdanje festivala Moje, tvoje, naše uspješno je završilo, a Drugo more su odabranom tematikom pogodili pravi trenutak za aktualiziranje gorućih tema za kulturu grada Rijeke. Kažem "uspješno" jer se u ovom slučaju uspješnost ne može mjeriti brojem posjetitelja ili količinom izložaka, već otvaranjem mnoštva aktualnih pitanja vezanih uz naš javni prostor. U trenutku kada riječka kulturna scena prolazi svojevrsnu fazu tranzicije iz heterogenog stanja u stanje kohezije, bilo je potrebno stvoriti platformu za dijalog gradskih institucija i bivših i budućih aktera na toj sceni. Prigodno situirana manifestacija, s programom koji se održava upravo na onim lokalitetima za koje se traže potencijalna rješenja (Hartera, Filodrammatica), omogućila nam je da iz prve ruke sagledamo svu problematiku i sve daljnje odluke temeljimo na dobivenim iskustvima. Iako konkretno vezana uz probleme prostornog situiranja riječke kulture, ova serija rasprava potakla je jedan dodatni moment, moment dugoročnog planiranja kulturne politike grada. Kultura bi trebala postati dostupna svima, izaći na ulice, u javni prostor i zauzeti ga te ga time učiniti vidljivim i svojim. Kultura obuhvaća sve nivoe umjetničkog djelovanja, od baleta do street arta, i stvarati vrijednosne razlike među pojedinim nivoima naprosto - nije kulturno. Otvorimo javni prostor umjetnosti, neka naše ulice ožive poput onih berlinskih ili pariških, i publika će doći. Publika postoji. Jedino što nam je činiti je raščistiti put do te publike, omogućiti joj da sudjeluje, da se osjeti dijelom nečeg većeg, kolektivnog.

Kao što je i ovaj festival učinio pojedina pitanja javnim, isto bi se trebalo dogoditi i s kulturom jer, dobre ideje su dobra investicija. Kulturne su djelatnosti oduvijek bile pomaknute prema marginama političkih interesa, velikim dijelom zbog svoje komercijalne neisplativosti. Međutim, iskustvo je pokazalo da "koliko para, toliko muzike" pristup nije uvijek potpuno točan. Mnogi projekti su uspješno realizirani uz minimalna ili nikakva ulaganja (pri tome se prvenstveno referiram na nezavisnu kazališnu scenu, ali i na projekte poput oslikavanja Kružne ulice). To možemo zahvaliti situaciji da živimo i djelujemo u gradu koji je upravo dovoljno velik odnosno malen da su mogućnosti umrežavanja ne samo ogromne, nego i neizbježne. Upravo takve prilike dovele su do trenutaka u kojima pojedinci poput navedene skupine mladih ljudi kreću u samoinicijativno uređenje javnog prostora, te na taj način, malim, ali direktnim koracima, počinje mijenjanje naše urbane okoline po našoj mjeri. Ovo neće biti nikakva revolucija, već samo evolucija kolektivne svijesti da upravo mi činimo grad i da posjedujemo odgovornost da ga mijenjamo jer status quo nije ništa drugo do sinonim za propadanje.

Ispod površine ove Rijeke pulsira jedna nevidljiva sila koja samo što nije probila površinsku napetost. I kao što znamo da i najmanja pukotina u brani za posljedicu ima neizbježan potop, tako se ove naše pukotine množe i umrežavaju, isprepliću, ne bi li jednoga dana bujice novih kreativnih energija preplavile naše ulice, i tada će grad Rijeka uistinu zaslužiti svoje ime.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 02.05.2014