Zahtijevati demokraciju | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Zahtijevati demokraciju

Solidarnost, udruživanje i vidljivost jedini su načini na koje imigranti mogu ostvariti svoja ljudska prava, zaključeno je na socijalnom forumu u sklopu UrbanFestivala.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Ana Mihalić

U petak, 17. travnja, dva dana uoči velike pomorske nesreće na Sredozemlju u kojoj je poginulo gotovo 700 ljudi, održan je socijalni forum u sklopu 13. UrbanFestivala. Bugarska umjetnica Petja Dimitrova, i sama s migrantskim iskustvom (živi i radi u Beču), u suradnji s BLOK-om i Centrom za mirovne studije, inicirala je projekt koji ima za cilj istražiti kako umjetnost i aktivizam mogu dovesti do društvene promjene. Forum koji je kroz nekoliko gostujućih predavanja govorio o udruživanju imigranata, borbi i solidarnosti u Hrvatskoj i susjednim zemljama, održan je u Domu Dugave, u neposrednom susjedstvu prihvatilišta za azilante i tražitelje azila u Zagrebu. Samim time, upravo su azilanti činili najveći broj posjetitelja foruma, što je svakako bio i cilj organizatora – uključiti ovu ranjivu društvenu skupinu u debatu o zakonima i pravima koji se tiču upravo njih samih. 

Kratkim izlaganjem forum je otvorila Tea Vidović iz Centra za mirovne studije i dala kratki pregled politika i situacija u hrvatskim institucijama koje CMS prati posljednjih deset godina od kad rade s izbjeglicama i migrantima. Potom je svoja iskustva s dobivanjem azila u Hrvatskoj, kao i najveće probleme s kojima se susreo na svom putovanju i ostanku u Hrvatskoj, sažeo Inayat Jiskani, azilant iz Pakistana. O imigrantskom udruživanju i aktivizmu u Beču, te mogućnostima sličnog djelovanja i u drugim zemljama pričao je Mohammad Numan, aktivist iz Austrije i član pokreta Refugee protest camp Vienna. Nažalost, bolest, a potom i problemi s održavanjem skype veze spriječili su da slična iskustva iz Hamburga s nama podijele i njemački aktivisti. Iskustva u radu s izbjeglicama i imigrantima čuli smo i od članica No border movement iz Srbije, a na njihova svjedočanstva nadovezao se JD iz mađarske organizacije MigSzol - Migrant Solidarity Group of Hungary, s obzirom da najveći broj imigranata u Mađarsku dolazi upravo preko Srbije. Forum je završio burnom diskusijom u kojoj su azilanti i aktivisti iznosili svoja iskustva i svoje viđenje izvora problema, no čini se da ni ovaj put nije bilo vremena dotaknuti se ideje njihova rješavanja. 

Nije neobično da se UrbanFestival, baveći se pitanjima javnog prostora i kome on pripada, dotaknuo i ove teme - upravo su prostori ulice i trga, kao i sadržaji namijenjeni građanima, pod sve većim pritiskom privatnog kapitala i služi isključivo financijskom interesu pojedinaca. Time javni prostori postaju sve manje javni, a sve više privatni. Istovremeno se javni prostori izbjeglicama i imigrantima na razne načine pokušavaju učiniti nedostupnima (prihvatilišta se smještaju daleko od centra, ne smiju ih napuštati nakon 22 sata...), kao što se i njihova prisutnost u zajednici pokušava što više zametnuti. Sjetimo se samo projekta Davora Konjikušića, unutar kojeg su biometrijske fotografije azilanata i tražitelja azila trebale biti prikazane na novoobnovljenom Europskom trgu u Zagrebu, no uprava grada to je zabranila, što dovodi do pitanja jesu li izbjeglice uopće dobrodošle na trg znakovitog imena, te kome je on uopće namijenjen.

Da imigranti nisu dobrodošli u Europu, činjenica je oko koje su se usuglasili svi sudionici foruma u Dugavama. Ponovno je istaknut prekompliciran, predugačak i neizvjestan proces dobivanja azila u Hrvatskoj, kao i institucionalni rasizam koji se očituje u korištenoj terminologiji i stavljanju jasne razlike između "nas" i "njih". CMS je također kritizirao medije koji često predstavljaju izbjeglice kao kriminalce, te postojeći sustav koji ne dozvoljava niti omogućava ljudima da se, čak ni nakon rješavanja pravnog statusa, osamostale. Slično je spomenuo i Jiskani kojem je zbog nepostojanja politika učenja jezika za strance vrlo teško učiti hrvatski, a osim toga kritizirao je i hrvatski sustav azila koji je prespor (njegov je slučaj unatoč posjedovanju svih dokumenata zbog birokracije vrlo dugo trajao), i često upitno etičan. Naprimjer, ljudi koji dugo putuju slomljeni su ne samo psihički nego i fizički, a odmah ih čeka službeni razgovor za koji nisu pripremljeni. Osim toga, ne govore hrvatski, često ne znaju engleski, često su nepismeni, a svi dokumenti koje dobiju su isključivo na hrvatskom jeziku i vrlo su kompleksni. Također, ljudi koji ne dobiju azil moraju napustiti zemlju (iako nemaju dokumente), pri čemu im država ne omogućava način odlaska, te su prisiljeni prijeći državnu granicu i time počiniti kazneno djelo. 

Hrvatska još uvijek ima izrazito mali broj tražitelja azila i azilanata pa su sve akcije i zagovaranja prava izbjeglica i imigranata proizašle iz individualnih istupa pojedinaca i projekata određenih organizacija. U nekim zemljama Europske unije, kao što je Austrija, problemi imigranata doveli su do usijanja koje je iznjedrilo pokret u trajanju od dvije godine, a povezao je međusobno imigrante i civilne udruge. Zajedno su se borili za prava imigranata, protiv deportacija, za pravo na rad... Tijekom prosvjeda suočavali su se i s policijskom brutalnošću, a kao metode borbe koristili su i štrajk glađu. Naglasili su važnost solidarnosti u njihovom pokretu, zbog čega se sada gradi i mreža europskih imigranata, a riječima jednog od bečkih aktivista, "It's better to die, than to live in the same conditions of shit".

Iz srpske organizacije No border movement naglasili su kako je izrazito važna povezanost civilnih organizacija i aktivista iz različitih zemalja. Na taj način migrantima mogu dati međusobne kontakte, pa nekoga tko je, naprimjer, iz Srbije krenuo prema Njemačkoj, čeka manja neizvjesnost dugog i napornog puta. Slične metode povezivanja i alarmiranja međunarodne zajednice koristi i mađarska organizacija MigSzol koja često popularizira specifične slučajeve imigranata kako bi se na temelju njih javnost upoznala s određenim problemima s kojima se često susreću.

Neupitno je kako su upravo politike globalnog sjevera stvorile socio-politički kontekst u kojem na tisuće ljudi svakoga dana riskira život radi budućnosti u sigurnoj i ekonomski stabilnoj zemlji. Isto je tako neupitno da su snažnije kontrole granica uzrok sve većem broju mrtvih koji ih pokušavaju prijeći. Restriktivnije mjere useljavanja uzrok sve nepovoljnijem položaju imigranata, zbog čega su oni sami počeli stvarati zajedničku mrežu diljem Europe kako bi lakše i efikasnije adresirali probleme s kojima se svakodnevno susreću. Čini se kako je upravo put solidarnosti, zajedničkog udruživanja i vidljivosti, te povrh svega zajedničkog zaposjedanja trgova, način na koji će imigranti ubuduće zahtijevati svoja ljudska prava, a samim time, prema riječima Petje Dimitrove – zahtijevati i demokraciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 30.04.2015

VEZANE VIJESTI

Zaštita izbjeglica: europska odgovornost?

Piše: Martina Domladovac
Gotovo 8 000 migranata umrlo je tokom 2014. godine. Od toga je više od 3 500 ljudi svoje živote izgubilo na Sredozemlju.

Iz lošeg u gore

Piše: Tomislav Žilić

Broj imigranata koji ulaze u Europsku uniju kontinuirano raste, no prakse država članica neadekvatne su za rješavanje ovog bitnog humanitarnog pitanja.

Slijepa pjega grada

Piše: Matija Mrakovčić
Zagreb je dobio još jedan trg, ali nije dobio još jedan javni prostor.