ZagrebDox 2007. | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

ZagrebDox 2007.

Dokumentarci koji podjednaku važnost pridaju estetici i etici - tako bi se najkraće mogao opisati selektorski princip ZagrebDoxa koji iz godine u godinu privlači sve više gledatelja. O ovogo

Vesna Laušić
  • A
  • +
  • -

Kao i prethodna dva, ovogodišnji je Treći međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox također u potpunosti opravdao svoje postojanje. Čitav protekli tjedan, a pogotovo vikend, dvorane Kina SC, Teatra &TD i MM centra bile su pune: publiku su, doduše, ponajviše činili studenti i srednjoškolci, no nije nedostajalo ni tridesetogodišnjih, sredovječnih i umirovljenih filmaša i filmofila.

Ono što ih je privlačilo, pored nezanemarive hrvatske sklonosti "iventovskom" odlasku u kino, reputacija je filmski i društveno angažiranoga festivala koju je ZagrebDox - zahvaljujući ponajviše svom pokretaču, osnivaču producentske kuće Factum i redatelju Nenadu Puhovskom - uspio stvoriti već svojim prvim izdanjem. Dokumentarci koji podjednaku važnost pridaju estetici i etici - tako bi se najkraće mogao opisati selektorski princip ZagrebDoxa koji iz godine u godinu privlači sve više gledatelja.

Jedini ozbiljan prigovor koji bi se mogao uputiti (i) ovogodišnjem ZagrebDoxu, osim još uvijek oprostive povremene organizacijske razbarušenosti, preveliki je broj naslova na programu. Kada publika u samo sedam dana (ako uključimo i bonus nedjelju) dobije priliku vidjeti čak 120 filmova čiji joj nazivi ili imena redatelja uglavnom ne znače puno, razumljivo je da će se većina odlučiti za one ipak nešto više medijski oglašavane, što pak najčešće znači - anglofone filmove.

Ne želimo reći kako su kontroverzni "Planet", "Most" i "Isusov kamp" ili zavjerenički "Noć kada je poginula Diana", "Zavjera duhanske industrije" i drugi slični filmovi loši i nezanimljivi, no svakako im je prije mjesto na nekoj od domaćih televizija, na kojima bi zasigurno dobrano potukli gledanost većine sadašnjih zaglupljujućih serijala. Ipak, budući da je 3. ZagrebDox po službenoj dužnosti navodno pohodilo čak tridesetak urednika, producenata i novinara HTV-a, možda se ipak možemo nadati kako će taj dio programa ubuduće preuzeti jedina nam javna televizija, dok će si ZagrebDox moći dopustiti luksuz da se malo više profilira.

Za sada, na prvom i jedinom hrvatskom međunarodnom festivalu dokumentarnog filma svatko može naći nešto za sebe, kao što pokazuje i naš izbor najvažnijih naslova njegova trećeg izdanja.

Alina Rudnicka: "Civilini status"; Rusija, 2005., 30'; Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji

Iako među filmovima ZagrebDoxa, u cjelini gledano, aktivizam nerijetko barem za dlaku prevladava nad brigom za estetiku, najbolji primjer pravog doksovskog filma ipak je ovogodišnji pobjednik i dobitnik Velikog pečata u međunarodnoj konkurenciji. Visoko estetiziran, ruski "Civilni status" Aline Rudnicke kratka je crno-bijela priča o uredu za bilježenje rođenja, vjenčanja, razvoda i smrti, koja izgleda kao da su se nekog prošlostoljetnog uratka ruskog birokratskog arhiva dokopali zajedno Charlie Chaplin i Woody Alen. "Civilni status", naime, ponajviše fascinira upravo time što duhovitost i nepretencioznost u prikazivanju mahom mučnih životnih trenutaka postiže filmskim sredstvima, majstorskom režijom i fotografijom, te do etičke dimenzije stiže na onaj najteži način - bez (pre)strogog suđenja drugima.

Želimir Žilnik: "Europa preko plota"; Srbija, 2005., 61'; Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji

Regionalni žiri nagradu je dodijelio filmu srpskog dokumentarističkog veterana, obrazloživši to isticanjem kako Žilnik priču "vodi sigurnom dramaturgijom, unoseći elemente igranoga tako vješto da ih gotovo niti ne razlikujemo". Film doista prilično dobro oslikava "napukli sustav općih i osobnih uvjeta preživljavanja" na Balkanu, no, nikako ne ostavlja dojam da među preostalih 20-ak naslova regionalne konkurencije nije bilo (još) boljih filmova. Budući da zbog brojnih preklapanja programa nije bilo moguće vidjeti niti polovicu regionalih natjecatelja za Veliki pečat, to, naravno, ostaje samo dojam.
No, bez imalo domoljubnog pretjerivanja može se reći kako je jedan od ozbiljnijih konkurenata "Europi..." bio i hrvatski dobitnik specijalnog priznanja žirija "Posljednji autohtoni Petrović" Damira Terešaka, film o usamljenom stanovniku Cresa kojeg muči impotencija.

Petra Seliškar: "Bake revolucije"; Slovenija/Makedonija/Kuba/Nizozemska, 2006., 96'; Mali pečat za najbolji film autora ili autorice do 30 godina

Posve zasluženo, najboljim mladim autorom na ZagrebDoxu ovaj je put proglašena Petra Seliškar, dvadesetosmogodišnja redateljica školovana u Nizozemskoj i Britaniji koju je potraga za svojim i suprugovim bakama i djedovima vodila od Slovenije preko Makedonije do Kube. Kombinirajući klasični dokumentarni pristup i lirske dionice, Seliškar iskreno priča vrlo zanimljivu obiteljsku priču u kojoj ima nekadašnjih domobrana i robijaša, ali i makedonskih prijeratnih komunističkih aktivista te Kubanki koje ni u 80-ima nisu izgubile vjeru u Castra i Che Guevaru.


Errol Morris: "Tanka plava linija"
, SAD, 1988., 103'

Retrospektiva američkog majstora Errola Morrisa donijela je niz njegovih dokumentarnih bravura, pa i "Magle rata" film za koji je dobio Oscara 2003. godine, no iz te perspektive ipak valja izdvojiti "Tanku plavu linija", film koji je ime dobio po kolokvijalnom nazivu za policiju ( "liniju koja odvaja društvo od anarhije"). Minuciozno režirana i stilski izbrušena do posljednjeg detalja, "Tanka plava linija" briljantni je nefikcijski film noir čija bi se zastrašujuća atmosfera mogla opisati i kao filmski pandan Kafkinom "Procesu" ili Štulićevom "Gorkom okusu". Ta nedostižna preteča serijala poput "911" pripovijeda priču o Randallu Adamsu, Amerikancu nevino osuđenom za ubojstvo policajca te oslobođenom tek nakon 12 godina robije, zahvaljujući dobrim dijelom i samom Morrisovu filmu. Kontroverza se nastavila i poslije: Adams je po izlasku iz zatvora tužio Morrisa jer je "polagao ekskluzivno pravo na njegovu priču".

Jennifer Fox: "Letenje: ispovijesti slobodne žene"; SAD/Danska, 2006., 348'

Šestodijelna serija 47-godišnje Njujorčanke Jennifer Fox pobudila je već dovoljo pozornosti medija, pa ćemo samo još jednom ponoviti kako se radi o sjajnom dokumentarnom spoju "Big Brothera" i "Seksa i grada", u kojemu autorica sa ženama diljem svijeta razgovara o sve kompliciranijim suvremenim muško-ženskim odnosima.

Kontroverzni Dox: "Kamp Isus" Heidi Ewing i Rachel Grady, SAD, 2006., 84'; "Most" Erica Steela, SAD, 2006., 93'

Veliku konkurenciju međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji trećeg ZagrebDoxa pravili su filmovi iz popratnih programa, "Kontroverznog Doxa", "Zavjera" i drugih. Izdvajamo samo tri koja su pobudila najviše zanimanja publike te doživjela i nedjeljnu reprizu.

"Kamp Isus", film o američkom evangeličkom kampu u kojem se djeca odgajaju da postanu "Božji vojnici", tipičan je antipropagandni uradak. Vrlo uvjerljivo snimljen, služeći se svim dokumentarističkim sredstvima te usredotočujući se na ono što potkrijepljuje polazišnu tezu o porastu religioznog fundamentalizma u SAD, "Kamp Isus" izazvao je zgražanje kod mnogih u prepunom Kinu SC. No, čak i najljući protivnik religije i radikalizma morao bi priznati kako je njegova velika mana to što se autorice nisu niti malo potrudile doista razumjeti "drugu stranu". Nema sumnje kako treba prokazati svaki pokušaj militantnih skupina da radikaliziraju društvo, no ne treba zaboraviti kako cilj ne opravdava sredstvo, kao i da bi se sličnim, tendencioznim pristupom jednako "opasnim" mogao prikazati i svaki rock koncert, a o sportskim utakmicama da i ne govorimo. Osim toga, vrlo slični seminari karizmatskih katoličkih pokreta mogu se uživo vidjeti i po Hrvatskoj.

Film "Most" Erica Steela najavljivan je pak kao vrlo kontroverzan te čak u nekim zemljama zabranjivan jer bilježi 20ak samoubojstva na Golden Gate mostu u San Franciscu. O tomu koliko je autor bio (ne)moralan i (bez)osjećajan dok je godinu dana snimao ljude kako nestaju u vodenim dubinama, moglo bi se naširoko raspravljati jednako kao i o, primjerice, ratnim izvjestiteljima. No, svakako se može reći da je "Most" iznenađujuće zavodljiv debitanski uradak koji hladnoću u prikazivanju obitelji poginulih kombinira s impresivnim kadrovima samoga Mosta.

Još tri prava doksovska naslova: "Nomadi Tx" Raula de la Fuentea, Španjolska, 2006., 94'; Barak i Tomer Heymann: "Most iznad Vadija", Izrael, 2006., 57'; "Planet" Johana Soderberga, Michaela Stenberga i Linusa Torella, Švedska/Norveška/Danska, 2006., 84'

Na kraju, spomenut ćemo još tri filma, koje bismo, slično kao i pobjednički "Civilni status", mogli okarakterizirati kao tipične doksovske uratke, odnosno one koji u dokumentiranju stvarnosti ne zaobilaze niti jedan važan društveni problem, ali uvijek imaju na umu kako je njegovo (mirno) rješenje moguće, te koji do cilja, odnosno do publike, stižu filmskim majstorstvom a ne propagandnim trikovima."Nomadi Tx" Baskijca Raula de la Fuentea priča je o istovremeno autohtono baskijskom i univerzalnom instrumentu txalaparteu, kojeg je, kako pokazuje, moguće načiniti od baskijkog hrasta, ali i od berberskog kamena i samijevskog leda. Fascinantan film, koji na najbolji način dokazuje da umjetnost može ono što ne može tisuću bombi - ukazati na samosvojnost malih (ugroženih) naroda.

Priča o zajedničkoj osnovnoj školi za izraelsku i arapsku djecu, "Most iznad Vadija" Baraka i Tomera Heymanna sličan je primjer filma o zapravo teškoj temi, u kojemu je kamera ona koja spaja a ne razdvaja.

Film "Planet", koji pak stoji na rubu između onoga što smo nazvali tipičnim doksovskim filmom i "kontroverznog" dokumentarnog uratka, neki bi nepopravljivi cinik komentirao ovako: "Ako se zadužujete na sve strane i trošite preko svojih mogućnosti - ne brinite se; niste jedini niti ste sami za to krivi: čitav suvremeni svijet organiziran je na taj način, te preko 6 milijardi Zemljana u ovom trenutku troši znatno više prirodnih resursa nego što ih zapravo ima. (Neki naravno troše devet puta više, a neki samo 0,9 puta više, ali, gledano globalno, to više nije ni važno». Na svu sreću, autori «Planeta», snimanog u 25 zemalja, svjesni su kako kod većine ljudi jaka tjeskoba izaziva poricanje a ne akciju, pa u svome dokumentarcu nastoje ne biti ni cinični ni katastrofični, te nas i bez toga uspijevaju uvjeriti kako smo svi odgovorni za prilično loše stanje u kojem se Zemlja trenutačno nalazi.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 09.03.2007