Za mlade to zemlja nije | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Za mlade to zemlja nije

Predviđanje budućnosti društva nije zahvalan zadatak, pogotovo na našim prostorima gdje je čovjek tijekom svog života mogao živjeti u šest različitih država bez da napusti kuću.

Piše: Luka Ostojić

Ivan Dorotić, Podstanari, 2014.

Da sam kockar, prihvatio bih okladu da Engleska neće postojati 2000. godine.

(Paul R. Ehrlich, 1969.)

Nakon svih ideologija i velikih priča koje su "umrle" (ili naprosto nisu u modi), čini se da društvom danas dominira ideja nepredvidivosti i skepse, čemu se prilagođavaju razmišljanje i govor o budućnosti: umjesto osobnih ambicija, velikih obećanja i utopijskih modela, dominiraju oprez, mlake najave reformi i kratkoročne projekcije. Pitanje "gdje se vidiš za pet godina" danas zvuči začudno, kao popularni šlager iz nekog drugog vremena. 

Posebno je zanimljiva sudbina utopija koje su nekad bile uobičajen izvor političkih modela budućnosti, dok su danas, kako piše Katarina Luketić, "[z]a tipskog, uzornoga građanina današnjice (ili 'planetarnog malograđanina', kako kaže Agamben) koji ustraje na tome da je liberalna demokracija najbolje moguće rješenje, utopije mentalne olupine iz prošlosti, i zamišljati idealna društva, u vrijeme kraja ideoloških i klasnih sukoba, mogu samo opasni radikali ili pak nerealni pojedinci koji sami sebe osuđuju na izopćenje."

No, utopijske projekcije budućnosti nisu nestale, nego su naprosto zamijenjene drugim utopijama koje uživaju veći "znanstveni" legitimitet, tj. ekonomsku i političku potporu. Ovlaštenje za proizvodnju utopija danas posjeduje futurologija, znanost koja je na Zapadu stekla veliku popularnost, a u Hrvatskoj (još) nije uhvatila maha. Futurologija je, prema Brianu Appleyardu, nastala na "jedinstvenoj tradiciji koja se nakon Drugog svjetskog rata fokusirala na teme putovanja svemirom, kompjutera, biologije i, u posljednje vrijeme, neuroznanosti". Futurolozima je svojstvena i jednaka stopa utemeljenosti jer su "skoro uvijek u krivu." (ibid.) Među poznate futurologe spadaju američki strateg iz hladnoratovskog razdoblja Hermann Kahn, popularni Alvin Toffler (Šok budućnosti) i već citirani Paul R. Ehrlich, a jedan od najpoznatijih živućih futurologa je Ray Kurzweil koji je u bestseleru How to Create a Mind (2012.) najavio da će "ljudi do 2045. stvoriti inteligentno računalo koje će im omogućiti vječni život ili u postojećem tijelu ili u digitalnom obliku." (ibid.) Kurzweil je iste 2012. godine dobio posao u Googleu, korporaciji koja vjerojatno ipak neće stvoriti digitalni kamen mudraca, ali koja može koristiti Kurzweilove ideje kao legitimaciju za svoje projekte. 

Kurzweilov primjer pokazuje zašto su čak i naizgled nebulozne (utopijske?) projekcije budućnosti i dalje važne: ne zato što predviđaju budućnost (jer to uglavnom ne uspijevaju), nego jer utječu na budućnost. U mjeri u kojoj se određena projekcija postavi kao pozitivna i/ili jedina moguća, utoliko će biti normalno očekivati da velika većina društva radi u smjeru njenog ostvarenja. Futurološke projekcije, koje govore o tehnološkom napretku društva kao glavnom i nedvojbeno pozitivnom obilježju budućeg društva, iz fokusa brišu sve druge relevantne probleme i potencijalnu raspravu je li takav tip tehnološkog napretka doista jedini moguć, je li pozitivan i vrijedan ulaganja tolikih resursa, je li uopće bitan. Da parafraziramo Brechta: tko govori o mikročipovima, ne govori o klasnom antagonizmu. Zato budućnost postaje "prostor za kojim se grabe Wall Street, sumnjivi proroci (...) i velike internetske kompanije" (ibid.)

Stoga je skepsa spram utopijske (ili bilo kakve druge) projekcije budućnosti intelektualno siguran, ali politički riskantan stav: time potpuno odustajemo od tzv. "prostora budućnosti" koji je važan jer može utjecati na sadašnjost, ili kroz legitimiranje spornih postupaka, ili kroz kritiku i domišljanje alternativa sadašnjem stanju.

Ta poanta dobiva naročitu važnost sada u Hrvatskoj: u ovom trenutku gotovu cjelokupnu mladež Hrvatske čini populacija koja nije živjela u socijalizmu. Njihovo iskustvo iz prve ruke predstavljaju rat i/ili tranzicijski liberalni kapitalizam. Bez mogućnosti nostalgije i bez sigurnosti u sadašnjici, mladima preostaju samo traženje alternative u drugim državama ili zamišljanje bolje budućnosti. Valja požuriti prije nego što im sliku budućnosti podvale Kurzweil i kolege.

 

Mladi kao politički subjekt

Dakle, pitanje budućnosti mladih svakako je pitanje kojim se trebamo baviti. Ali – tko je to "mi"? I tko su "mladi"? Samo korištenje tog pojma pretpostavlja opreku između mladih i starijih. Iako ne postoji jasna granica između skupina, postoji jasno definirana pravna i / ili socijalna nejednakost. Dio mladih nema pravo glasa ni potpunu slobodu kretanja, a mladi koji imaju više od 18 godina nemaju značajan simbolički kapital, pa samim time ni pristup sredstvima za izražavanje ili stjecanje i korištenje moći. To su naprosto – klinci. Stoga nemaju ni mogućnost definiranja pojmova u raspravi o svojoj sadašnjosti ili budućnosti, pa pojam "mladi" skoro nikad ne predstavlja politički subjekt, nego objekt kojim barataju "stariji" u raspravi i donošenju odluka. Nejednakost između mladih i starijih možda je jedina društvena nejednakost u demokraciji oko koje postoji apsolutni konsenzus. 

Naravno, s pravom se može reći da mladi uglavnom nemaju mudrost stečenu obrazovanjem i životnim iskustvom da bi mogli samostalno djelovati u zajednici. No, koliki broj ljudi starije dobi posjeduje tu mudrost? Tko odlučuje kad su mladi dovoljno zreli? I po kojem kriteriju? Odgovori na sva pitanja u startu podrazumijevaju nejednakost moći jer primat na legitimnu definiciju imaju zastupnici institucija koji donose odluke vezane uz mlade. Bile te definicije "ispravne" ili ne, na temelju njih nastaju politike koje utječu primarno na jedan dio populacije i samim time ga izdvajaju od ostatka, dakle formiraju.

Najviše državno tijelo koje donosi odluke o mladima je Ministarstvo socijalne politike i mladih koje je izradilo "Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine", usvojen od Vlade 2014. godine. Autori programa postavili su donju granicu na 15. godinu života (kao kraj obaveznog obrazovanja), a gornja granica slobodno varira čak i preko 30 godina:

"Univerzalno zajedničko obilježje mladih jest njihova životna dob. Međutim, istraživači nisu jedinstveni u određivanju tzv. granica mladosti. Suglasje je postignuto oko određivanja donje granice na 15 godina života, dok se gornja granica za pripadnost omladini sve rjeđe zaustavlja na 25. godini, a najčešće na 30. godini, pri čemu se uočava tendencija pomicanja granice mladosti do 35. godine života. Podizanje granice mladosti prema sve zrelijoj životnoj dobi je, između ostalog, uvjetovano produženjem prosječnog životnog vijeka stanovništva u većem dijelu suvremenog svijeta kao i duljim zadržavanjem sve većeg broja mladih u obrazovnom sustavu, odnosno produljenjem razdoblja u kojem se pripremaju za ulazak u svijet rada." (str. 4)

Granica mladosti dijelom se pomiče zbog duže životne dobi i većeg broja ljudi u obrazovnom sustavu, ali u Hrvatskoj ona je ipak primarno ishod drugih faktora: stopa nezaposlenosti populacije između 15. i 24. godine 2014. iznosila je 46,3%, što Hrvatsku u EU stavlja u sam vrh, ispod Grčke i Portugala, a iznad Italije. Udio ljudi između 20 i 29 godina koji žive s roditeljima je 79,1%. Ako su "mladi" ljudi oni koji ne vode samostalan život, kojima roditelji ili drugi skrbnici daju hranu i krov nad glavom, onda se kriterij za određivanje mladosti seli s osobnih karakteristika (dob, psihološka nezrelost) na društvene i ekonomske uvjete. "Mladi" su nezasluženo sve stariji, jer nemaju šansu steći potrebno životno i radno iskustvo, a samim time ni priliku za sazrijevanje, stjecanje simboličkog kapitala i mijenjanje vlastitih uvjeta. Čini se da je upravo taj začarani krug glavna odrednica labavo povezane skupine koju nazivamo "mladima". 

 

Generacijske fluktuacije

Unatoč neravnopravnosti, nepravdi i lošim životnim uvjetima, ne postoji konzistentan otpor mladih niti zajednički pokušaj da se postave kao relevantan politički subjekt, što i ne čudi s obzirom na to da su mladi zapravo prilično heterogena skupina ljudi koji žive u različitim uvjetima, suočavaju se s različitim problemima, imaju različite želje i potrebe, ne pripadaju nužno istom kulturnom krugu i nemaju jednaku perspektivu za budućnost. Uz to, sastav mlade populacije stalno fluktuira: djeca prelaze u mladež, a mladi ipak dobivaju punopravni status starije osobe, čime najčešće postaju potlačeni na temelju neke druge osnove (etničke, rodne, klasne...)

Mladi nisu homogena skupina, pa nema smisla očekivati da se tako ponašaju niti ih tako tretirati. Shodno tome valja istaknuti da na mladima svijet ne ostaje, nego vjerojatno na manjem dijelu (već) privilegiranog dijela te populacije. No, zanimljivo je što, unatoč heterogenom sastavu i različitim životnim prilikama, veći dio mladih ipak posjeduje neke zajedničke vrijednosti, vjerojatno zbog života u istom političkom, kulturnom i pogotovo obrazovnom sustavu. U tom je smislu nedavno provedeno "Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednje škole" Dragana Bagića i Anje Gvozdanović opravdano privuklo pozornost. Mada su se drugi mediji uglavnom fokusirali na rezultate istraživanja koji ukazuju na stavove mladih o zabrani komunističkih i fašističkih simbola, mnogo je zanimljiviji spoj njihovih socijalnih vrijednosti i oblika političkog djelovanja. 

Čak 80,1% ispitanika slaže se s tvrdnjom "Svatko od nas treba se zauzeti za rješavanje društvenih problema u svojoj sredini, a ne čekati da ih riješi netko drugi." (str. 28) No, "tek trećina smatra da na različite načine mogu utjecati na stanje u državi između dvaju parlamentarnih izbora." (str. 27). Pritom je naročito nisko povjerenje u stranačku politiku budući da se 56,9% ispitanika slaže s tvrdnjom "U političke stranke većinom se učlanjuju ljudi koji žele stvoriti veze kako bi došli do dobrog posla." (str. 28), što valja povezati s naročito niskim poznavanjem aktualne političke scene (npr. tek 19,3% ispitanika znalo je imenovati koaliciju na vlasti). Po tome možemo zaključiti da je nisko povjerenje u parlamentarnu politiku formirano bitno prije dolaska ove koalicije na vlast, dakle kroz duže vrijeme (i dijelom vjerojatno putem odgoja). 

Mladi ipak nisu nezainteresirani za politiku u širem smislu jer je 56,7% ispitanika više puta sudjelovalo u humanitarnim akcijama, koje se uglavnom tiču financijskog pomaganja sugrađanima, što je svakako dio političkog života zajednice. No, tek 16,2% ispitanika je sudjelovalo na mirnom prosvjedu. (str. 47) Dakle, istraživanje pokazuje da maturanti nisu egocentrični i apolitični, ali da odgovornost za rješenje političkih problema premještaju na pojedinca, a ne očekuju niti zahtijevaju od javnih tijela da to rade u ime građana. 

 

Manjak kritičke refleksije

Iako su ovakva istraživanja korisna jer pokazuju stavove mladih o društveno važnim pitanjima, ona ne otkrivaju razmišljaju li mladi uopće o tim temama. U tom smislu širu sliku daje nam pregled internetskih foruma na kojima mladi sami odabiru teme za međusobnu raspravu. Posjetom "Kutka za školarce i studente" na najvećem hrvatskom forumu Forum.hr dolazimo do znanstveno neutemeljenih, ali ipak poticajnih informacija: na ovom neformalnom forumu velika se većina tema svodi na razmjenu praktičnih informacija o školskim predmetima, školama i fakultetima, ispitima, stipendijama i sl. Iznimno je malen broj tema na kojima korisnici dovode u pitanje obrazovni sustav ili vlastitu adekvatnost unutar tog sustava. Na prvoj stranici nalazi se tek tema "Što kad ne znaš što želiš raditi u životu?" koja datira iz 2011., a u 2015. godini ima tek dva upisa. U posljednjem upisu korisnica Betty Mo iznosi stav: "(...) Da, većina ljudi pogriješi s 18 godina jer je kod nas toliko debilan sustav da nemaš pojma što ćeš radit sve dok ne završiš faks (a u nekim slučajevima i dok odradiš pripravnički gdje nosiš kave). Situacija nije idealna, zato je prijeko potrebno, odnosno NAJVAŽNIJE, u trenucima dilema odvajati se od roditelja i tražiti svoj put. (...)" (Forum.hr, 28.12.2015.) Unatoč "debilnom sustavu", gotovo svi ostali upisi na forumu svode se na informiranje kako se što bezbolnije provući kroz taj sustav. 

I možda je upravo taj manjak kritičke refleksije sustava i svojoj ulozi unutar njega simptomatičan za mlade, što je posve razumljivo s obzirom da danas obrazovni proces već od petog razreda osnovne škole pa do samog kraja zahtijeva vršenje velike količine jasnih i manje jasnih zadataka koji su često presudni za budućnost osobe. Sama državna matura je toliko kompleksna i bitna, a nedorađena, da je čudo što njeni polaznici ne dobiju čir na želucu. Mlada osoba si stoga ne može priuštiti mentalnu pauzu za propitivanje smislenosti tog sustava, nego će najbolje proći ako se fokusira na mehaničko obavljanje nužnih zadataka radi postizanja ekstrinzičnog cilja [što s vremenom prelazi u internalizaciju takvog sustava, kako je lijepo sumirano u upisu korisnika Dorian123 na temi "XV. Gimazija – MIOC (ZG)": "rekao bi svim ucenicima da ako planiraju na neki faks za koji je mioc savrsen - farmacija, medicina, pmf, fer, fesb - da se okane predmeta tipa geografija, povijest, hrvatski i kasnije filozofije, logike i slicnih gubitaka vremena. isplati se uciti matematika i ovisno o faksu fizika, kemija i biologija. kao jako uspjesnom bivsem uceniku mioca najvise mi je zao sta sam ucio te beskorisne predmete zbog prosjeka, pri upisu na fakultet ti predmeti uistinut nista ne znace. (...)" (Forum.hr, 2.11.2015.)]

Teško je ne povezati navedene osobine mladih uz odrastanje u tranzicijskoj kapitalističkoj demokraciji koja pojedincu daje veću slobodu od zajednice, a zapravo izaziva osjećaj osobne nemoći. Iako mladi pokazuju društvenu odgovornost i empatiju, prilično je nisko povjerenje u državu i parlamentarnu politiku te bilo kakvu kolektivnu političku akciju (što onda i smanjuje potencijal za istu). Mladi se onda fokusiraju samo na vlastiti status, na individualizirano političko djelovanje (humanitarne akcije) i na postizanje osobnog uspjeha ili puko preživljavanje unutar postojećeg sustava. Stoga ne čudi da u sve većem broju slučajeva takve ambicije postaju kratkoročne i prostorne: životni cilj mladih postaje odlazak s kapitalističke periferije u centar, bilo u glavni grad (gdje je koncentracija dostupnih radnih mjesta) ili u zapadne države koje nude bolje životne uvjete za pojedinca. Budućnost mladih se time uglavnom svodi na zbroj privatnih budućnosti koje su određene početnim startnim položajima i sposobnošću plivanja u postojećem ekonomskom i političkom sustavu. 

 

Fašistom se ne rađa, nego postaje

Iako su mladi individualizirani, imaju potrebu pronaći pripadnost i mogućnost izraza unutar neke zajednice, što predstavlja potencijal za solidarnost i društveni angažman, kao i za ksenofobiju i napade na manjine. U svakom je slučaju važno imati na umu da problematični stavovi i postupci mladih najčešće imaju socijalnu pozadinu. Jasan primjer dala je profesorica Mira Bičanić iz Srpske pravoslavne opšte gimnazije čiji su učenici stalne žrtve napada mladih iz obližnje strukovne škole: "Kad se dogodio jedan od napada na našu djecu, a ja sam mu bila svjedok, njihov vršnjak iz strukovne škole vikao je: pogledaj kakvu su zgradu dobile Srbende, a vidi kako izgleda naša škola. Dakle, u pitanju je, između ostalog, socijalna frustracija koja se onda promeće u nasilje. Takvog nasilja u našem društvu ima koliko želite, a u ponašanju mladih ljudi ono je najvidljivije." Pri izdvajanju ovakvih incidenata treba odoljeti strahu od "prirodnog", apstrahiranog fašizma današnje mladeži te uzeti u obzir životne i društvene okolnosti koje ponajviše doprinose razvoju mrzilačkih stavova i ponašanja. Fašistom se ne rađa, nego postaje. Poboljšanjem tih uvjeta smanjuje se i mogućnost mladenačke frustracije. Stoga je šira socijalna politika posredno politika za mlade.

Uz drugačije uvjete, mladi mogu ostvariti solidarnost i povezanost te organizirati vrijedne i zrele kolektivne akcije, kao što se pokazalo tijekom blokade za besplatno obrazovanje i prosvjeda zbog državne mature. Potrebna im je samo platforma koja će ih povezati, omogućiti artikulaciju, potaknuti međusobno upoznavanje, uvažavanje, solidarnost i želju za javnim djelovanjem. Dovoljan broj mladih je sposoban da iskoristi takve platforme za pozitivne ciljeve, no nemaju iskustvo, a često ni mogućnost da sami uspostave takve platforme. 

Smatram da tu leži mogući doprinos udruga mladih i za mlade, te kulturnih institucija, koje mogu raditi kreativne i participativne sadržaje putem kojih će mladi stvarati modele budućnosti, uspostaviti međusobne veze te osvijestiti neizbježnu ulogu politike u svom životu, kao i svoj mogući doprinos političkom životu zajednice. Naravno, to se i trenutno događa što nam pokazuje Mreža mladih Hrvatska, "savez udruga mladih i za mlade koji osnažuje mlade za aktivno i odgovorno sudjelovanje u društvu, doprinosi razvoju kvalitetnih politika za mlade i civilnog društva. U svom radu zastupa članice i teži djelovati u interesu svih mladih putem umrežavanja, zagovaranja, informiranja, neformalnog obrazovanja i istraživanja, zalažući se za suradnju s tijelima javne vlasti, odgojno obrazovnim i znanstvenim institucijama, akterima civilnog društva i medijima." Udruge razvijaju niz projekata za edukaciju mladih i njihovo uključenje u život zajednice, a čak 59,3% mladih članovi su neke udruge civilnog društva (Bagić, Gvozdanović, 2015: 47). Ipak, djelatnosti takvih udruga su ograničene. Njihovo obrazovanje je neformalno, dakle ne može se odvijati tijekom nastave ili radnog vremena, nego se mora s drugim zabavnim sadržajima boriti za slobodno vrijeme mlade osobe. Mladi, pak, "svoju dokolicu najčešće provode družeći se s prijateljima (76%) i to ponajviše u kafićima (55%) te koristeći mogućnosti kompjutera (54%) i gledajući TV programe (53%). Istodobno, zanemariv broj mladih (4-8%) u slobodno vrijeme često odlazi u kazališta te na izložbe i koncerte klasične glazbe, kao i što minimalno sudjeluje u volonterskim, humanitarnim i političkim aktivnostima." (Ilišin, Spajić Vrkaš; citirano iz "Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine", 2014: 16)


Promjena pedagoške paradigme

Financiranje je uglavnom projektno i relativno kratkoročno, što onemogućuje dugoročan, sustavan i stalan rad te značajnu prostornu pokrivenost (pa tako područja koja najviše trebaju ovakav sadržaj nemaju sredstva da ga ostvare). Veliki su problemi kako omogućiti mladima da uopće pristupe kulturnim sadržajima, a potom i kako ih potaknuti da iskoriste tu mogućnost. 

Stoga je potrebna i temeljna promjena obrazovnog sustava, ne samo kroz uvođenje građanskog odgoja kao predmeta, nego i kroz uvođenje kreativnih predmeta i napuštanje principa cjelokupnog sustava koji počiva na vrednovanju kvantitete reproduciranih "činjenica". Ukratko, da bi mladi razvili potrebnu zrelost, inteligenciju i maštu da kreiraju ideje o budućnosti, formalnom obrazovanju je potrebna promjena cjelokupnog pedagoškog pristupa koji trenutno potiče pasivnost, nekreativnost i fragmentaciju pažnje na mnoštvo manjih i besmislenih zadataka koji nose veliki ulog. 

Pritom je ključno imati na umu da je država nužno sredstvo, ali da javni djelatnici nisu voljni partneri, te je stoga potrebno konstantno vršiti pritisak na pojedine institucije, i to iz dva razloga. Prvo, teško je očekivati da će vlada tijekom svog mandata biti dovoljno konzistentna da donese i provede ikakav dugoročan program. Dobar primjer je upravo "Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine". Na stranu što je dio predloženih mjera naprosto pogrešan, poput ideje da je među mladima "nužno promicati poduzetništvo i poticati osnivanje novih poduzeća" (ibid: 28), i to u situaciji u kojoj većina mladih ne može priuštiti ni podstanarski stan. No, glavni problem "Programa" je što ni u kojem slučaju ne postoji garancija da će se najavljene mjere doista izvršiti. Ne samo što će ministarstvo početkom 2016. preuzeti ljudi koji nisu donijeli taj program pa ga nisu dužni ni izvršiti, nego ga ni sama postava koja je donijela "Program" nije pratila. O tome bi trebalo napisati poseban tekst, ali valja spomenuti da je kao prva mjera "Programa" istaknuto uvođenje građanskog odgoja, u početku međupredmetno (2014.), a potom 2015. kao obaveznog nastavnog predmeta u 8. razred osnovne te 1. i 2. razred srednje škole. Mjera je odlaskom ministra Jovanovića i dolaskom ministra Mornara bez mnogo objašnjenja završila u ladici.

Drugi razlog zašto ne treba tek pustiti institucije da rade svoj posao leži u činjenici da, cinično gledano, vlada nema razloga obrazovati mlade kako propitivati javne instance koje bi trebale osigurati dostojnu budućnost. Dapače, najviše joj se isplati održati status quo. Dobar primjer je tzv. mjera za stručno osposobljavanje koju je Hrvatska uvela 2010., a koja je trebala omogućiti mladima stjecanje radnog iskustva i bolje šanse na tržištu rada, čime bi se kratkoročno i dugoročno smanjila nezaposlenost. U BRID-ovom istraživanju Dora Levačić je navela zašto mjere nisu uspjele riješiti navedene ciljeve: prvo, bave se krivim uzrokom problema jer "uzroci viših stopa nezaposlenosti među mladima ne potječu iz njihove generacijske specifičnosti kao takve, već kao i u slučaju ukupne nezaposlenosti odražavaju stanje na strani potražnje za radom." Stoga stvaranje većeg broja "osposobljenijih" mladih ne znači ništa dok god ne postoje nova radna mjesta. Pritom je mjera promašila ugroženu skupinu mladih jer "veliku većinu (75%) korisnika mjere stručnog osposobljavanja čine osobe s visokim obrazovanjem te su najčešća područja završenog školovanja korisnika ona u području društvenih znanosti, obrazovanja, poslovanja i prava. (...) Budući da se radi o osobama koje su svojim formalnim obrazovanjem većinom osposobljene za rad i pripadaju najzapošljivijoj skupini mladih, za očekivati je da će ova mjera dovesti do tzv. efekta mrtvog tereta nezaposlenosti, odnosno favoriziranja kandidata koji bi se (lakše) zaposlili i bez sudjelovanja u mjeri."

Levačić je pokazala kako država nije riješila "problem mladih", ali valja primijetiti da je država ovom mjerom odlično riješila problem "skupe" radne snage. Od mjere su najviše profitirali poslodavci koji su dobili besplatnu radnu snagu dok su mladi dovedeni u situaciju da rade za iznos manji od minimalne plaće. Mjera je stoga očit primjer javne eksploatacije i diskriminacije mladih koji su, unatoč stupnju obrazovanja, sposobnosti i vrsti posla, pretvoreni u najniže plaćenu radnu snagu u državi.

No, nema mjesta rezignaciji, jer se uz pravilan poticaj mladima odozgo (od strane starijih djelatnika udruga) i pritisak odozdo, stvari pokreću u smjeru pokušaja da se poboljša sadašnji sustav. Brojni primjeri pokazuju kako pravilan rad s mladima može biti poticajan i zahvalan, a recentni primjeri pokazali su kako bahatost i samouvjerenost visoko rangiranih političara brzo prelaze u strah i paralizu pred nepredviđenim i neviđenim kolektivnim akcijama. Odbacivanje pesimizma pred zamišljanjem budućnosti, pred potencijalom građanskih inicijativa i pred mladima prvi su korak prema cilju: da mladi počnu promišljati, zamišljati i utjecati na svoju vlastitu budućnost. Inače im prijeti mogućnost da ostanu zauvijek mladi – što na ovim prostorima doista ne bismo poželjeli nikome.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 28.01.2016

VEZANE VIJESTI

Pepeljuge, kume i kraljice

Piše: Leda Sutlović
Žene na rukovodećim pozicijama svoje napredovanje prvenstveno vide kao rezultat rada i odricanja, a kulturni sektor izdvojen od ostalih, kao područje društvenog života izvan stvarne moći.

Zdravo sjeme promjene

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
U svojevrsnom vakuumu projekcije društvene budućnosti, sve snažnije odjekuju inicijative koje propagiraju drugačije poglede na načine i ishode odgoja i obrazovanja.

Ne možeš izmijeniti svijet instrumentom koji ga bilježi

Razgovarala: Andrea Kovač

Razgovor s Ninom Gojić i Bojanom Muckom, dramaturzima predstave Projekt višegodišnjeg nasada jabuka, prenosimo iz novog broja časopisa RAD.