Zalog kvalitetnom i pravednom stanovanju | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Zalog kvalitetnom i pravednom stanovanju

Knjiga Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti donosi sveobuhvatan uvid i metodološki okvir za sustavnije razmatranje stambenog pitanja.

Piše: Tea Truta
  • A
  • +
  • -

U lokalnom se javnom govoru o prostornim problemima rijetko kada jasno naglašava na koji su način infrastrukturni nedostaci u pojedinim gradskim cjelinama i nedostatak svih onih zgrada važnih za društveni život moderne zajednice odraz stambenih politika. Na sličan se način o pitanju priuštivosti stambenog prostora — češće u obliku kupovine i rjeđe u obliku najma — uglavnom raspravlja bez razumijevanja konteksta stambenih politika i njihove analize.

Paradoksalnost tako postavljenog odnosa prati i kriterij za sudjelovanje u javnom razgovoru o stambenom pitanju koji često podrazumijeva određenu razinu materijalne povlaštenosti, pa se problematici u pravilu pristupa (kada joj se uopće pristupa) na temelju osobnog iskustva popraćenog sporadično prikupljenim informacijama i dojmovima o stanovanju u zapadnoeuropskim državama.

Na pozadini ovako grubo skicirane šire slike, recentno objavljivanje knjige, odnosno studije Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti Ive Marčetić raspravu obogaćuje sveobuhvatnijim uvidom i strožim metodološkim okvirom za sustavnije razmatranje stambenog pitanja. Iako se studija — koja je nastala kao produkt dugogodišnjeg istraživanja sa suradnicima Antunom Sevšekom i Antonijom Komazlić i za čije je objavljivanje zaslužna udruga Pravo na grad — bazira na primjeru Zagreba, njezin okvir i dijagnoze mogu biti korisni i u pokušajima boljeg razumijevanja nedostataka i posljedica suvremenih stambenih politika na lokalnoj ili globalnoj razini. 

Studija kronološki razlaže odnose političkih sustava na današnjem državnom teritoriju prema stambenom pitanju i reperkusije koje su ti odnosi imali na gradsku strukturu — okvirno, onaj socijalističke Jugoslavije (čiji je stambeni fond bio pretežito baziran na kolektivnom ulaganju), onaj hrvatske države u tranzicijskom razdoblju (u koji je razmontiravanje kolektivnog bilo upisano kroz procese privatizacije) i post-tranzicijskog koji, parazitirajući na ostavštini jugoslavenskog stambenog fonda, stambeno pitanje svodi isključivo na pitanje individualne odgovornosti. 

Iako je sustav stambene opskrbe u socijalističkoj Jugoslaviji prolazio kroz različite faze, one se u javnosti često stigmatiziraju, pogotovo ona poratna obilježena useljavanjem u takozvane "viškove", to jest  u velike građanske stanove ili drugi i(li) treći stan istog vlasnika, bez dubljeg razumijevanja okolnosti zbog kojih se pribjeglo takvom rješenju. U tom trenutku još uvijek u velikoj većini ruralna država morala je podnijeti pritisak dodatnih migracija u grad koji je naslijedio sve probleme međuratnog razdoblja — nedostatak stambenog prostora i minimalno adekvatnih životnih uvjeta, baš kao i nedostatak razvijene građevinske industrije koja bi u relativno kratkom vremenu situaciju u tom smislu mogla učiniti podnošljivom.

Ozbiljnije planiranje stambenih naselja se time moglo razviti tek nakon pedesetih, odnosno pri uspostavljanju zakonskog okvira za nacionalizaciju zemljišta koji je omogućio okrupnjavanje, a potom je uslijedila i zakonska definicija "prava na stan". Stanogradnja se, kao što se u studiji naglašava, dobrim dijelom financirala viškovima ostvarenim u tadašnjim društvenim poduzećima. Promatrajući grad iz tako podešene perspektive, navodi autorica, njegovu je geografiju moguće iščitati kao odnos između teritorija proizvodnje i teritorija reprodukcije, odnosno stambenih i društvenih prostora koji nastaju upravo zahvaljujući viškovima vrijednosti ostvarenim u društvenim poduzećima. Pojednostavljeno, rad u tvornici u povratnoj je vezi s izgradnjom stambenih prostora i prostora društvenog standarda poput, primjerice, sportskih dvorana ili škola.

Naravno, taj je decentralizirani sustav imao svoja proturječja i nedostatke, prije svega u obliku logike prema kojoj su se sredstva za izgradnju — pa i sami stanovi — dodjeljivali. Osim što je sama stanogradnja bila uvjetovana uspješnim poslovanjem određenog poduzeća, nedvojbena je i raspodjela kvalitetnijih stanova onim radnicima za koje se smatralo da u najvećoj mjeri sudjeluju u stvaranju viška vrijednosti istog poduzeća, a to su u pravilu bili članovi profesionalne klase. Jedan od prostornih odgovora na manjkavosti u distribuciji stambenog fonda bila je i razbuktala samogradnja, najčešće na gradskoj periferiji, čiji su nositelji bili uglavnom nekvalificirani radnici. Ta je forma "neplanske stanogradnje" bila suptilno podržavana povoljnim kreditiranjem, dok su planerska rješenja koja bi garantirala infrastrukturnu opremljenost tih gradskih cjelina izostala u cijeloj priči. Cijena tog izostanka je očigledna kada se obrati pozornost na kontinuitet "divlje" izgradnje od tada do danas, paralelno vodeći računa o istom tipu zanemarivanja i neopremljenosti kada je riječ o javnim sadržajima.

Državno ulaganje u proizvodnju stambenog fonda ili — preciznije definirano — "društveno izdvajanje za stanovanje", provodilo se analogno i u zapadnoeuropskim državama blagostanja. Drugim riječima, ideja "kolektivnog ulaganja u kolektivnu reprodukciju" nije bila ekskluzivna politika socijalističkih i komunističkih država. Eklatantan primjer koji se u knjizi navodi jest onaj Velike Britanije, države sa značajnim javnim stambenim programom kojeg je konzervativna vlada, pod izlikom tretiranja posljedica krize sedamdesetih, uspješno degradirala. Također, i hrvatski zakonski okvir privatizacijske stambene reforme izrađen je prema predlošku onog britanskog. Osim što je otkup stanova u drugoj polovini devedesetih sa sobom donio i brisanje ideje kolektivno financirane stanogradnje, u studiji su razvidno prikazani obrasci prema kojima je tako zakonski uređen otkup bio i jedan od potentnih alata u politici etničkog čišćenja.  

Posljedica post-privatizacijske stambene politike u pretkriznim dvijetisućitima bio je neobuzdani rast kreditnog zaduživanja, jer je najsigurnijom opcijom stambenog zbrinjavanja postala kupnja stana na tržištu nekretnina. Kao i u većini drugih europskih zemalja, kriza nije potaknula niti jedan drugi oblik rješavanja stambenog pitanja osim vlasništva, što je u lokalnom slučaju bilo potpomognuto i nereguliranim tržištem najma. Jedino prividno olakšanje od strane javnih institucija stiglo je u formi subvencioniranih kredita pod okriljem Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) i pod okriljem projekta Društveno poticane stanogradnje (POS).

POS-ova naselja, međutim, postaju dodatno problematična kada se razmotre razlozi i učinci njihovog (ne)strateškog lociranja na rubovima gradske strukture. Socijalistički prostorno-planski provedbeni okviri i mehanizmi, baš kao i institucije koje su za njih bile zadužene, razmontirani su do mjere u kojoj je manipulacija prostorom sa svrhom pogodovanja interesnim skupinama nešto s čime se danas susrećemo na dnevnoj bazi. Gradske vlasti — i to ne samo u slučaju Zagreba — koriste gradska zemljišta koja u planovima dobivaju epitet "atraktivnih" na temelju centralne pozicije u gradskoj strukturi kao, navodi autorica, "zaloge za zaduživanje na tržištu i injekcije u gradski proračun putem privatizacije". 

U što je većoj mjeri urbano zemljište u gradskom ili državnom vlasništvu bliže onome što se u domaćoj urbanističkoj terminologiji naziva konsolidiranim područjem — prostorom u široj gradskoj jezgri koji je infrastrukturno adekvatno opremljen — to je veći njegov strateški potencijal za ublažavanje negativnih posljedica na stanogradnju koje proizvodi kombinacija tržišta nekretnina, nereguliranog tržišta najma i stihijskih turističkih politika. No, takvi su prostori redovito temelji za trgovinu i zaradu, nauštrb razvoju grada. Stoga je praktički nezamisliva postala ideja prema kojoj bi se javno financirana društvena stanogradnja planirala na centralnim gradskim lokacijama, odnosno stanovništvo se gura na rubne dijelove grada u strukture koje funkcioniraju kao neki tipovi urbanih otoka. Zbog karakteristika koje takva naselja imaju, upitne politike raspodjele stanova i cijene kvadrata koje se penju do ranga one tržišne (povoljnije je samo kreditiranje), pokazalo se kako ova naselja nisu privukla originalno ciljane srednjoklasne skupine, već su dodatno pospješila prostornu koncentraciju siromaštva i ojačale homogenost strukture stanovništva. Situacija nije ništa bolja ni kada pogled prebacimo na neregulirano tržište najma i njegove učinke na gradsku strukturu — gentrifikacijski procesi postaju samo još očitiji. 

Ova knjiga tako nije samo važan doprinos razumijevanju ograničenja trenutno dominantnih stambenih politika i uklanjanju šumova u javnom razgovoru o stambenim politikama, nego i poticaj za bolje razumijevanje širine polja borbe u povijesnoj situaciji u kojoj je snaga tržišne ideologije pristup kvalitetnom stanovanju — lokalno i globalno — velikoj većini gotovo potpuno suzila. Kvalitetna stanogradnja koja je istovremeno i priuštiva doista utječe na distribuciju i svega onog ostalog što se nalazi u njezinom okruženju — od kanalizacije i prometa preko škola do zdravstvenih ustanova. Zato je borba za društveno pravedniji budući razvoj stanovanja, kao i za uređeni odnos prema postojećem stambenom fondu, ključna u izgradnji demokratičnije strukture gradskog života i razvoja samog grada. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 17.03.2021

VEZANE VIJESTI

Pravo na grad: Subvencije kredita za stan

Autori: Iva Marčetić, Nikola Zdunić, Antonija Komazlić
U novoj epizodi podcasta koji nastaje u suradnji s Pravom na grad tema je hrvatska stambena politika, koja kao jedino rješenje stjecanja krova nad glavom građanima nudi kreditno zaduživanje.

U potrazi za izgubljenom alternativom

Piše: Luka Ostojić
Zajednička dobra predstavljaju vrijedan pokušaj da se politički sustavi poprave iznutra, no ostaje upitno mogu li se oni nositi s nadolazećim krizama i, ako ne, što bi ih moglo zamijeniti.

Grad kao sredstvo preživljavanja

Piše: Kristina Tešija
O turistifikaciji koja guta Split, njegovu staru jezgru, identitet i njegovo stanovništvo lokalna umjetnička scena sve češće progovara kao o distopijskom scenariju budućnosti koja je stigla.