Za dekolonizirano shvaćanje socijalne inovacije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Za dekolonizirano shvaćanje socijalne inovacije

Povodom dodjele nagrade SozialMarie za društvenu inovaciju projektu Bicikli za izbjeglice razgovarali smo s Ivanom Pericom, Eugenom Vukovićem i Irenom Borovinom.

Razgovarala: Dunja Kučinac

FOTO: sozialmarie.org

SozialMarie je godišnja nagrada za socijalnu inovaciju koju od 2005. dodjeljuje privatna austrijska zaklada Unruhe Stiftung. Riječ je o najstarijoj nagradi za socijalnu inovaciju u Europi, a uz nju je poznata i nagrada Europske komisije European Social Innovation Competition koja se dodjeljuje od 2013. godine. Ove godine među 15 projekata nagrađenih SozialMarie nagradom našao se i projekt Zelene akcije Bicikli za izbjeglice, a u užem izboru od 34 projekta natjecala se i udruga Vestigium, koja djeluje u zagrebačkom kvartu Vrbani. Austrijska je zaklada već 2013. godine nagradila jedan hrvatski projekt, Čudesne vrtove udruge Gredica iz Varaždina. Nije slučajno da je u sva tri slučaja riječ o udrugama sa sjevera Hrvatske jer su se do sada na natječaj mogli prijaviti samo projekti koji se odvijaju u krugu od 300 km od Beča. No u planu je da se SozialMarie do kraja 2019. godine proširi na područje cijele Hrvatske. Širenje austrijske nagrade u Hrvatsku ukazuje na polagan ulazak koncepta socijalne inovacije na hrvatsko "tržište ideja" i na smjer u kojem bi se domaće civilno društveno moglo kretati pred izazovom europskih natječajnih direktiva i strateških dokumenata te pronalaska novih međunarodnih izvora financiranja. 

Kako bismo pokrenuli raspravu o tim trendovima te o implikacijama, problemima i potencijalima pojma socijalne inovacije, razgovarali smo s koordinatoricom nagrade SozialMarie Ivanom Pericom, voditeljicom udruge Vestigium Irenom Borovinom i koordinatorom Biciklopopravljaone u Zelenoj akciji Eugenom Vukovićem.

 

Udruge Vestigium i Zelena akcija su obje prijavile svoje projekte na natječaj SozialMarie. Prije nego uđemo u raspravu o historijskom i političkom značenju pojma socijalne inovacije te njegovoj praktičnoj vezi s vašim projektima, zanima me kako biste ukratko opisali vlastiti rad na društvenoj promjeni i s kojom tradicijom društvenog djelovanja ili pokreta ga poistovjećujete?

I.B.: Vestigium smo osnovale 2011., a 2013. smo ušle u gradski prostor koji smo iznajmile po tržišnoj cijeni i industrijskim režijama jer se na Vrbanima nisu izdavali prostori Grada Zagreba. Na prve korake nas je ohrabrio tranzicijski pokret. Naime, neposredno prije otvaranja Vestigiuma u Kulturnom centru Travno pogledale smo film U tranziciji 2.0 i predstavljanje zelenih košarica Grupe solidarne razmjene (GSR) Pula. To nas je iskustvo ohrabrilo da prestanemo biti poslušne i uplašene cure iz kvarta i posadimo cvijeće u zapuštene žardinjere na trgiću u kvartu. To je bio prvi događaj koji smo organizirale na tom trgu i koji smo nazvale Cvjetnjak Vrbana. Prije toga trg je bio siv i zapušten, nitko njime nije prolazio, nije imao ni ime i ljudi ga uopće nisu percipirali kao kvartovski prostor. U međuvremenu se to događanje pretvorilo u tradiciju, odnosno manifestaciju koja se održava već pet godina zaredom i koja je oživjela zapušteni prostor te pokazala ljudima da je prostor tamo i da se može koristiti. 

E.V.: Zelena akcija djeluje kao ekološka organizacija od 1990. i iako definitivno nije osnovana s namjerom da se bavi nečim što bismo nazvali socijalnom inovacijom, može se reći da je tada taj tip organiziranja bio inovativan, odnosno nov s obzirom na to da je Zelena akcija jedna od prvih nevladinih organizacija osnovanih u Hrvatskoj. Jedna od tema kojom se Zelena akcija kontinuirano bavi je promocija održivog prometa, a u sklopu toga i promocija biciklizma. Tako je 1997. Zelena akcija zajedno s Attack!-om organizirala prvu Kritičnu masu u Zagrebu po uzoru na istu akciju koja se događala u Londonu od negdje 1993. godine. Slično tome, 2009. smo pokrenuli Biciklopopravljaonu po uzoru na slične stvari vani. Znali smo da u zapadnoj i sjevernoj Europi po skvotovima i društvenim centrima postoje komunalne radionice za popravljanje bicikala. Bicpop u Beču se otvorio 2008. godine, iako mi to tada nismo ni znali. Riječ je o spoju održivog prometa, reciklaže i ekonomije dijeljenja, odnosno poklona, koji dobro funkcionira. Odlučili smo probati sličnu stvar bez ikakvih osobitih očekivanja, ali se odmah pridružilo nekoliko volontera/ki, posjetilo nas dvadesetak ljudi i priča se sad nastavlja iz tjedna u tjedan već devet godina. 

Je li vam termin socijalna inovacija uopće bio poznat prije prijave na natječaj za nagradu SozialMarie? Kako ga vi doživljavate?

I.B.: S terminom smo se upoznali kroz suradnju s Laboratorijem za društvene inovacije. Organizirali su panel na kojem su sudjelovale udruge i predstavnici lokalne samouprave i raspravljali o različitim problemima u Gradu Zagrebu na kvartovskoj razini. Pridružili smo se u želji za povezivanjem s udrugama s područja Trešnjevke i uspostavljanjem suradnje s Gradom s kojim do tada nismo imale osobito dobra iskustva. Tad smo prvi put čule za socijalnu inovaciju, a otad smo primijetile da se obično spominje u natječajima zajedno s terminima kao što je društveno poduzetništvo. U praktičnom smislu nama socijalna inovacija znači da radimo nešto novo, kao što podržavamo rizične skupine u našem društvu. Djelujemo kao kvartovski društveni centar, dakle poznajemo potrebe društva i pokušavamo na njih odgovarati drugačije od onog što trenutno postoji. 

E.V.: Susretao sam se s tim terminom uglavnom u projektnom, odnosno natječajnom rječniku i rekao bih da se njime promiče novi pristup društvenom angažmanu. Dobro je da se nastoji potaknuti i ohrabriti nešto što izlazi izvan klasičnih shematskih "NGO aktivnosti" kao što su sastanci, edukacije i publikacije, ali mislim da je problematično ako socijalnu inovaciju shvatimo kao inzistiranje na neprekidnoj produkciji novoga. Naime, onda se događa prisilno "upakiravanje" projekata tako da izgledaju novo. Primjerice, Bicpop je kroz vrijeme znatno napredovao upravo radeći i razvijajući istu aktivnost, ali je istovremeno izgubio mogućnost javljanja na određene natječaje upravo zbog tog izostanka "inovativnosti". Mislim da je iznimno bitno da se projekte koji rastu kroz godine ne ostavi na cjedilu. 

Ivana, nedavno si postala koordinatorica nagrade SozialMarie kojoj je cilj poticati socijalnu inovaciju. Možeš li ukratko ocrtati zaleđe tog termina? Zašto je važno otvoriti diskusiju o njemu, koje su opasnosti, a koje mogućnosti? 

I.P.: Kao što je Irena natuknula, socijalna ili društvena inovacija predstavlja jedan od pojmova koji se dijelom vežu za ideju socijalnog poduzetništva, a pripada grozdu neoliberalnih ideologema Europske Unije proizišlih iz paradigme novog javnog menadžmenta i tzv. vitke države. No socijalna inovacija ni kao termin ni kao praksa nije u jednakoj mjeri ideološki opterećen kao što su pojmovi izvrsnost, kompetetivnost, fleksibilnost ili flexicurity. Termin izvorno dolazi od devetnaestostoljetnih socijalističkih i socijalnih ideja vezanih za reformu ili rušenje kapitalizma, ali je od sedamdesetih godina naovamo prošao kroz (neo)liberalnu aproprijaciju koja ga je gdjegdje deformirala do neprepoznatljivosti. U tom pogledu dijeli sličan historijat kao i brojni drugi izvorno progresivni koncepti. Zato danas, čisto konceptualno gledano, stojimo pred dilemom: prihvatiti termin (jer umaći mu nećemo moći) i pokušati učiniti s njim nešto progresivno ili ga prepustiti komercijalnoj domeni poduzetništva, ostaviti da bude tek jedan od instrumenata tržišnog natjecanja. 

Kako vidiš mogućnosti i cilj tog kritičkog prihvaćanja termina socijalne inovacije? Drugim riječima, u kojem je vidu nužno revidirati top-down definicije kakve nalazimo u dokumentima Europske unije? Koja je pritom uloga privatnih subjekata kao što je SozialMarie?

I.P.: Postoji veliki raspon između toga kako se socijalna inovacija definira u relevantnim političkim dokumentima (poput onih Europske unije, osobito nakon krize 2008. godine i u okviru agende Europe2020), reformskih institucija (poput britanske The Young Foundation i organizacije Nesta) te u kritičkoj literaturi s jedne strane i onoga što postoji na terenu i u praksi s druge. Mislim da je bitno, kako stoji u poglavlju pojmovnika Odrast Federica Demarije, Giacoma D'Alise i Giorgosa Kallisa, koji se dijelom veže za ovu temu, "dekolonizirati imaginarij". U ovom slučaju to bi značilo onemogućiti uvoz ovog termina po copy-paste načelu, na sličan način kako su se uvezli ideologemi poput cjeloživotnog učenja, već spominjane izvrsnosti i drugih. Nagrade poput SozialMarie tu mogu odigrati važnu ulogu jer ne agiraju kao multiplikatori službenih politika nego prate konkretne civilnodruštvene prakse, ne samo u njihovoj argumentaciji inovativnosti prilikom prijave na natječaj, nego i u praktičnoj realizaciji projekta. Prijavitelji se stoga ne trebaju iznenaditi kad im u posjet dođu članovi žirija kako bi se uvjerili da nagrađuju dobru stvar.

Što nam historijat samog termina "socijalna inovacija" može reći o političkim i društvenim implikacijama i potencijalima tog pojma kroz njegove različite upotrebe? 

I.P.: Mada svoje korijene vuče od Roberta Owena, industrijalca i pionira kooperativnog pokreta, preko Karla Marxa, Maxa Webera i Émilea Durkheima, ovaj termin redefinirali su autori poput protoneoliberala Josepha Schumpetera. Dok je šezdesetih još predstavljao progresivni alat novih društvenih pokreta, od sedamdesetih naovamo termin se usko veže za razgradnju socijalne države. Kao primjer možemo spomenuti britansko sveučilište The Open University (dio spomenute The Young Foundation) koje je među prvima uvelo učenje na daljinu i time demokratiziralo visoko školstvo, ali se kasnije komercijaliziralo pa danas svojim modelom online-tečajeva pogoduje fleksibilizaciji radničkih prava i dumpingu cijena rada predavačkog osoblja. U takvim okvirima, ako se socijalna inovacija misli tek kao moment konkurentnosti pred drugim natjecateljima na tržištu tzv. obrazovnih, socijalnih i inih usluga, onda ona sama po sebi i nije inovativna, nego je samo moment distinkcije među uspješnim i manje uspješnim (manje inovativnim) akterima na tržištu. 

Možemo reći da je socijalna inovacija dio projektnog novogovora koji su organizacije prinuđene koristiti kako bi se istaknule na svojevrsnom "tržištu projekata". Kako takve diskurzivne akrobacije utječu na praktično planiranje rada? Imaju li doista potencijal da djeluju kao svojevrsni izazov i potaknu iskorake u društvenom djelovanju? 

E.V.: Rekao bih da projektno financiranje teško može biti samo po sebi naročito poticajno za socijalne inovacije. Ako provodiš ili planiraš provoditi aktivnosti koje su doista inovativne, trebaš se mnogo više potruditi da bi ih stavio u projektne okvire, jer se donatorima one najčešće čine nerazumljive i riskantne. S obzirom na to da Zelena akcija živi od projektnog financiranja i da se i sam Bicpop dosta projektno financirao kroz godine, trudimo se da kroz projekte provodimo stvari na kojima zbilja želimo raditi tako što radimo strateške planove i u skladu s njima tražimo natječaje, no to naravno nikada nije jednostavno. U tom smislu je kod SozialMarie dobro to što se kroz natječaj ne financiraju novi projekti nego nagrađuju već provedeni. Inovativnost nikako nije glavni kriterij koji doista može potaknuti tu takozvanu socijalnu inovaciju; prava se inovativnost gotovo uvijek događa mimo projektnog financiranja i planiranja, posve off. Tako mislim i da bi bilo dobro da se nagrada, namjesto jednokratne novčane isplate, oformi kao financiranje kroz period od nekoliko godina kroz koje bi se pokrili određeni troškovi projektima koji ostvaruju pozitivan socijalni učinak.

I.P.: To je dobro zapažanje: ni inovativnost ni kreativnost ne može se forsirati, inače prelazi u farsu. No jednom kad se dogode, treba ih nagraditi. 

Inovacija se obično dogodi uslijed specifičnih okolnosti i konkretnih potreba, kao rješenje određenih društvenih neuralgičnih točaka. No, kao što smo spomenuli, u drugom koraku može se uvesti u strukture društvenog upravljanja, pa se čak ostvariti i kao poslovni model. Postoji li tu potencijal za manipulaciju?

I.P.: Valja svakako imati na umu da se upravo oko materijalizacije socijalne inovacije u vidu nekog poslovnog modela lome koplja. Dok "čista" varijanta inzistira na tome da socijalnu inovaciju razvija društvo za društvo, a ne poduzetni pojedinci za profit, komercijalne definicije pojma traže inovativni potencijal za tržište i povezuju ga s idejom profitno orijentiranog poduzetništva. Tu postoje brojni prijelazni modeli. Naime, raspon organizacija koje koriste ili traže socijalnu inovaciju seže od tradicionalno neprofitnih preko socijalnih poduzeća do korporacija koje u svom portfoliju socijalne odgovornosti implementiraju određene vidove socijalne inovacije. I što se više krećemo od prvih ka drugima, oprez glede manipulacije pojmom socijalne inovacije i društvene odgovornosti nužno raste. Zato čak i Muhammad Yunus, koji socijalnu inovaciju koristi posve nerestriktivno i pozdravlja je u cijelom spomenutom dijapazonu, upozorava – misleći pritom na korporativno korištenje socijalne inovacije kao mehanizma uljepšavanja javnog imidža neke firme – da "ne možete dodavati lažne efekte kako biste zavarali ljude".

Kritička literatura obično ističe da koncept socijalne inovacije strateški služi prebacivanju odgovornosti s države na "društvo" (često ideološki reducirano na "tržište"). Osjećate li i sami tu napetost na svojoj koži – da zapravo servisirate zajednicu u aspektima koje bi trebala rješavati socijalna država? 

I.B.: Vrbani su kvart s 12 tisuća stanovnika koji nema dom zdravlja, tržnicu, knjižnicu ni kulturno-društveni centar. Kao mama sam se našla u nizu situacija u kojima nisam imala gdje otići s djecom kod doktora ili sam se tramvajem vozila po okolnim kvartovima kako bih našla knjige za lektiru. Upravo zbog toga smo u Vestigiumu organizirali slobodnu knjižnicu, malu tržnicu, razne radionice i predavanja. Iz svega toga razvio se mali kulturno-društveni centar. 

E.V.: Iako se već više godina, kao dio šireg trenda oslabljivanja socijalne države, javlja i tendencija transfera određenih socijalnih usluga koje je tradicionalno pružala država na udruge, nikako ne bi bilo dobro iz toga zaključiti da sve nedržavne inicijative koje se bave pružanjem socijalnih usluge stoje u službi tog trenda ili da su sve redom nepotrebne i da bi ono što one rade uvijek mogla bolje raditi država. Postoje, jednostavno, socijalne usluge koje će uvijek bolje moći pružati država, kao i one koje će uvijek bolje pružati nevladine udruge, odnosno samoorganizirane grupe. Država je mehanizam koji se sporo kreće, a javljaju se problemi u koje ona teže ulazi nego samoorganizirane grupe. Zato aktivnosti samoorganiziranih grupa treba poticati i u redu je da ih i država financira. Primjerice, projekt Bicikli za izbjeglice ne sastoji se samo od davanja bicikala ljudima nego i od stvaranja dobre atmosfere, druženja i uključivanja ljudi u društvo. Taj dio sa stvaranjem dobre atmosfere, na primjer, država bi vrlo teško mogla izvesti oslanjajući se isključivo na svoj birokratski aparat. Problem, međutim, nastaje kada država na udruge pokušava prebaciti pružanje socijalnih usluga koje bi trebala pružati ona i koje nitko ne može pružati bolje od nje. Kada je riječ o integraciji izbjeglica, jedan takav primjer je učenje jezika. Vrlo je tužno da su udruge prisiljene smišljati i pisati projekte koji za cilj, između ostalog, imaju naučiti azilante hrvatski, jer je tečaj koji sada osigurava država nedostatan da bi im omogućio čak i vrlo elementarnu komunikaciju. Loše je kad se država u takvim pitanjima pravi blesava i prebacuje odgovornost na udruge. Država mora osigurati ozbiljan tečaj jezika ljudima koji traže ili su dobili azil. Takve zahtjevne i dugotrajne aktivnosti ne mogu dugoročno raditi udruge umjesto nje. 

Riječ je o velikom pritisku na civilno društvo, ljude i mikrozajednice u ime "osobne odgovornosti" kojom se, kako kritička literatura ističe, istovremeno jača kultura konsenzusa umjesto otpora, ali i iskorištava velika motivacija pojedinaca da stvari pokrenu s mrtve točke. Kako se ova potreba da "mijenjate svijet" inovativnim projektima i čestim samoiscrpljivanjem odražava na vašu motivaciju?

I.B.: Prije dvije godine smo imali projekt Zelenica financiran od strane Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji je okupljao 12 partnera u platformu i poticao građanske inicijative da se organiziraju po kvartovima. Nakon izbora 2016. financiranje se smanjilo i prvi put smo osjetili ogorčenost zbog totalne neizvjesnosti vezane uz javno financiranje. Otprilike tad smo odlučili da ćemo se oslanjati na samofinancirajuće aktivnosti i ići u smjeru samoodrživosti, a na podršku od države i stranih fondova računati s rezervom ili uopće ne računati. Prolazili smo na manjim natječajima Grada Zagreba, ali na njima se sredstva uglavnom dobiju tek u studenom, tako da nikad nismo aplicirale s nečim što nismo bile spremne raditi i bez novaca. U svemu tome savjetima nam pomaže nekoliko aktivista iz civilnog društva, no i oni sami su uslijed svog angažmana doživjeli burnout. Zbog toga mislim da si treba znati postaviti granice i na stvari gledati tako da mijenjaš svijet prvenstveno zbog sebe, i to iz jednostavnog razloga što neke stvari naprosto ne možeš promijeniti. U suprotnom se javljaju ljutnja i ogorčenje što nismo postigli društvenu promjenu kojoj smo se nadali. Kad mi kažu "mama s Vrbana, brineš o svima nama", obično kažem da sve to radim iz sebičnih razloga. Ja danas imam mjesto gdje mogu posuditi knjigu, družiti se i upoznavati druge ljude, nabaviti organsko povrće i gdje se moja djeca mogu igrati. 

Ovaj tip angažmana iz osobnih pobuda može se isticati kao tip individualizma koji ide na ruku razgradnji državnih institucija o kojoj smo razgovarali u kontekstu kritike koncepta socijalne inovacije, jer problem nefunkcionalnih četvrti sa strukturne razine svodi na osobnu, na kojoj se on mora i može rješavati individualno i punktualno. No zasigurno vidite i neku mogućnost šireg djelovanja i solidariziranja?

I.B.: Šire djelovanje vidimo tako što pomažemo ljudima da slične inicijative organiziraju u svojim kvartovima tako što im pokazujemo sve što smo naučili i gdje smo pogriješili. Svaki kvart je specifičan, ima drugačije potrebe i u njemu će se naći drugačiji ljudi koji će htjeti preuzeti inicijativu. 

Neizvjesnost javnog financiranja u načelu gura, dakle, udruge u smjeru samofinanciranja. No što mislite o scenariju dodatne politizacije odnosno prelaska s grassroots aktivizma o kojem smo razgovarali kao o generatoru socijalne inovacije na razinu šireg i strateškog političkog organiziranja? 

E.V.: Iako Bicpop ni Zelena akcija nisu upregnuti u djelovanje niti jedne političke stranke, sve ovo što mi radimo, od bavljenja politikama zaštite okoliša do integracije izbjeglica, jest neki tip političkog rada koji nema veze sa stranačkom politikom. S druge strane, neki od aktivista s civilne scene koji do prije koju godinu ne bi pomišljali da se bave bilo kojom vrstom stranačke politike odlučili su se upravo na taj tip politizacije, a ako se stvari budu pogoršavale, ne bi mi bilo neočekivano da se taj krug ljudi dodatno proširi. Naime, generalno nam društveni trendovi ne idu na ruku i društvena atmosfera je dosta loša: jačaju ekstremna desnica i nepovjerenje među ljudima. 

I.P.: Zaključila bih s osvrtom na vezu socijalne inovacije i raznih oblika samofinanciranja kojima se – koliko silom političkih (ne)prilika, toliko i svjesnim odlukama da potraže nove oblike institucionalnog održanja – društvene organizacije i kod nas sve više priklanjaju. Socijalna inovacija je mnogo širi pojam nego što bi veza sa socijalnim poduzetništvom implicirala. Socijalna inovacija tiče se npr. novih ideja u javnoj upravi, institucionalnom i izvaninstitucionalnom, neformalnom obrazovanju, i nije stoga svodiva na puko pitanje financija. Ipak, činjenica jest da se, opet uslijed okolnosti, upravo na ovom polju danas u RH događaju određeni pomaci. Ostaje nam vidjeti hoće li se društvene inicijative neinventivno osloniti na uhodane, u komercijalnom smislu već zadane formate (samo)financiranja ili će pronaći i neka druga progresivna rješenja.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 21.11.2018

VEZANE VIJESTI

Stvaranje društva dobrodošlice

Razgovarala: Antonija Letinić

S Leom Horvat, članicom inicijative Dobrodošli! i Centra za mirovne studije, razgovarali smo o različitim programima namijenjenima uključivanju migranata u naše društvo.

Vjerujemo da se može kvalitetnije i pravednije

Razgovarala: Matija Mrakovčić

S Igorom Roginekom razgovaramo o kampanji za izdavanje knjige Pank poduzetnici o petnaest godina djelovanja ACT Grupe.

Mi smo ovdje biciklom

Piše: Martina Domladovac
Zagreb još uvijek kaska za prometnom infrastrukturom europskih gradova koji se sve više prilagođavaju održivoj mobilnosti - većem korištenju javnog prijevoza i bicikala.