Volontiranje više nije nepoznanica | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Volontiranje više nije nepoznanica

5. prosinca obilježava se Svjetski dan volontera. O statusu volonterstva u Hrvatskoj razgovarali smo s jednom od djelatnica Volonterskog centra Zagreb Ivanom Kordić.

Razgovarala: Janja Sesar
  • A
  • +
  • -

KP: Čini se da je volonterstvo u Hrvatskoj još uvijek relativno neafirmirano, no situacija se ipak postepeno popravlja, zar ne?
I.K.: Da, provedeno je nekoliko istraživanja od strane Zaklade za razvoj civilnog društva i neformalne mreže Volonterskih centara u kojoj je i VCZ koja pokazuju da ljudi u Hrvatskoj generalno ne prepoznaju kvalitetu takvog načina provođenja slobodnog vremena u dovoljnjoj mjeri i ne vide u tome nikakvu investiciju u sebe kao ni u zajednicu u kojoj žive.

Čini mi se da Zakladini podaci govore kako 5% građana volontira i to im je dio svakodnevnice. Ni medijima to nije posebno interesantno. Izgleda da ljudi s jedne strane ne volontiraju zato jer ne znaju gdje se i kako mogu angažirati, a s druge strane jer ne postoje mediji koji bi one ljude koji volontiraju istaknuli i prikazali  u dobrom svjetlu. Tako da velika većina uopće ne dobije informaciju gdje se može volontirati.

KP: Kakva su mogućnosti volontiranja u kulturi i kakav je interes?
I.K.: Volontiranje na kulturnim događanjima je specifično i nešto na što se ljudi lakše odlučuju. Jedan od razlog što je tomu tako je što su takva volontiranja emocionalno jednostavnija. Dio kampova koje u Hrvatskoj organiziramo je kulturne tematike. Ove smo godine ponovo imali kamp u Kaštel Kambelovcu gdje su Večeri dalmatinske pisme. Tamo se dovode međunarodni volonteri, a međunarodna je razmjena jedna od prvih aktivnosti koje smo počeli provoditi i odvija se svake godine, uglavnom od svibnja do listopada. To nam je jedna od zanimljivijih aktivnosti i drago nam je da strani volonteri imaju priliku pomoći organizacijskom, logističkom ili kreativnom podrškom, a uz to upoznati ljepote Hrvatske.

Ovisno o tome što se u projektu traži, svi oni na neki način doprinose i participiraju u stvaranju ljetne turističko-umjetničke ponude što mi se čini da je važno istaknuti.


KP:...Na isti način mladi iz Hrvatske odlaze u inozemstvo...
I.K.: Da, odlaze u inozemstvo i sudjeluju u kampovima. Što se tiče kulturnih događanja odaziv je iznimno velik i katkad je teško pronaći toliko partnera kojima bismo slali volontere. Ljudi su stvarno zainteresirani što je potpuno razumljivo jer na taj način putuješ, dobivaš jedinstvenu priliku da doživiš neku zemlju iz potpuno drukčijih aspekata odnosno ne kao tipični turist. Tijekom volonterskih boravaka doista se povežeš s ljudima koji tamo rade i to sigurno na drukčiji način nego kad slučajno popiješ pivo s nekim u pubu u Londonu.

KP: Pokrenuli ste i lokalni Zagrebački volonterski servis, a nedavno otvorili i volonterski info telefon...
I.K.: Da, zanimljivo je kako se u zadnje dvije godine počeo aktivirati i volonterizam u samom gradu Zagrebu. Međunarodna suradnja je nešto što smo radili od samih početaka – jedna od prvih aktivnosti volonterskog centra bilo je volontiranje nakon rata u Pakracu, dolaskom dugoročnih volontera koji su pomagali nakon rata. Ideja dolaska stranaca ili odlaska u neku drugu zemlju kako bi se radilo i upoznalo drugu kulturu nam je standardna, ali u Zagrebu smo kroz razgovor s NGO-ima koji ovdje djeluju, ali i kroz razgovor s Volonterskim centrom u Rijeci, Osijeku i Splitu shvatili da definitivno nedostaje takav tip usluge, odnosno organizacije koja bi angažirala Zagrepčane i nudila im informacije o volontiranju u njihovoj neposrednoj blizini.

Tu se trenutno uhodavamo jer je novo i ima izazova. Do sada su stvari funkcionirale dosta stihiijski i širile se uglavnom putem naše mailing liste putem koja transferira informacije. Sada, kada Zagrebački volonterski servis dobiva svoja obilježja počeli smo sustavno uspostavljati suradnju s javnim institucijama grada Zagreba, nevladinim organizacijama i pokušavamo od njih dobiti informacije gdje su volonteri potrebni. Što se tiče kulture, u rujnu smo radili s Festivalom svjetskog kazališta, a prije toga s Festivalom kratke priče, Festivalom doživljaja te nedavno sa Studentskim centrom koji je tražio volontere za rad na Radiju SC.

To može biti važno iskustvo za mlade ljude jer u društvu koje pati od toliko nezaposlenih ne bi bilo zgorega da ljudi dobiju priliku dokazati se i onda to kasnije iskoristiti, možda čak i u toj istoj organizaciji. U tom se smislu čini da se stvari lagano kreću na bolje. Ako znaš da nešto želiš čini mi se da bi bilo dobro da možeš nešto odvolontirati i da to predstavlja jednu stepenicu prema tom cilju.

KP: Volontiranje i volonterski rad – možeš li malo pojasniti koja je razlika.
I.K.: Drago mi je da si postavila ovo pitanje jer tu ima nekoliko stvari koje odmah treba razjasniti. Kod nas postoji volonterski rad i volontiranje kao zasebni pojmovi. To je tako zato što je u zakonu formulirano na taj način. Činjenica je da u Zakonu o radu postoji institut volonterskog rada. Kada osoba radi u tom statusu, ona volontira i ne dobiva honorar, ali je institucija koja je prima obavezna pokriti doprinose.

S druge strane, postoji volontiranje koje je regulirano Zakonom o volonterstvu i pod tim se pojmom podrazumijeva oblik angažmana koji je posve dogovoran. Vrlo je čest slučaj da se u tu kategoriju svrstavaju i različite vrste stažiranja, npr. za polaganje različitih državnih ispita i slično, što je zapravo pogrešno. Stažiranje se ne može kategorizirati kao volontiranje jer u slovu zakona je jedno od glavnih obilježja volontiranja dobrovoljnost.

KP: Koje su koristi koje mladi ljudi mogu imati od volontiranja ili pak volonterskog rada?
I.K.: Vidim tu različite koristi. Iako se volonterski rad ne plaća, ono što bi bilo najpoželjnjije je da, ako osoba već za vrijeme studiranja zna da će teško dobiti posao, prvo volontira negdje. Meni bi bilo logično da, ako se otvori mogućnost, ta ista institucija ponudi kasnije toj osobi neki posao, primi je na pripravničko mjesto ili npr. napiše preporuku. Svrha volontiranja je mnogostruka - da bi u budućnosti došao do sličnog radnog mjesta, da stekneš iskustvno u području u kojem radiš ili iz idealističkih razloga da pomogneš nekome. Meni se čini da je jako bitno razgraničiti volontiranje koje je dobrovoljno i događa se iz idealističkih pobuda od volonterskog rada na koji su ljudi često primorani.

KP: Koliko je Volonterski centar sudjelovao u proceduri donošenja Zakona o volonterstvu i koliko je on utjecao na vaš rad?

I.K.: Sudjelovao je kao jedan od članova u stručnom povjerenstvu za pripremu zakonskog teksta kao i ostali relevantni akteri na tom polju, od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva do raznih nevladinih udruga koje ili organiziraju volontiranje ili koriste takav način djelovanja. Blisko smo surađivali i moram priznati da je to bio dugotrajan process, no zadovoljni smo rezultatom.

Ima nekih stvari na kojima se naravno još može poraditi, no donošenje zakona nam je iznimno olakšalo rad. Na primjer, ako radiš s djecom, sa starijim osobama ili s osobama s posebnim potrebama, to je uvijek delikatan rad. Kad spajaš volontera s jednom od tih skupina vrlo je bitno da postoji zakonska osnova, odnosno status koji ta osoba ima kada radi s takvom osobom. Sada ta osoba potpisuje jednu vrstu ugovora i to je na neki način osiguranje da će se to obaviti korektno.
Zakonska regulacija volontiranja bila je ogroman korak naprijed i uvelike nam je olakšala suradnju s institucijama.

KP: Pokrenuli ste i projekt "Studiram i volontiram" kojime se ti baviš…

I.K.: Da, kada sam se pripremala za taj projekt, istraživala sam kakva su iskustva i prakse na stranim sveučilištima. Postalo mi je jasno da postoje prilično velike razlike između američkog i europskog sistema. U Americi sam pronašla podatke da blizu 50% ljudi volontira. Ljudima je to dio svakodnevnice, orijentiran si na zajednicu u kojoj živiš. Na taj način funkcioniraju i fakulteti koji imaju svoj volonterski servis. Na samom sajtu sveučilišta postoji link za taj servis gdje student može naći kalendar aktivnosti, tj. što se konkretno ovaj tjedan događa i na koji se način može uključiti.

Oni su razradili jedan super sustav koji možda djelomično daje odgovor na pitanje čime uvjetovati motivaciju koju bi volonter trebao imati. Tu možemo razgovarati o nekim formalnim nagradama, ali i o npr. nagradi za najbolji volonterski posao mjeseca. Tako na primjer neki budući poslodavac tih ljudi, kada vidi da je osoba volontirala, to uzme u obzir. Samim time što volontiraš, širiš krug poznanika, pogotovo ako volontiraš u sklopu fakulteta ili u nekim institucijama ili nevladinim organizacijma koje se bave jednim segmentom tvoje buduće profesije. Stvaraš mrežu poznanika koji će ti pomoći bilo stručnim savjetom, bilo da vidiš kako stvari koje učiš na fakultetu funkcioniraju u praksi. A možda možeš tražiti i pismo preporuke koje ćeš predočiti svom budućem poslodavcu i kojim ćeš potkrijepiti neke dijelove svog životopisa. Na takav način bismo svi trebali razmišljati u ovom tržišno orijentiranom društvu.

Do sada smo kontaktirali i započeli suradnju s Odsjekom za psihologiju na Filozofskom fakultetu. Na Odsjeku za psihologiju žele razgraničiti praksu koju studenti moraju proći od volontiranja te su istaknuli kako im je važno poticati i onakav angažman studenata koji nije nužno vezan uz psihologiju i njihova stručna znanja. Praktični rad postoji da bi skupio neke bodove ili dobio neke potpise i dio je tvog formalnog obrazovanja pa te to nimalo ne ističe od svojih kolega koji to također moraju odraditi. S druge strane, ako se pokažeš kao osoba koja je povrh toga voljna možda u toj istoj instituciji pomoći na neki drugi način, onda na takav način dodatnim ulaganjem svoga vremena pokazuješ da ti je stalo i da si zapravo zainteresiran za to za što se školuješ. To je veliki plus.

S obzirom da je to kod nas jedna nova koncepcija, za sada želimo potaknuti profesore da svojim studentima preporuče volontiranje, a Volonterski centar bi pri tome želio omogućiti kvalitetne informacije o mogućnostima volontiranja. Ono što bi bilo odlično je da profesori nakon toga nađu model pomoću kojeg će nagrađivati takav angažman. Bilo da će to možda donositi neke bodove ili će biti uvršteno u kriterije dodjele stipendija i usavršavanja. Jedan dio fakulteta već sada to uvažava kao važan dio životopisa.

Čini mi se da se stvari mijenjaju. Dolaze nam i traže informacije s različitih fakulteta i to ne samo humanistički orijentiranih. Za ovu sam si godinu zadala zadatak da barem jedan fakultet uključim u program i da se cijela stvar raširi – da imamo infopunktove na faksovima. Fakulteti s kojima smo trenutno u pregovorima su dosta pozitivno reagirali iako imaju dosta problema s Bolonjskim procesom.

.
KP: Kako se bavite srednjoškolcima s obzirom da se čini da su oni problematična ciljna grupa jer ili nemaju informacije ili se boje ili im volontiranje kao način djelovanja nije prihvatljivo s obzirom da su u školskom sustavu navikli na princip nagrade i kazne?
I.K.: Na tom području postoje ograničenja po pitanju dobi, tj. ljudi koji su mlađi od 15 godina, što je normalno. Činjenica je da je to vrijeme kada se oblikuje puno vrijednosti u životu i ako si se sreo s tako nečim u toj dobi vjerojatno si shvatio da puno dobivaš. Ja sam na primjer prvi put volontirala u srednjoj školi i to sam saznala slučajno od naše pedagogice.

Za sada smo ostvarili suradnju s 9. gimnazijom te s jednom gimnazijom u Zaboku i Osijeku. Plan za ovu školsku godinu je da će klub srednjoškolaca koji smo osnovali raditi neke male akcije u svojim školama. To je dio projekta koji sponzorira Mreža mladih Jugoistočne Europe, također donator za projekt Studiram i volontiram. Ako uhvatiš srednjoškolce u takav klub ili im jednostavno ponudiš neku aktivnost, mogu jako pozitivno reagirati. Njihov klub je prije ljeta volontirao na festivalu Cest is the best i to je bilo dosta zgodno, no ubuduće ćemo ih poticati da od njih potiču ideje i ostaviti im prostor za kreativnost jer oni najbolje znaju gdje škripi u njihovom susjedstvu.

I roditelji bi trebali promijeniti perspektivu. Znam hrpu ljudi koji ne razumiju svrhu volontiranje i koje su svrhe volonterskog angažmana. Mi smo u tranzicijskom periodu u svim pitanjima – od ekonomije do vrijednosti. Da nisam počela volontirati, život bi mi poputno drukčije izgledao. Ne bih upoznala ljude koje sam upoznala i sl. Svatko ima svoje područje iteresa i činjenica je da se kod nas još uvijek puno lakše upisati na mačevanje ili tenis, a teže je dobiti npr. da se na nekom festivalu volonterski uključiš i jedan dan družiš s ljudim s festivala i pomažeš.

Kad razmišljam na koje bismo se skupine trebali fokusirati, mislim prije svega na mlade ljude – prvenstveno srednjoškolce i studente. Razlog tomu je što imaju malo više slobodnog vremena nego prosječni radni čovjek, a dovoljno elana i poleta da se angažiraju. Tu mi se čini da imamo svjetlu perspektivu.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.11.2007