Za bolji svijet | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Za bolji svijet

Angažirani umjetnik Oliver Ressler govori o svom posljednjem radu Što je demokracija?, a ujedno objašnjava zašto njegov umjetnički rad uvijek ima političku konotaciju.

Razgovarala: Hana Dagostin
  • A
  • +
  • -

Oliver Ressler je umjetnik čiji su socijalno angažirani radovi prešli svijet, a najnoviji, What is democracy? gostuje ovih dana u Rijeci. Radi se o umjetniku koji je, između ostalog, bio kustos sekcije Antiglobalističkog pokreta na Taipei Bienallu 2008., umjetnik je to koji je, primjerice, napravio instalaciju For a completely different climate o emisiji plinova, koja je problem (kao što znamo) i nakon Kyotskog protokola (možda zato jer glavni zagađivači nisu uključeni u nj, op.a.), čovjek je to koji svugdje sa sobom nosi kameru i mikrofon, i ponekad se, kao što je to bilo na prvom antiglobalističkom prosvjedu u Austriji, nađe u samoj srži zbivanja, među prosvjednicima koje sedam sati opkoljava policija, što on uredno snima svojom kamerom. Njegovi radovi, kako sam kaže, žele pokrenuti debatu, žele uključiti publiku da i sama postane dio pokreta za bolji svijet. Resslerova instalacija What is democracy? otvorena je u sklopu skorašnje manifestacije Moje, tvoje, naše koja se ove godine bavi solidarnošću. Resslerova instalacija može se pogledati u Savezu udruga Molekula u Rijeci do 20. listopada. Za one koji su znatiželjni, tu je i umjetnikova web stranica.


KP: Pred nama je vaš novi rad, What is democracy?/Što je demokracija?. Riječ je o osmokanalnoj video-instalaciji kroz koju brojni aktivisti iz cijelog svijeta odgovaraju na pitanje Što je demokracija?. Zbog čega postavljate upravo to pitanje?

O. R.: Termin demokracija ima različita značenja. Sustav u kojem većina ljudi, barem u zapadnim društvima, živi, jest demokracija, i obično se ne naziva predstavničkom ili parlamentarnom demokracijom, već se koristi samo termin demokracija. Demokracija se može sagledati i kao cilj koji milijuni ljudi "s Juga" žele dostići. Uvijek je to termin za nešto što u neku ruku, u sebi sadrži želju za sudjelovanjem u odlukama, odnosno sudjelovanjem u dijeljenju bogatstva na zemlji. Smatrao sam da bi bilo zanimljivo napraviti i video temeljen na jednom jedinom pitanju What is democracy?, što implicira da takvo pitanje može biti interperetirano na dva načina - u jednu ruku govori o problemima i kritizira predstavničke demokracije, u drugu, poziva ljude da pričaju o svojim idejama kako bi demokratski sustav mogao ili trebao izgledati, da pokrenu debatu.


KP: Možete li posjetiteljima izložbe približiti što će vidjeti kada dođu u Molekulu? Na koji su način u vašem radu razrađeni pojmovi "predstavnička" i "direktna demokracija"?


O. R.: Predstavnička demokracija je parlamentarna demokracija, prisutna u cijeloj Europskoj uniji, dakle kada se glasuje za određenu stranku onda ona provodi odluke u ime ljudi koji su glasovali za nju. Ali kao što svi znamo, nije uvijek slučaj, ili čak nije često slučaj, da političke stranke zaista predstavljaju mišljenje većine koja je glasovala za njih.

Ideja direktne demokracije je, s druge strane, da se ljudi direktno uključe u procese glasovanja, no različita su mišljenja aktivista o tome kako se to može postići. Primjer za to je Švicarska kao model države s direktnom demokracijom, no koja to zapravo i nije, a o čemu govore aktivisti u mome videu. U toj je zemlji na djelu zapravo mješavina direktne i predstavničke demokracije, budući da ljudi tamo nemaju mogućnosti glasovati za nove sustave, već se glasovati može za samo postojeće. Također, u Švicarskoj je jaka dominacija velikih multinacionalnih kompanija. U pravoj direktnoj demokraciji nema razgovora iza zatvorenih vrata ne odlučuju menadžeri korporacija ili utjecajni političari, već sami građani.

Prvi video moje instalacije odnosi se na ono što znači reprezentacija i što znači predstavnička demokracija. Drugi se fokusira na politiku isključenih. Ideja demokracije bi trebala biti da svi imaju pravo glasa, no jasno je da je riječ o naivnom pogledu na svijet - naime, svi kao živimo u demokraciji, ali svi znamo da je toliko ljudi isključeno iz istih prava. Treći se video bavi idejom predstavničke demokracije, naime, onom da sav novac koji se potroši treba biti javno obznanjen javnosti. Ako nekoga predstavljaš i trošiš novac za i u ime ljudi, to treba biti transparentno, što, naravno, najčešće nije slučaj.

Četvrti video odnosi se na ono što se često naziva novim demokracijama, a riječ je  uglavnom o istočnim zemljama bivšeg (komunističkog) sustava, koje sada imaju demokratske sustave, i kroz taj se video aktivisti bave pitanjem koliko se te zemlje sada zaista mogu nazivati demokratskima. Peti video pokušava odgovoriti na pitanje mogu li se predstavničke demokracije uopće zvati demokratskima, a govori se i o kombinaciji dijelova predstavničke i direktne demokracije, kao i o različitim formama direktne demokracije, koji neki smatraju pravom demokracijom. To nas vodi do šestog videa u kojoj različiti aktivisti raspravljaju o različitim formama direktne demokracije. Oni nemaju uvijek istu viziju kako bi ta direktna demokracija trebala izgledati. Sedmi video se bavi aktivistima iz autohtonih zajednica, koji pričaju o sustavu u kojemu su živjeli. Iako to nije demokracija kakvu poznajemo, oni ju nazivaju predstavničkom demokracijom.

Osmi, posljednji video je drugačiji od ostalih, naime, sukus je svih prethodnih sedam  videa. Poveznica je to svih intervjua koja donosi zajednički stav da nacionalna država kakvu poznajemo više ne funkcionira, kao i demokracija koja ide uz nju. Odlučio sam snimiti zastave svih aktivista iz zemalja u kojima žive i onda ih, dok oni govore o svojim specifičnim problemima, u njihovoj pozadini spaliti, što možete vidjeti na instalaciji.


KP: Svi vaši radovi su socijalno angažirani. Kakav zapravo odgovor očekujete od publike?


O.R.: Ovaj je moj rad dosad izložen u različitim kontekstima. Prva izložba bila je u  Berlinu, u jednoj političkoj instituciji povezanoj sa Zelenom strankom. Druga je bila na velikoj umjetničkoj izložbi u Francuskoj, a treća ovdje u Rijeci. Vjerujem da ovakav rad može biti zanimljiv ljudima koji se bave umjetnošću ili vole umjetnost,  no ideja je stvoriti rad na način da ga mogu razumjeti i ljudi koji nisu u tom polju. To je zapravo ono što mi je važno kada razmišljam o tome kako ću producirati svoje radove. Neki od mojih radova su napravljeni  za kina, filmske festivale, za različite aktiviste diljem svijeta, a radeći u javnim prostorima, važno mi je da rad napravim na način da ga ne razumije samo osoba s predznanjem nekoga tko se profesionalno bavi umjetnošću. Nije mi dovoljno samo proizvesti svojevrsnu iritaciju što je često slučaj izloženih instalacija u javnom prostoru.


KP: Koja je pozicija umjetnosti? Bivajući, kao i u vašem slučaju , socijalno angažiranom, ima li ona danas snagu da djeluje politički i da mijenja društvo, za razliku od toga da samo ostavlja svoj materijalni trag u galerijama, muzejima ili policama za knjige?


O.R.: Moj je rad uvijek bio angažiran i imao politički pristup. Upotrebljavam različite medije i strategije da isprobam nove stvari i vidim kako moj rad može postići ciljeve kao što su komuniciranje s ljudima, možda ponekad provokaciju i diskusiju, ili uključivanje u već postojeće rasprave o nekom problemu. To ovisi i o kontekstu i o specifičnom povijesnom trenutku.

Općenito, vjerujem u snagu umjetnosti da se uključi u političku raspravu. Iskusio sam nekoliko pozitivnih situacija u tom smislu. Kao što sam već spomenuo, moje je radove upotrebljavalo nekoliko političkih grupa. Tako sam napravio i nekoliko filmova koji su se bavili antiglobalističkim temama za pokrete iz raznih zemalja. Stoga, to nije elitistički rad koji se samo nekoliko puta pokazuje u muzejima, nije ograničen samo na to. U slučaju rada What is democracy?, o njemu će se debatirati nekoliko mjeseci dok rad bude putovao uokolo, a i više, budući da publika koja rad pogleda može o njemu raspravljati sa svojim prijateljima ili se uključiti na neki drugi način.


KP: Kako se postavljate prema odnosu "umjetnosti zbog umjetnosti" i angažirane umjetnosti?


O. R.: Davno sam radio "umjetnost zbog umjetnosti", to više nije područje moga zanimanja. Rad za koji sam zaista zainteresiran uvijek ima političku konotaciju. Ne mislim da s drugim umjetnicima trebam biti istomišljenik, no svakako mi je, kada susrećem umjetnike ili posjećujem izložbe, važno da u tome postoji politička angažiranost. Ipak, ponekad je opuštajuće vidjeti izložbu koja nema veze s politikom (smijeh).


KP: Na koji način pristupate procesu izrade rada?


O.R.: U ovome slučaju krenulo je od toga da me zanimalo što o demokraciji misle različiti aktivisti po svijetu. Kada sam došao do samog koncepta, nisam puno razmišljao već sam se s kamerom i mikrofonom jednostavno uputio dalje. Sve sam radio sam, i nije mi trebalo puno novaca za to, jer sam uglavnom putovao zbog nekih drugih obaveza u koje bih onda uklapao snimanje za ovaj projekt. Nastavio sam s njime, nakon pola godine počeo sam skupljati novac za ovaj projekt, što je onda bilo puno lakše jer sam već imao neki materijal koji sam mogao ponuditi kada sam tražio novac. Proveo sam mnogo vremena u postprodukciji, nekoliko mjeseci. Naime, riječ je o sedamdeset sati materijala koji sam snimio! Trebalo mi je dva tjedna da sve samo jedanput pogledam. A onda je na red došla kategorizacija pa prva verzija koja je trajala 8 sati, a zatim mnogo tjedana montaže.

A ponekad moji radovi nastaju na sasvim atipičan način. Tako sam 1. srpnja 2001. bio na prvom antiglobalističkom prosvjedu u Austriji. Uzeo sam sa sobom kameru i kazete jer ih uvijek uzimam, i mislio da će možda postojati mogućnost da snimim zanimljive izjave i snimim dobar materijal. No tog dana dogodio se incident jer su  prosvjednici, a među njima i ja, satima bili okruženi policijom, odsječeni od ostatka skupine. Bio sam točno unutar svega toga, što je trajalo sedam sati, no na sreću, imao sam dovoljno baterije. I tako je nastao projekt This is what democracy looks like, još jedan moj projekt koji u sebi sadrži termin demokracija.


KP: Je li onda zlatno pravilo za angažirane umjetnike da se kamera uvijek nosi sa sobom, ili postoji i važnija "kvaka"?


O. R.: Uvijek je savjet da budu socijalno angažirani, da ne rade samo u studiju već da izađu i na ulicu, da se povežu  s postojećim pokretima i osnaže ih svojom pomoći. I na taj način naprave promjenu u društvu.


KP: Vaš budući rad?


O. R.: Moj budući rad, barem slijedeća dva, u sebi podcrtavaju ideju kako sudjelovati u postojećim pokretima na način da se postojeće bogatstvo pokrene u drugom smjeru koje je više demokratsko i koje pojedincu dopušta više individualnosti. Proveo sam ljeto u Venezueli, i mogu vam reći da ćemo snimiti film u kojem ćemo pokazati da na svijetu mogu postojati takve zajednice – i da već postoje!

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.10.2009