Zagovor osviještenog angažmana | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Zagovor osviještenog angažmana

Premda povremeno klizi prema rubovima dociranja, Pakovićeva režija izbjegavanjem grandioznosti i postepenim raslojavanjem idejne namjere postaje mnogo više od učinkovitog kazališnog trika.

Piše: Ana Gospić Županović

FOTO: Srđan Veljović

Završetak ovogodišnjeg, 19. po redu festivala Zadar snova, obilježila je autorska predstava Zlatka Pakovića čiji naslov umalo da podsjeća na kakav mogući ili čak izvitopereni znanstveni članak Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad. Novu će izvedbu za hrvatsku publiku predstava uskoro imati i u sklopu ovogodišnjeg Ganz novog festivala. Predstava je nastala u produkciji beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju i norveškog Ibsen Scholarships, a uz Pakovića koji potpisuje tekst, režiju, kostimografiju i scenografiju, izvode ju skladatelj i pijanist Božidar Obradinović te glumci Igor Filipović, Vladislava Đorđević i Jelena Ilić. Pakovićev koncept ne plijeni pažnju tek svojom neuvijenom izravnošću ili kroz jasnu detekciju problema suvremene, tranzicijske društveno-političke stvarnosti, već sasvim doslovnim, ali i suptilnim stupnjevanjem angažiranosti i pozivom na osviještenje i razračunavanje, kako s društvenim, tako i s umjetničkim iluzijama.

Temeljno pitanje koje autor postavlja glasi otprilike ovako: Što može i za koga učiniti kazalište danas i ovdje? Pakovićev odgovor ili rješenje ogleda se u odbacivanju iluzionizma građanskog kazališta i njegova konformizma čime se realizira propitivanje estetske i društvene funkcije kazališta. Pri tomu Paković zajedno s izvođačkim timom predstave u konkretnoj domeni izvedbe uspijeva uspostaviti čvrsto tlo i uspješno izmaknuti skliskom terenu pretencioznosti, ponajviše zahvaljujući dobro osmišljenom ludičkom modusu igre, ali i vlastitim ustrajno repetitivnim činom predavačko-tumačiteljske doslovnosti. 

Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad višeslojna je, no istodobno i rijetko ležerna i precizna predstava koja strukturno i značenjski funkcionira na nekoliko razina. Izvedba je podijeljena na tri zasebne i povezane cjeline ili svojevrsna čina koji u glavnini predstavljaju ili "dijalog" redatelja s izvođačima koji pretežno funkcioniraju kao kor ili autorovo izravno tumačenje scenskog zbivanja i namjere publici uz didaktičke akcente objašnjavanja temeljnih kazališnih i drugih pojmova (tumači se tako npr. što je psihološka gluma, ideologija lika, epsko ili dijalektičko kazalište, suodnos ili razlika između javnog mijenja i javnosti i slično). Neposrednosti i autentičnosti pripovjedačkog iskaza koje se naizmjenično smjenjuje s povremenim utjelovljenjem tj. prikazom zbivanja na pozornici doprinosi i raspored publike koja sa sve četiri strane okružuje scenu odnosno prostor izvedbe. 

Tekstualno tkivo predstave, osim pojedinih dijelova iz Ibsenove drame Neprijatelj naroda, koncentrirano na petom činu (čime zapravo započinje fabularni sloj izvedbe) gradi se montažom ili korištenjem kraćih ulomaka tekstova različitih autora, redom velikana zapadne civilizacije u svojstvu citata, parafraze pa sve do određenih oblika persiflaže u rasponu od Baudelaira, Majakovskog, Brechta, Schillera, Pounda itd. uključujući i izvorne Pakovićeve tekstove (zanimljiva je tako persiflaža srpske himne čiji početak sada glasi: može pravde, može spasa, može stana, može rad). Principi citatnosti i parafraze ne ostaju pri tom samo na tekstualnom nivou već se pretaču i u glazbenu domenu predstave, budući se veliki dio teksta pjeva odnosno izvodi uživo uz pratnju pijanista u obliku različitih melodioznih songova i napjeva u koncertnoj izvedbi ili duetu u kojem dominiraju Ilić i Đorđević. Uglazbljenje ima funkciju naglašavanja najvažnijih pasusa (ili se pak nadovezuje na riječi redatelja ili pojedine odigrane prizore). Glazbena izvedba se tako naizmjenično smjenjuje s igranjem kraćih dramskih prizora koji se prezentiraju različitim izvedbenim sredstvima: dinamički i vješto variraju se elementi glume i ne-glume, fizičkog teatra, čitaće probe i dokumentarnog čitanja ili pak predavanja. Didaktički govor, u potpunosti lišen svoje teatralne dimenzije, zadobiva pritom najizravniju (premda ne i ključnu) naratorsku funkciju u kojoj se u manjoj ili većoj mjeri uz autora  izmjenjuju i ostali izvođači među kojima nema hijerarhijski bitnije podjele. Pozivanje na Ibsena i Brechta stoga funkcionira više kao okvir ili samo paravan za zauzimanje i uobličenje autorskog stava i ideje o mogućnostima kritičkog kazališta danas.

Glavna tema Ibsenova Neprijatelja naroda postaje tako uzorni primjer ili središnja parabola koja se nadalje izvodi ili varira u modusu ili formi Brechtova poučnog komada, nerijetko na iznimno duhoviti način. Podsjetimo, radnja Ibsenova komada odvija se u jednom manjem primorskom gradiću u južnoj Norveškoj, a u središte priče postavlja slučaj liječnika Stockmanna koji nakon ispitivanja kakvoće vode odluči objaviti istinu da je voda kupališta (od čijih prihoda živi gotovo čitavi grad) zaražena, te time dolazi u sukob s brojnim, tržišno orijentiranim, lokalnim moćnicima, potom cijelim gradom te gubi posao i ugled. Ibsenov Stockmann je paradigmatski simbol beskompromisnog i istinoljubivog pojedinca, oličenje slobode, poštenja i etičke ispravnosti, a borba koja se odvija između njega i konformističke većine kod Ibsena zadobiva i sve natruhe tragike. Temeljnu narativnu okosnicu, na kojima Paković gradi ostatak predstave čine upravo zorno predstavljene i istaknute Stockmannove odlike - idealistička nepokolebljivost i ustrajnost protiv tiranije demokratske većine. 

Dok je osnovni sadržaj Ibsenova komada (kojem će se izvođači postupno vraćati tijekom čitave predstave) predstavljen kao svojevrsna uvertira, u drugom dijelu umjesto Stockmanna na scenu stupa aktualni srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić u tumačenju Igora Filipovića dok daje intervju službenoj televiziji. Intervju se razvija kao komična parafraza jedne gramatički i značenjski posve besmislene Nikolićeve izjave ili rečenice koja međutim postaje podloga za razotkrivanje, ali i parodiranje pojedinih problematičnih segmenata srpske društveno-političke stvarnosti (dotiču se između ostaloga pitanja javne sigurnosti, tajnih prisluškivanja, kriminalnog miljea odnosno slučaj ubojstva premijera Đinđića) kao i izravna agitacija. Ako se je u prethodnom dijelu uz različiti niz dotaknutih tema problematizirao ponajprije odnos pojedinca i "vlasti" te licemjerje običnog čovjeka u susretu s profitom i potrebom osiguranja i stjecanja imetka, onda se uprizorenje ili naglasak drugog dijela usredotočuje na prikaz načina na koje vlasti i mediji manipuliraju te kako se udružuju. Naposljetku, posljednji scenski niz i svojevrsna kruna čitave predstave upriličenje je polu-dokumentarističkog prizora pod nazivom Proleterska revija. Izvođači polako odlaze sa scene da bi se ubrzo vratili preodjeveni, poimence predstavljajući stvarne ljude srpskog društva govoreći kratke isječke iz njihove biografije. Radi se o nekolicini nekadašnjih pripadnika relativno dobrostojeće, obrazovane srednje klase; ljudima koji su ne vlastitom krivnjom, danas potpuno oronuli, posustali i obespravljeni,  s nizom različitih zdravstvenih i egzistencijalnih tegoba. Žrtve kapitalističkog sustava, ti ljudi u svojoj zreloj dobi, iz različitih razloga jedva preživljavaju, mahom prisiljeni na prodavanje ili preprodavanje trošne robe po tržnicama. Trenutna injekcija izvedbeno autorskog tima koji od njih otkupljuju odjeću i obuću (time se naposljetku razotkriva i značenje scenografske intervencije u prostoru: iznad prostora igre obješeno je nekoliko pari cipela ili radničke obuće i pocijepanih tenisica) pomoći će im barem nakratko izbrisati osjećaj posvemašnje obespravljenosti. Autorova je teza pri tomu nedvosmislena i jasna: bez stabilne srednje klase koja je u vremenu problematične tranzicije potpuno nestala "nema ni politički stabilnog ni pravno sigurnog društva". 

Pakovićevo domišljato udruživanje Ibsena i Brechta i to kritičkom gestom kojom Ibsen kao kritički predstavnik građanskog kazališta zapravo postaje, ali i ostaje najvažniji učitelj dijalektički poučnom Brechtu ima u ovoj predstavi istodobno učinak teškog udarca u trbuh gledatelju, ali i oslobađajuće vedrine mogućnosti. Vrijednost je njegove režije u tomu što na izvedbeno efektan, ali i humorističan način uspijeva pronaći ravnotežu između eklatantnog primjera kazališno društvenog angažmana i banalne doslovnosti trule svakodnevice. Premda povremeno, u namjeri oslobađanja ili osviještenja gledatelja od pukog konzumerizma, predstava klizi prema rubovima direktnog dociranja, Pakovićeva režija upravo posvemašnjim izbjegavanjem ikakve grandioznosti i postepenim stupnjevanjem i raslojavanjem idejne namjere (koja ima i odlike fine gradacije) postaje mnogo više od stvarno učinkovitog kazališnog "trika". Realizacija ove predstave naime pokazuje kako se jednostavno može kroz kritiku sistema izmaknuti teretu jalovog ili lažnog propagandizma i biti građanski djelotvoran i politički odgovoran. Na pitanje kakvog smisla ima pristajanje uz logiku neistine i moći kapitala ili ograđivanje u komodifikaciju udobne građanske egzistencije ova predstava daje sasvim jasan odgovor.

Naposljetku, istodobnim  prikazivanjem i svjedočenjem uobličenim u posljednjem činu predstave, izvedbeni tim očituje i razotkriva svoju humanost i angažiranost, posve daleko od nekog površnog i bučnog ili tek kratkotrajnog aktivizma. Bliska fikcija tako postaje neizdrživa i goruća realnost, pri čemu je svaki gledatelj ujedno pozvan na vlastiti čin zanesenosti odnosno "opijenosti vrlinom" i prokazivanje sustava, onako kako je to uspjelo nepokolebljivom idealistu Stockmannu. Kroz zagovor svakodnevnog, osviještenog angažmana u vidu pojedinačnih politički motiviranih mogućnosti, gledatelji su stoga pozvani na jednako ili slično su-djelovanje. Participativnost, kako pokazuju akteri ove predstave, pri tomu nije tek jedan u nizu malenih simboličnih kamenčića neke imaginarne i bolje sutrašnjice u cilju sloma različitih izopačenosti društva i društvenog sistema, već sasvim suvisao primjer, rijetko posvjedočenog kazališnog ozbiljenja, koji je upravo za kazalište od iznimne ako ne i presudne važnosti, dok se istodobno tiče svih nas, danas i ovdje.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 21.09.2015

VEZANE VIJESTI

Marketinška retorika istine

Piše: Una Bauer
Senzacionaliziranje svakodnevice u Mladenovićevu Dogvilu nevjerojatno je zamorno i ako ima ikakvog efekta, onda je to smanjenje osjetljivosti na bilo kakvo moralno prozivanje.

Nije nam svejedno

Piše: Una Bauer

Mladi levi su kolaborativan proces pod okriljem matične organizacije Bunker koja djeluje kao inkubator mladih produkcijskih i kustoskih snaga.

Ne suosjećajte tako romantično!

Piše: Igor Ružić

Ferčecove Radnice u gladovanju scenski su oživjele u sklopu međunarodnog projekta koji spaja nekoliko ratnih obljetnica propitujući suvremene frontove i ratove.