Začudna lakoća prosječnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Začudna lakoća prosječnosti

Koji god žanr zasebno razmatrali, ovogodišnji Dani hrvatskog filma odlikovali su se tek prosječnošću povremeno potisnutom jačim ostvarenjima.

Piše: Iva Rosandić

FOTO: Dani hrvatskog filma

Suprotno intuitivnom očekivanju, ovogodišnje je izdanje 25. Dana hrvatskog filma dalo naslutiti da je više inspirativnosti u autora koji su kreativni vrhunac već ostvarili, a čija umješnost svojstvenom prirodnošću nadvladava neiskustvo u filmskom izrazu, nego li u onih primarno orijentiranih na film. Mogu li se razlozi tražiti u nesputanoj autorskoj samosvijesti, različitim pozadinama ili preduvjetima stvaralačkog rada, ostaje otvoreno. Ipak, dojam koji se konstruira jest premoć bezidejnosti u recentnoj produkciji. 

Festival u postojećem obliku nije potrošena forma jer platforma za prezentaciju suvremenog filmskog djelovanja, posebno u onom manje atraktivnom momentu, mora postojati. Najvažnije, neafirmiranim autorima na taj se način otvara put prema publici. Budući da uz natjecateljski program, DHF u sklopu tzv. Salona odbijenih omogućavaju pregled ostvarenja koja nisu ušla u konkurenciju, uvid u općenite tendencije hrvatskog kratkometražnog i srednjometražnog filma može se steći. Pritom doduše kvantiteta otežava izdvajanje uvjerljivijih ostvarenja, utopivši ih u sveobuhvatnom presjeku amaterskog, profesionalnog, radioničkog i studentskog stvaralaštva. Međutim, na svim se planovima kao manji problem istaknula tehnička realizacija, a veći nepostojanje jasne ideje što se i kako želi izraziti. Reciklaža, bez izmještanja točke interesa, gotovo da je konstanta. Problem za publiku nastaje u onom trenutku kad biva zagušena radovima koji su u najboljem slučaju vježbe, korisne za uključene, no bez stvarne komunikacijske dimenzije. Rezultat je to paradoksa kojim otvaranje prostora za neprofesijske filmove uz potencijalno propitivanje ustaljenih aspekata, često znači i generiranje neinventivnih postupaka. 

U simptomatičnoj situaciji nije se teško složiti s odlukom žirija da nagradi film Pere Kvesića Dum spiro spero, naprosto zato što se uzdiže iz prosječnosti. Kvesićev film je manje film, a više eksperiment prevođenja njegove literarne strategije u novi kontekst. Utoliko ima ono što većini nedostaje, autorsku osobnost koja minimalizam pretvara u prednost, a intimistički dokumentarac u suptilnu provokaciju naoko prihvaćenih uvjerenja. Kvesićeva nenametljiva, ali izrazito uspjela naracija, prije je nalik na audio knjigu uz efektno iskorištenu ilustraciju. U svojoj nas maniri pisac uspješno izigrava, cinično trijumfirajući filmom o vlastitoj nemoći. 

Usporedbom s prošlogodišnjim izdanjem (Piknik, Da je kuća dobra i vuk bi je imao, Rakijaški dnevnik ili Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji), teško da će, izuzev Kvesića i kojeg uspješnijeg eksperimentalnog ili dokumentarnog filma, išta ostati zabilježeno u kolektivnoj filmskoj memoriji. 

Popratnim se programom pokušala pokrenuti diskusija oko postojanja psihotroničkog filma u Hrvatskoj, kao onog čiji se utjecaj konstituira izvan filmske sfere. Budući da je pojam psihotroničkog fluidan, baš kao i njegova definicija filma s ruba (prema publicistu Michaelu Weldonu), ostaje nejasno što pod isti možemo podvesti. Možda prvi hrvatski pornografski film ima neku pop-kulturnu, izvana pridanu vrijednost, ali teško se može tvrditi da je riječ o radu čiji utjecaj prkosi službenom tretmanu. Uzevši u obzir kontroverzna djela jugoslavenske kinematografije, koja su obrtanjem dominantnog narativa i eksplikacijom tabuiziranih tema svojevremeno bila marginalizirana i onkraj granica prihvatljivog (npr. Makavejev, iako pripadnik druge struje od one koja se pojmom pokušava zahvatiti), retrospektive Zvonimira Maycuga i Jakova Sedlara čine se problematičnima, a njihov rad daleko od samosvjesnog prekoračenja zadanih okvira. Problem je vjerojatno u prenošenju fenomena karakterističnih za drugi kulturološki kontekst na našu produkciju, nastajalu u sasvim drugačijim uvjetima. Nadgradnja svakodnevnog treša njegovim svojevrsnim pretečama, danas je pak daleko od subverzivnog čina, a bliža odbacivanju svakog kritičkog odnosa. Oslobađanje prostora za redatelje, koji svojim djelovanjem pokazuju koliko cijene film i vlastitu publiku, teško se može opravdati ikakvim prevrednovanjem konvencija. Budući da je okrugli stol na istu temu odgođen, a nikakav okvir nismo dobili, suočeni s programom pod čiji se naziv štošta može podvesti, ostaje neartikulirano na koji način isto recipirati, a da svrha ne bude proizvoljno opravdanje nerelevantnih ostvarenja. 

Koji će se filmovi naći u konkurenciji stvar je selektorove procjene što će i zašto izdvojiti. Izniveliranost scene postavila je Željka Luketića u zahvalnu poziciju jer filmovi koji nisu ušli u natjecateljski program, kvalitetom niti zaostaju, niti se posebno izdvajaju u odnosu na prikazane. Kriteriji odabira kratkog igranog filma, ipak su najmanje jasni. Dok je većina ne pretjerano domišljatih dijelova omnibusa Zagrebačke priče vol 3, ušla u natjecateljski program, uspješna izdanja prošlogodišnjeg programa Kockica ZFF-a, ili su zaobiđena ili prikazana izvan konkurencije poput Zvjerke ili Belladonne, potonji jer je nastao u produkciji organizatora festivala.

Kao najčešća tendencija kratkometražnog igranog filma profilira se fokus na latentni sukob otuđenih protagonista, zakočenih egzistencijalnom tjeskobom, čiji je apsurd ipak daleko od sartrovskih konotacija. Neuspjelim pripisivanjem doživljajne tankoćutnosti, protagonisti do gledateljeve svijesti ne dopiru kao punokrvni likovi, već prije kao skice možebitnog potencijala. Iako razapeti na ivici bezlične svakodnevnice i potisnute punoće poriva, moment razrješenja redovito izostaje. (Sličan princip nalazimo u filmovima Lucije Klarić, Ivana Salaja, Filipa Herakovića ili Filipa Mojzeša).

Najproblematičniji su dijelovi spomenutog omnibusa, koji navodno inzistiraju na socijalnom segmentu. Međutim, društveno karakteristični simptomi u funkciji su mizanscene (doslovno u Danu otpora Ivana Salaja), bez kontrastiranja i njihova prelamanja na pojedinačnom. Iako se nastoji podcrtati opća apatija, društvena zbivanja prolaze mimo protagonista, bez ambicija da se otkriju elementi njihove međuuvjetovanosti. Praznik demokracije Petra Oreškovića sve stereotipe političkog života apsorbira, neuspješno transformira i na koncu, opet doslovno, odbacuje u kloaku najsitnijih interesa. Pojednostavljivanje i jednostrano razgraničenje na one negativne i one pozitivne, čiji pokušaj pobune biva zapriječen perfidnošću prvih, ne doprinosi propitivanju mogućnosti političke participacije. Naprotiv, u ovom slučaju neuspjeh se unaprijed anticipira.

Kratki igrani film nerijetko perpetuira stare teme s uporištem u klišeiziranoj izgradnji likova, čija se naivnost i prostodušnost prezentira kao poželjna odlika. Najbolje se to vidi u filmu Crveno, redatelja Tome Vašarova, u hrvatskoj koprodukciji, koji u ograničenom formatu razvija dinamične odnose, ali građene isključivo na već potrošenim općim mjestima (malograđanske figure u kojima na koncu prevladava urođena dobrodušnost), u kombinaciji s lokalno determiniranim obilježjima (neefikasnost bugarske policije).

Eksperimentalni film vjerojatno najlakše upada u zamku da pod prividnom demokratičnošću tolerira postupke upitne umjetničke ambicije. U vremenu supostojanja historijski izdiferenciranih stilova i jednakovrijednih umjetničkih izraza, ova je neuhvatljivija filmska forma otvorena, kao i rad koji podrazumijeva. Neka ostvarenja prikazana na DHF-u pokazuju da je i dalje ostvarljivo iznalaziti nove vizure razmeđa filma i stvarnosti. Zakulisne slojeve lirske doživljajnosti kombinacijom tehnika evociraju, kako nagrađeni film u kategoriji eksperimentalnog Dota Petre Zlonoge, tako i Kraj Tomislava Šobana ili Machinae Novae 002 Darka Vidačkovića. Zanimljivo, sva su tri filma nastala u produkciji Kinokluba Zagreb. Paralelizam stvaralačkih svjetova u Doti se preobražava u suglasje, dok Kraj kao da traga za srodnim u disharmoniji stvarnosti. 

Nasuprot poticajnim ostvarenjima, dio eksperimentalnih filmova izaziva dojam da su svrha sebi samima. Neprekidno izdvajanje istih elemenata zbilje, najčešće posredstvom stiliziranih snimki ili odjeka napuštenog, praznog prostora ne posjeduju sugestivnost koja bi barem zadržala našu pažnju. Iako su zvukovne intervencije, dekonstrukcija memorije ili iščitavanje kodova upisanih u svakodnevno, potencijalno potentna polazišta, čini se, da se u nedostatku konkretne ideje i suviše često pribjegava tzv. filmskom eksperimentu, odnosno njegovom formalnom aspektu bez osmišljene sadržine. Autora kao da ništa ne obvezuje, a reakcija publike prigodno će se objasniti ili nerazumijevanjem ili intencijom filma samog. Međutim, filmaši koji čistu reprodukciju zbilje kamufliraju postupcima čija nas začudnost napušta u trenutku kad prozremo pozadinsku prazninu, možda bi trebali osvijestiti kome se i zašto obraćaju.

"Za ljude koji imaju potrebu za filmom, kojima film pomaže, koje drži u životu – za te se ljude snimaju filmovi", reći će Ivan Martinac u dokumentarnom filmu Zdravka Mustaća, koji iz zaborava izvlači impresivnu figuru hrvatskog filma, pruživši ujedno minuciozni pregled Martinčeva stvaralaštva. Mustać interpretativnim postupcima ukazuje na poetiku Ivana Martinca, koji, primjenjivo na tretman eksperimentalnog filma danas, u filmu pomne strukture kadrova ništa neće prepustiti slučaju. Martinac je korektan film, no zbog edukativnog karaktera i pomno ciljane publike, teško ga se može zvati festivalskim. 

Općenito, dokumentaristički program potvrdio je činjenicu koja se nametnula još na ZagrebDoxu. Kreativni zamah je popustio, a produciraju se ostvarenja bliža televizijskim formatima nego li cjelovitom filmu. Koliko god pojedina tema bila aktualna ili generirala mnoštvo potencijalnih pristupa, realizacija staje na površinskom sloju i gledatelja ne uvlači u problematiku. Filmovi stvarnost bilježe, bez da naglašavanjem konflikta izazivaju reakciju. Kad su u pitanju društveno relevantni fenomeni, obveznim se nameće lažni objektivizam, postajući opravdanje za neangažiranost ili izostanak empatije. To što je filmom koji najefikasnije promiče ljudska prava proglašen Pravo na rad: onako kako smo ga ostavile, mladih debitanata Marice Lalić i Ivana Lasića, ukazuje na dokumentarističke tendencije danas. Nije problem u filmu o degradaciji radničke klase, nastalom na filmskoj radionici, zbog čega se ističe školskim, ali pametno iskorištenim kadrovima, kao i režijom koja sugerira tijek događanja, već u realnosti da je ova kratka crtica jedno od rijetkih ostvarenja koje propituje lokalni društveni kontekst, čijim se poopćavanjem kreira šire društveno stanje. U društvu permanentnih sukoba, sustavnog narušavanja dostojanstva, čudi da se većina filmaša zaokuplja isključivo posljedicama bez tretiranja uzroka. Kod dijela je dokumentaraca primjetan trend spektakularizacije s ciljem benigne zabave publike. No, u trenutku kad zabava budi porive bliske popularnim televizijskim formatima, na sličan način eksploatirajući protagoniste u poziciji koje nisu dokraja svjesni (Željko Sarić, Iskrice), film postaje dvojben na više razina, počevši od etičke. 

Koji god žanr zasebno razmatrali, DHF se odlikovao tek prosječnošću povremeno potisnutom jačim ostvarenjima. Stvaralački uvjeti, neiskustvo ili nedovoljna odlučnost da se filmom artikulira snažan stav, nisu opravdanje za nesamosvojnu i nedostatnu scenu. U mnoštvu prikazanog teško je pronaći stilski domišljene autore. Problem je vjerojatno i u zasićenosti amaterskim, prije svega radioničkim radovima, koje ne treba apriorno odbaciti, no pokazali su se predvidljivima i bez opravdanja u smislu stvaralačkog zanosa, uspješne izvedbe ili pak senzibiliteta za promatrano. 

Iako se na formalnoj razini, nakon organizacijskih promjena prošle godine, nastojalo zadržati tradicionalne odlike Dana, pitanje jest treba li se nanovo uvođenje nagrade "Zlatna uljanica" žirija Glasa Koncila smatrati smislenim? Zadivljuje beskrupuloznost kojom se za arbitara poželjnih etičkih predispozicija postavlja list diskriminatornih tendencija. U trenutku kad vjerski sadržaj uspješno preplavljuje medijski, obrazovni pa i umjetnički prostor, nagrada može zadobiti negativnu konotaciju. Nagrađeni film Munja Radislava Jovanova Gonza odlikuje poruka o važnosti ljudskosti, međuljudskih odnosa i nesebičnom darivanju na koje nas potiče evanđeosko naučavanje, stoji u priopćenju žirija. Uzmemo li u obzir da je riječ o nesebičnom darivanju bicikla, u filmu bez jasne motivacije, očito je evanđeosko poslanje vrlo lako pronaći, dok čitava situacija zadobiva obrise parodije. Ekscesi s Jakovom Sedlarom ili vjerskim diskursom ne doprinose širenju perspektiva, već prije zatvaranju i podržavanju poželjnih kanona. Nadajmo se da su se stvari ipak slučajno preklopile i da intencija nije podilaženje sve moćnijim strukturama društva. U svakom slučaju DHF mora ostati otvoren različito profiliranim autorima, ne bi li podržavana raznovrsnost bila preduvjet za smislenije stvaralaštvo. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.05.2016

VEZANE VIJESTI

Dvije filmske adolescencije

Piše: Dijana Grubor

Filmovi Moonrise Kingdom i Disco Pigs preko različitih realizacija sličnih motiva i tropa prikazuju dvije dijametralno suprotne verzije ljubavi.

Država-nacija i goli život

Piše: Luka Antonina
Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, njih od migranata, a potonjih još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju aspekti (neo)liberalne vizije svijeta.

Potvrditi ono što svi znamo

Piše: Bernard Koludrović
Dvogodišnja potraga Drugog mora i partnera za mogućnostima umrežene kulture u post-digitalnom dobu, usmjerena je predstavljanju sjecišta političke ekonomije i pogleda odozdo.