Vrijedan plod kreativnog entuzijazma | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Vrijedan plod kreativnog entuzijazma

Svojim trećim izdanjem Filmska RUNDA je pokazala da polako izrasta u sve dojmljiviji i značajniji kulturni događaj u Osijeku.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Iza lica zrcala (2016.), r.: Katarina Zrinka Matijević / FOTO: HAVC

Iako je u organizaciji i realizaciji osječke Filmske RUNDE, treće po redu revije hrvatskog kratkog filma, ponovo moguće uočiti određene propuste, treba iskreno i pošteno reći kako ona u isto vrijeme polako izrasta u sve dojmljiviji i značajniji kulturni događaj. Naime, kao i većina manifestacija u ovome gradu, i RUNDA je izrasla iz kreativnog entuzijazma (a ne promišljene kulturne strategije) koji je svoje začetke imao još na početku ovoga stoljeća. Tada je osječka III. gimnazija u svome dvorištu ugostila nekadašnjeg učenika Vjerana Hrpku, tada apsolventa filmskog snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, i skupinu srednjoškolaca koji su prikazivali studentske filmove, raspravljali o njima, a potom se ozbiljnije počeli baviti istom tom umjetnošću. Upravo spomenuta revija U mom dvorištu bila je sjeme ambicioznijeg i "ozbiljnijeg" festivala RUNDA (akronim Revije u našem dvorištu) koji ove godine, treći put po redu, organiziraju "klinci" iz prethodne rečenice, sada diplomirani redatelji, snimatelji i uopće filmofili.

Vjeran Hrpka, spiritus movens ove ideje, danas je prisutan na RUNDI kao gostujući domaćin, autor, mentor i savjetnik, ali organizacijski glavnu riječ vode mlađe snage: Dalija Dozet, Ana Šimić, Marta Užarević, Luka Matić i Ines Jokoš. A nakon dvogodišnjeg staža vidljivo je kako koncepcija festivala biva sve jasnija, programi sadržajniji, a publika brojnija i raspoloženija. Doduše, u tehničkoj izvedbi kao i prostornim uvjetima i dalje ima prostora za napredak, no energija pozitivnog kretanja u ovoj je sredini upravo endemski slučaj te ga iz tog razloga treba potapšati po ramenu i ohrabriti za buduće trajanje.

Ovogodišnja RUNDA ponudila je trodnevni program u kojemu je, pored glavnog filmskog programa, svoje mjesto pronašla i izložba studenata Umjetničke akademije u Osijeku naslovljena Na rubu fotografije, a popratne su aktivnosti bile edukativnog karaktera i realizirane kao radionice (glazbenog spota i camere  obscure) uz panel diskusiju gostujućih filmaša. Nadalje, organizatori su ove godine pokušali predstaviti još jedan segment filmske umjetnosti stavljajući u fokus profesiju filmskoga snimatelja s posebnim naglaskom na one umjetnike koji su ponikli iz Osijeka ili u njemu još uvijek žive i stvaraju. U tom su kontekstu najzanimljiviji programi prikazani u sklopu programa Fokus profesija i Premijerna runda, jer su zorno pokazali kako kreativna propulzija vrhunskih umjetničkih dometa svoj epicentar može imati i u ovoj nizinskoj, provincijalnoj nigdini.

Fokus profesija: snimanje predstavila je tako autorski kvartet uistinu različitih generacijskih i poetičkih rukopisa koji se ostvaruju u krivulji od eksperimentalnog preko dokumentarnog pa do kratkometražnog igranog filma. Filmski snimatelj Luka Matić direktor je fotografije u igranom filmu Jurja Primorca Marija koji polazi od duhovite scenarističke dosjetke (glavni lik u svemu oko sebe vidi lik Gospe Marije) koja se razvija u intimnu i pomalo elegijsku dramu o usamljenosti i otuđenosti. U filmskom jeziku koji, uz očekivani socijalni rekvizitarij hrvatskih stereotipa, ne polemizira ili demitologizira pitanje vjerskih obrazaca, već vjersku ikonografiju smješta u neideološki kontekst, snimateljski rad Luke Matića pričljivi je segment filma koji epiloški uokviruje jednostavnu, a opet neobičnu priču. Filip Tot, direktor fotografije u igranom filmu Alda Tardozzija Siguran let potpisuje rad koji je potpuno u funkciji redateljske priče koja simpatično progovara o "mitovima" svakodnevice, obiteljskim konstelacijama, ali u nepretencioznoj i mejnstrimerskoj maniri te s naramkom poznatih imena čak triju (ili četiriju) glumačkih generacija.

S druge strane, ono što povezuje preostala dva člana spomenutog muškog snimateljskog kvarteta u prvom je redu autorska homogenost i filmski specifikum koji stoji ravnopravno s redateljskim potpisom, a u određenim ga dijelovima čak i nadvisuje. Predšasnik eksperimentalnog filma u hrvatskoj kinematografiji Ivan Faktor predstavljen je filmom Sve bih ostavio ovdje iz 2016. godine, koji je iniciran poetskim tekstom Lászla Krasznahorkaija, mađarskog romanopisca poznatog po magičnoj i meandrirajućoj rečenici. Film je to sastavljen od kadrova s detaljima krajolika koji postaju palimpsest za igru svjetla i eksperiment zvuka koji, neočekivano, na trenutke postaje dirljiv.

No emotivno najintenzivniji i narječitiji snimateljski rad zasigurno je onaj Vjerana Hrpke na dokumentarnom filmu Katarine Zrinke Matijević Iza lica zrcala. Riječ je o studioznom i filigranski preciznom uratku koji prati autobiografsku poetsku nit pripovjedačice i koji mozaično sklapa fotografski album raznolikih kadrova ličkih krajobraza. Naime, Matijević je predstavila četverogodišnji projekt u kojemu je pokušala riječju, slikom i zvukom iznijeti posve osobnu i intimnu autobiografiju, pretočiti emocionalni balast u filmski morf i podastrijeti priču o sebi, ali i drugima u sebi. Dok je narativna i stihovna linija istovremeno nježna, ali povremeno ritmički i figurativno pretenciozna, vizualni segment Vjerana Hrpke lišen je deklamacijske note i, unatoč izuzetno naglašenoj stilizaciji, vrlo je uvjerljiv i dojmljiv. On ni u jednom trenutku ne gubi na lirskoj dimenziji, a povremeno se strukturom otima podtekstu vodeći priču u neke svoje asocijativne rukavce. Hrpkin rad nagrađen je prestižnom snimateljskom nagradom Nikola Tanhofer 2016. godine što je potvrda kako izuzetna djela ne nastaju uz pomoć idealnih produkcijskih uvjeta, već upravo usprkos njihovom nepostojanju. Istovremeno, on je dokaz kreativne autonomije filmskoga snimatelja kao i darovitosti koju ne može zanijekati ni sveprisutna novovjekovna digitalija.

Lokalni, a opet univerzalni programski prefiks ovogodišnje RUNDE naglašen je i večernjim programom prvoga dana, nazvanim Premijerna runda, u kojemu je prostor ustupljen osječkim autorima i njihovim novim filmskim radovima. Svoju su premijernu izvedbu tako imali kratki filmovi Instar Edgara Njarija te Tragovi Tonija Baloga. Kvalitativno i stilski riječ je o posve oprečnim djelima; zanimljivost Njarijeva Instara svediva je tek na vizualnu komponentu koja proizlazi iz činjenice da je snimana analogno pa se, paradoksalno, doima vrlo neobično i autentično retro u moru digitalno snimljenih uradaka. No sadržajno, metaforički i kompozicijski ona je površno mišljena i barata jezikom školske zadaćnice, zbog čega bi redatelj ubuduće možda ipak trebao prepustiti scenaristički dio posla nekome drugome.

S druge strane, Toni Balog u Tragovima prati nastanak i realizaciju multimedijalnog rada osječkog umjetnika Marija Matokovića naslovljenog To All of Those People Who Destroyed My City. Kombinacijom performansa, grafičkog otiska i videoprojekcije Matoković simbolički progovara o privatizaciji osječkih tvornica, pri čemu jedna kuna postaje metaforom grabeži, propasti i korupcije. Toni Balog kao redatelj naglašava emotivnu potku cijelog projekta (Matokovićevi roditelji nekadašnji su radnici tvornice u kojoj se performans i izvodi), pronalazi lirične kadrove kojima nastoji kontrapunktirati prošlost i sadašnjost, no teško se oteti dojmu kako Matokovićev projekt i idejno i "likovno" ovdje nadilazi filmski jezik otimajući mu intrigantnost, a to je, priznat ćete, danas rijetka situacija. Doduše, Balog je i istaknuo kako je film nastao kao oblik pridružene "projektne dokumentacije", no u ovom vizualnom klinču pobjedu ipak odnosi grafika koja priča bezbroj nostalgičnih i bolnih priča koje filmski kadar može tek sugerirati.

Osim autorskim filmskim radovima, spomenuti su redatelji i snimatelji bili prisutni i glasom i stasom, a njihov dijalog s moderatoricama programa kao i znatiželjnom publikom učinio je ovu RUNDU dinamičnijom i zanimljivijom od prošlogodišnjih izdanja. Bjelodano je kako koncepcija osječke RUNDE kao "malog" filmskog festivala koji nastoji djelovati i edukativno i revijalno u isto vrijeme odgajajući nove autorske i gledateljske naraštaje postaje kompaktnija i stabilnija iz godine u godinu. Pohvalno je i to što svoje filmsko platno još uvijek razvija u svom rodnom osječkom dvorištu bez obzira na činjenicu da joj je gradska vlast udijelila tek 5000 kuna za produkcijske troškove (točnije, organizaciji Teatar to go) te da ustrajava u nemogućoj misiji oživljavanja kinokulture grada koji je i ovu tradiciju prepustio stihiji i drčnosti sveprisutne mediokritetizacije društva.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.05.2018

VEZANE VIJESTI

Kinematografije otpora i empatije

Piše: Luka Antonina

Fimska selekcija Subversive Festivala podcrtava zajedničke humanističke aspiracije i ukazuje na suosjećanje kao jedinstveni politički imperativ globalnog društva.

Izrazita heterogenost i kvalitativne oscilacije

Piše: Luka Antonina
Autorski pristupi u dokumentarcima prikazanim na Danima hrvatskog filma idu od razine stilskih vježbi do solidno razrađene filmske sintakse i sporadičnih bljeskova sugestivne poetike.

Autorska snaga alternative

Piše: Matej Beluhan

Nenatjecateljski program Izvan okvira 26. izdanja DHF-a omogućio je autorima i autoricama neupitne stvaralačke zanesenosti i subverzivne poetike da predstave svoj rad.