Za interkulturni grad | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Za interkulturni grad

Ususret konferenciji Platforme Upgrade, o odjecima represivnih migracijskih režima u zagrebačkoj svakodnevici razgovaramo s Igorom Petričevićem.

Razgovarao: Matko Vlahović
  • A
  • +
  • -

U vrijeme kada su migracijske politike na nacionalnim razinama obilježene ksenofobijom, uloga jedinica lokalnih samouprava u društvenom uključivanju osoba u pokretu postaje sve izraženija i potrebitija. Uloga urbanih sredina je tim značajnija zbog činjenice da migranti u potrazi za novim zbog brojnih praktičnih razloga uglavnom gravitiraju gradovima – primjerice, zbog veće dostupnosti radnih mjesta i lakšeg zaposlenja, dostupnosti stambenog prostora, boljih etničkih, društvenih i kulturalnih mreža, anonimnosti, kao i veće razine društvenog prihvaćanja.

Platforma Upgrade, u kojoj je okupljeno desetak organizacija civilnog društva, već godinama zagovara otvaranje interkulturnog centra koji bi odgovarao na potrebe lokalne zajednice i novih članova društva. Povodom konferencije koju Platforma organizira u Centru mladih Ribnjak, o važnosti interkulturalnih centara i odjecima migracijskih režima u zagrebačkoj svakodnevici razgovarali smo s Igorom Petričevićem, socijalnim antropologom i sociologom s interesom za antropologiju migracija i grupne kontakte.

 

U svojoj doktorskoj disertaciji istražuješ kako upravljanje migracijama i dominantni narativi o migrantima utječu na svakodnevni život zajednica u urbanom okruženju, koristeći pritom koncept emocionalne geografije. Možeš li ukratko pojasniti taj koncept i zašto ti je koristan u istraživanju?

Diskusije o prihvatu migranata uglavnom ističu suosjećanje ili ksenofobiju kao dvije krajnosti mogućih afektivnih odgovora lokalne populacije na prisutnost stranaca. Koncept emocionalne geografije (Bondi, 2005) upućuje upravo na načine na koje emocije srastaju uokolo i unutar određenih mjesta. Polazište je ideja da su emocije simultano unutar nas kao pojedinaca te strujaju između nas kao društvenih bića u fizičkim prostorima kojima pridajemo značenje. 

Studirajući iskustva novih migranata i percepcija "lokalaca" o njima u mjestima interakcija naišao sam na mnogo šarolikiji spektar emocija i pozicija uključujući (ne)sigurnost, nelagodu, poniznost, zbunjenost, sažaljenje, entuzijazam, sumnjičavost, prezrivost, ozlojeđenost i gađenje koji se često preklapaju. Uz to, treba naglasiti i promjene stavova pojedinaca kroz vrijeme te fluktuacije u društvenoj atmosferi vezane uz dinamiku samih migracija (npr. broj ljudi na ruti i u prihvatilištu), ali i incidenata ili glasina o njima u naselju. Pozicioniranje naspram migranata vezano je uz upravljanje migracijama, granicama i uz (trans)nacionalne diskurse (npr. civilizacije i rase), ali i lokalnu povijest mjesta na ruti. U našem slučaju to je povijest rata i izbjeglištva, ali i nacionalizma te (post)socijalističkog nasljeđa i perifernosti, povijest koja je upetljana u ove oscilacije u emocijama i pozicijama. Stoga, u disertaciji naglašavam kako se prihvat migranata sastoji ne samo od smještajnih kapaciteta i donacija već i od raznih lokalnih diskursa, praksi i orijentacija naspram migranata koje fluktuiraju između gostoprimstva i animoziteta, bliskosti i distance, te formiraju kompleksni afektivni krajolik (ne)dobrodošlice.

Hotel Porin, prihvatilište za osobe koje traže međunarodnu zaštitu, smješten je u blizini zagrebačkog kvarta Dugave. Postoje li primjeri "spontanog" interkulturalnog dijaloga ili su zajednice novih susjeda i lokalaca u potpunosti izolirane jedna od druge?

Hotel Porin je prihvatilište polu-otvorenog tipa što znači da se osobe koje traže međunarodnu zaštitu mogu slobodno kretati, ali očekuje se njihov povratak do 23 sata kada kreću provjere po sobama. Dakle, spontane interakcije naravno postoje. Autobusi, stanice, parkovi i kafići su mjesta svakodnevnih susreta, a određeni broj djece iz Porina pohađa i osnovnu školu blizu kvarta. U Dugavama postoji i ambulanta za tražitelje međunarodne zaštite u Domu zdravlja te Centar za pružanje usluga socijalne skrbi u kojem su smješteni maloljetnici bez pratnje. U knjižnici Dugave povremeno se organiziraju predstavljanja zemalja iz kojih dolaze novi susjedi, a jedno vrijeme se održavao i neformalni tečaj Arapskog jezika.

No, unatoč prostornoj bliskosti, među stanovnicima Novog Zagreba postoji prilično velika socijalna distanca prema tražiteljima azila. I druga istraživanja pokazuju kako kontakt sam po sebi, iako može, ne vodi nužno do kulturne razmjene, već može osnažiti predrasude, animozitete i afirmirati granice kolektivnih identiteta. Jedan primjer koji sam uočavao tijekom terenskog rada je ustajanje "lokalaca" sa sjedala u autobusu nakon što je tražitelj azila sjeo pokraj. Drugi je slučaj otvaranja zasebne čekaonice za azilante u Domu zdravlja o čemu se pisalo i u medijima. Treći primjer su ograde koje su se izgradile u ulicama oko Hotela Porin. Veoma je prisutan i negativno obojen govor o "azilantima", prepun generalizacija te zamjeranje što se s lokalnom zajednicom nije komuniciralo pri otvaranju prihvatilišta. 

Važan čimbenik koji doprinosi održavanju distance jest sama dinamika tranzitne migracije i činjenica da je Hotel Porina istovremeno čekaonica za nastavak migracija dalje u Europu i za dobiti azil i ostati u Hrvatskoj. Jedna Dugavljanka mi je objasnila kako ne bi imala nikakav problem da se Afganistanac useli u stan pokraj njezinog, ali da je jako teško uspostaviti kontakt kada u Porinu živi 200-500 ljudi koji se konstantno izmjenjuju. Nadalje, proces traženja azila zna trajati do godinu dana, u nekim slučajevima i oko dvije godine, što tražitelje međunarodne zaštite stavlja u zasebni režim vremena, tj. ritam svakodnevice obilježen čekanjem u neizvjesnosti, različit od onog Hrvatskih državljana. Jedan tražitelj azila iz Irana rekao mi je da, dok čeka azil živeći na 100 HRK mjesečno, većinu vremena provodi u hotelskoj sobi. Nije znao hoće li dobiti azil ili će morati ponovno migrirati. Njegovim riječima: "Nemam nikakav odnos s Hrvatskim društvom. Stalno sam ovdje unutra. Želim ući u Hrvatsko društvo, ali ne mogu." Ovo je bilo u razdoblju odmah nakon što su nekolicina azilanata napadnuti u Dugavama, tako da ga je povrh toga i bilo strah kretati se po kvartu. Ovo je primjer kako legalni status, prostorna segregacija, ekonomska prekarnost i ksenofobna agresija reproduciraju distancu prema ovoj populaciji.

U posljednje vrijeme se često spominje koncept gradova utočišta kao potencijalnih mjesta otpora ksenofobnim politikama. Tako je i Skupština Grada Zagreba početkom godine usvojila Akcijski plan za integraciju. Kolika je uloga gradova u uključivanju osoba s migrantskim porijeklom u društvo i koliko gradovi u RH imaju "slobodne ruke" kreirati vlastite politike uključivanja?

Budući da migracije nisu samo pokreti stanovništva iz nacije A u naciju B koji odgovaraju na tzv. "push" i "pull" faktore, već imaju svoju unutarnju dinamiku, gradovi dolaska, ali i gradovi na ruti, poprimaju izuzetno važnu ulogu u medijaciji i transformaciji migracijskih kretanja.

Gradovi su centralni za raspršivanje granica u urbanu svakodnevicu gdje može doći do različitih oblika društvenog isključivanja, policijskog profiliranja i deportacija, tj. praksi koje uvelike odražavaju i sprovode (supra)nacionalne restriktivne migracijske i granične politike. Koncept gradova utočišta primarno je vezan uz kontekst Sjedinjenih Američkih Država te implicira određeni stupanj municipalne autonomije koja bi omogućila ograničavanje ovih politika. No, iako lokalna samouprava ne može utjecati na sam proces dodjeljivanja međunarodne zaštite, prostor djelovanja za ostvarivanje prava zajamčenih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti postoji. Taj je prostor pretežito bio ispunjavan djelatnostima organizacija civilnog društva, stoga je ovaj Akcijski plan korak naprijed prema inkluzivnijim gradskim politikama. Gradovi su također mjesta inter-kulturnih razmjena te veza i mreža društvenosti krucijalnih za osjećaj doma i pripadnosti, veza koje se ne uspiju razviti u uvjetima segregacije i socijalne distance koja se produbljuje činjenicom da se zajamčena prava (učenje jezika, rad, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita) ne uspiju sprovesti u praksi.

Možeš li ukratko predstaviti važnost interkulturalnih centara kao mjesta susreta različitih zajednica?

Otvaranje interkulturalnih centara sadrži potencijal za približavanje ljudi različitih podrijetla i statusa te razmjene i dijalog između prijašnjih i novijih članova društva. Poželjno bi bilo da centri sadrže aktivnosti koje adresiraju potrebe i probleme zajednice u kojima se nalaze i probleme s kojima se sreću njihovi novi susjedi. Neki od sadržaja mogli bi biti tečajevi jezika, različite usluge i savjeti vezani uz integraciju poput pravne pomoći, pomoći sa zapošljavanjem, stanovanjem, upisima u vrtiće, škole i zdravstveni sustav. Na taj način bi se olakšalo uključivanje novih susjeda u društvo. Nadalje, mogle bi se organizirati i edukacijske i društvene aktivnosti u svrhu transformacije predrasuda i preveniranja diskriminacije što bi moglo smanjiti socijalnu distancu i olakšati suživot u gradu.

Kakvi su potencijalni utjecaji interkulturnih centara na emocionalnu geografiju gradova, kvartova, zajednica?

To je teško predvidjeti. Ovisit će o modelu centara, resursima, dinamici pojedinih zajednica i samim ljudima koji se uključe u aktivnosti centra. Trebao bi postojati prostor za dijalog unatoč razlikama i razumijevanje za probleme i perspektive samih korisnika centra, ali i susjednih zajednica.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 04.07.2022

VEZANE VIJESTI

Afektivno mapiranje kvarta

Piše: Matko Vlahović

Nelagoda proizvedena segregacijom doprinosi tome da se migrante shvaća kao strano biće u tkivu grada, kao Druge, što proizvodi osjećaj "kontaminacije kvarta" ili gađenja.

I to je pitanje kulture: Cjeloviti pristup inkluziji

Autorica: Josipa Lulić

U prvoj epizodi podcasta I to je pitanje kulture Josipa Lulić i Tomislav Medak razgovaraju o ulozi inkluzivnosti u oblikovanju javne sfere.

Dramaturški potencijal granice

Razgovarala: Ivana Pejić

O dokumentarnom serijalu Borderline, prvom TV omnibusu podržanom u sklopu Potprograma MEDIA Programa Kreativne Europe razgovaramo s Martinom Petrović i Tihom K. Gudac.