Zagreb vs. Split | kulturpunkt

Zagreb vs. Split

Dobili ste što ste tražili. Provokacija je uspjela. Vaš omiljeni autor uvažio je vaše sugestije. Takvo što može se dogoditi samo na Kulturpunktu. Uživajte.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Raspravama sličnim onoj koja se začela u komentarima na moju prošlu kolumnu prisustvovao sam više puta. Nisu to bile, priznat ću vam odmah, posebno plodonosne debate. Nijedna strana ne bi ni najmanje revidirala stavove, a jedini zaključak koji bi slučajni promatrač mogao izvesti iz cijelog našeg prepucavanja bio bi da Split i Zagreb nisu baš gradovi prijatelji. Da malo amplificiram taj zaključak (i zaradim plaću) mozgao sam o tome i čini mi se da sam sad osjetno pametniji. Ne vidi se na meni, ali nastavite čitati...

Nema tako davno da smo živjeli u Jugoslaviji. Neki još pamte tužbalice o centralizaciji, dominaciji ekavice u medijima i epskim dvobojima naših klubova s Partizanom. Novac se, pričaju ljudi, slijevao u Srbiju. Beograd i Jugoslavija postali su DRUGI.

U Hrvatskoj su se stvari promijenile. Rivalstvo između Splita i Zagreba refleks je naše centralističke politike. Bolje od ekonomskih traktata, svakojakih statističkih tablica i grafikona, ilustrirao je to fetivi Splićanin Ivica Ivanišević koji svaki put kad dođe u Zagreb ima osjećaj kao da je prespavao carinsku i pasošku patrolu. Osjeti se to bilo da ste putnik namjernik, student ili, nedajbože, bolesnik.  Iz tog razloga, od Šarengrada do Prevlake, po fasadama državne uprave možete naići na onu jednadžbu bez nepoznanica:  ZG = BG. E sad, izuzevši Zagreb, Split je najveći grad u Hrvatskoj pa će i nezadovoljstvo zbog takvog stanja stvari biti najveće.

Imamo, dakle, dvije suprostavljene strane. Latentno neprijateljstvo nužno rađa stereotipe.

Tako je borba za primat u Hrvatskoj postala borba između stereotipa kontinentalca i mediteranca. Treba pronaći distinktivna obilježja i jednog i drugog pa makar ih morali izmisliti. Tu nastaje problem. Zagrebu gravitira ostatak Hrvatske te je usred tog procesa on nužno morao transformirati svoj identitet. Kako ćete naći stereotipnog Zagrepčanina? Dalmatinci, Hercegovci, Istrijani i Slavonci izmiješali su se s domorocima pa danas imate puno više šanse da ćete u Zagrebu sresti sredozemnu medvjedicu nego nekog gospodina Fulira. Što je s Dalmatincima? Zagrepčanima i svima onima koji se tako osjećaju, treba stereotip Dalmatinca koji će objasniti zašto Split i okolica imaju znatno manji BDP per capita od svojih zemljaka na sjeveru. To je uzrok zašto smo ušli u društvo proizvodnje stereotipa. A kako je to učinjeno? 

Onako kako stereotipi i inače nastaju – neopravdanom i širokom generalizacijom. Recite naglas Dalmatinac i zatvorite oči. U svijesti vam se, priznajte, ukazao NN - neki (tupavi) neradnik- koji udobno zavaljen gleda more i pjeva ditiramb ili možda Mišo Kovač osobno. Činjenica je da nigdje na Mediteranu, pa tako ni u Dalmaciju, zahvaljujući atmosferskim prilikama nećete naći japansku radnu etiku. Ipak, tvrdnja da su Dalmatinci lijenčine toliko je neozbiljna da je ne treba niti komentirati. Druga stvar koja određuje tipičnog Dalmatinca jest duga tradicija dalmatinske šlageristike. Zato on u razdrljenoj bijeloj košulji napreže glasnice praćen s tri akorda na gitari (a nije panker). Dalmatinska pisma, kako joj tepaju njeni korifeji, žilav je žanr koji je nekim čudom kurentna roba i 40 godina nakon ljudskog slijetanja na Mjesec. Čudno je to, čudno zaista, jer su sve te pjesme varijacija na temu zemlje suhozida (kamen), autarkične poljoprivrede (maslina) i flore krškog reljefa (drača). Svijet je to bez struje i mehanizacije, rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu u kojem se ni Tesla ni Watt nikad nisu rodili. Stereotip Dalmatinca, dakle, postoji. On se, iz najrazličitijih razloga, obilato koristi u medijima. Ilustracije radi, uzet ću samo par najočitijih primjera koji možete vidjeti svakog dana čim upalite televiziju.  

Evo, recimo, naše serije domaćice. Njih producentska kuća snimi i ponudi televizijama. Televizije ih otkupe i prikažu gledateljima. A gledatelji smo, imajte na umu, svi mi, raštrkani diljem Hrvatske. Producentske kuće i sva njihova logistika većinom su stacionirane u Zagrebu. Razumljivo je stoga da se većina njih snima u Zagrebu. Zbog toga inače standardni jezik klizi prema zagrebačkom slengu ako lik zahtijeva izvjesno psihološko nijansiranje. U načelu je to okej - bilo bi glupo kad bi baka Slavica u 126. epizodi Avine sapunice svoje zadnje riječi sa samrtne postelje izgovorila po posljednjem naputku Babića, Finke i Moguša. Ipak, nije baš opravdano da se dalmatinski dijalekt u pravilu pojavljuje jedino ako je lik, pogađate, pomalo neradnik i pomalo tupav. To je ono što mi smeta, a ne dijalekt ovaj ili onaj sam po sebi. Razlika između dijalekta koji služi karakterizaciji i onog koji služi karikaturi otprilike je jednaka razlici između Malog mista i Stipe u gostima.

Ali ajde, recimo da je teško dokazati tendencioznost i dramaturšku neopravdanost govorne karakterizacije u našim igranim serijama. No, to isto ne možete mi poreći za sinkronizaciju crtića. Televizija naruči sinkronizaciju, određeni studio unajmi par glumaca da to obave, vrati televiziju koja to prikaže gledateljima raštrkanim diljem Hrvatske. Ako imate djecu ili ste i sami velika djeca, jamačno ste primijetili da glavni junak stalno progovara šatrovačkim zagrebačkim govorom. Zadnje što mi je zapelo za uho bio je Aladin. On je, u to nema sumnje, podrijetlom negdje s Arapskog poluotoka. Možda sam glup, ali mi je teško naći pedagoški opravdan razlog zbog kojeg bi u domaćoj varijanti trebao zvučati kao da svaki dan na ćilimu leta između Kvatrića i Savskog gaja. Protagonist je iz Zagreba, a Dalmatinac, već konvencionalno, progovara glasom nekog blesana koji je tu da bi se mala i velika djeca smijala. Ako vas još treba uvjeravati, u pauzi između crtića i sapunica pogledajte koju reklamu. Svaka priča ima ideološku pozadinu, a reklame su samo priče u kojima je ona ogoljena do kraja.

Copywriteri znaju da dobar stereotip dobro prodaje robu narodu. Upravo se zato, a ne sad iz tamo neke zloće, konstantno koriste njima. Prva reklama na koju ću vam skrenuti pozornost, u službi je T-elekomunikacijskog oglašavanja. Roko je Dalmatinac kojemu osmijeh ne silazi s lica. Vlasnik je propulzivne turističke agencije. Roko se koristi najnovijim dosezima mobilne telefonije da bi mu uz pusti posao ostalo vremena raditi ono što najviše voli - ne raditi ništa. I bariti turistkinje, naravno. Blago njemu! Druga reklama je tu da nam proda Eva sardine. Njena okosnica čini pjesma Vratija se Šime koju unisono pjeva cijelo primorsko mjestašce koje djeluje kao oaza nepomućene sreće. Gledajući takvo što između Dnevnika i Vremenske prognoze nakon napornog dana u uredu kontinentalac pomisli - nit' brige nit' pameti. Blago njima. Ove dvije komplementarne reklame daju konačan uvid kakav je stereotip Dalmatinca. On nije ni pretjerano bistar ni pretjerano ambiciozan momak. Radit će kao ugostitelj te povremeno zbariti neku zgođušnu turistkinju, a onda krenuti kući pjevajući.

Nes(p)retno baratanje stereotipima očito je na svim razinama. Ključno je pitanje jesu li oni uzrok ili posljedica trvenja na relaciji Zagreb-Split? Ja bih se kladio na posljedicu. Pravi problem leži u praznim novčanicima mediteranaca, a ne u praznim glavama kontinentalaca sklonih nekritičkim sudovima. Upravo zato s veseljem gledam u našu europsku budućnost i njihovu regionalističku politiku koja će, ako ništa drugo, smanjiti razlike u razvijenosti između hrvatske metropole i hrvatske periferije. Što će se onda dogoditi? Brzo ćemo uočiti da su neki bogatiji od nas. Polako ćemo zaboravljati stare, a stvarati nove stereotipe. Bit ćemo malo manji Splićani i Zagrepčani, a malo veći Hrvati. Tko će tada biti DRUGI? Onaj grad na B...

Bruxelles i EU-ropska unija.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.05.2009