Zanima me film u zajednici, ne fetišiziranje forme | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Zanima me film u zajednici, ne fetišiziranje forme

S članicom Velikog žirija 25 FPS-a Shai Heredijom razgovarali smo o njezinom festivalskom programu, povijesti indijskog eksperimentalnog filma, njezinom radu i politici.

Razgovarao: Luka Ostojić

Shai Heredia, filmska autorica i kustosica, osnivačica je i direktorica Experimente, bijenala umjetnosti slike u pokretu u Indiji. Njezini filmovi nastali u suradnji sa Shumonom GoelJa sam mikro (2012) i Dnevnik starog psa (2016) – prikazivani su diljem svijeta, gdje su doživjeli pozitivan odjek i osvojili nekoliko nagrada, uključujući Grand Prix na festivalu 25 FPS. Uređivala je programe za filmske festivale i umjetničke manifestacije diljem svijeta, a odabrala je i program za 65. Seminar Roberta Flahertyja. Živi u Bangaloreu, a predaje na Institutu Srishti za umjetnost, dizajn i tehnologiju.

Heredia je bila članica Velikog žirija na 25 FPS-u, međunarodnom festivalu eksperimentalnog filma i videa u Zagrebu. Iskoristili smo prigodu i razgovarali s njom o njezinom festivalskom programu Žiri predstavlja: Djelić one Indije, povijesti indijskog eksperimentalnog dokumentarnog filma, njezinim filmovima i naravno – o politici.

 

KP: Svake godine članovi Velikog žirija 25 FPS-a predstavljaju i svoj mali program u sklopu kojeg pokazuju filmove koji su utjecali na njihov rad. Vi ste nam odlučili predstaviti četiri vrlo različita indijska eksperimentalna dokumentarna filma. Kako ste se odlučili za te naslove?

Bila sam svjesna da prikazujem filmove novoj publici koja ne poznaje dobro indijski film i stoga sam odlučila uvrstiti četiri raznolika eksperimentalna istraživanja koja prate i moj vlastiti filmski i kustoski rad. Program seže od animacije (Abid Pramoda Patija) do lude eksperimentalne etnografije (This Bit of That India S.N.S.-a Sastryja), od filma Tales from Planet Kolkata Ruchira Joshija, koji je kritika reprezentacije i postkolonijalnog identiteta, do Noon Day Dispensary Priye Sen koji je vérité uvid u zdravstveni sustav – vrlo radikalan dokumentarni film, snimljen u jednom kadru, u kojem običan trenutak postaje dramatična priča. Učinilo mi se da će taj luk filmova provesti publiku kroz različite društveno-političke ideje.

KP: Zašto ste se u programu odlučili fokusirati na dokumentarne filmove?

Zanima me dokumentarna forma. Ranih 2000-ih krenula sam istraživati Films Division of India što je značajno odredilo i proširilo moj rad. U Films Divisionu je 1960-ih i 1970-ih djelovala skupina filmaša koji su radili sjajne eksperimentalne filmove, ali 1975. kad je premijerka Indira Gandhi proglasila izvanredno stanje, njihov rad je ugašen, a filmovi su ostali napušteni u arhivi. Kako sam iskapala te radove, tako sam ih počela prikazivati na Experimenti široj domaćoj i međunarodnoj publici.

FD je važan zbog svoje eksperimentalne prakse do 1975., ali i kasnije jer je tijekom 1990-ih, prije digitalnog doba, bio jedini izvor financiranja eksperimentalnih filmova. Ako ste htjeli napraviti film, trebali ste 35mm filmsku traku jer se radi o standardnom formatu u našim kinima. Dakle, ako niste radili dugometražne komercijalne filmove, trebali ste državnu potporu. FD je kao javna institucija podržao mnoge eksperimentalne autore koji su kasnije postali poznati, a svi su istraživali unutar dokumentarnog roda. Takav je kontekst poticao eksperimentiranje s kratkim formama – da bi autori skupili iskustvo, ne bi čekali da naprave dugometražni film nego bi radili kratke filmove s potporom FD-a.

KP: Što je zapravo Films Division? Je li to skupina autora ili se radi o formalnoj instituciji?

To je u početku bila britanska institucija koja se zvala Film Advisory Board i služila je za produkciju filmskih žurnala iz Indije. Nakon što je Indija stekla nezavisnost, preimenovana je u Films Division of India i ovako je funkcionirala: filmski autori bi putovali diljem države, snimali građu i donosili je u produkcijsku kuću u tadašnjem Bombaju gdje bi se filmovi montirali (često su različiti filmovi koristili istu građu). Kada bi bili dovršeni, slali bi ih natrag diljem države i prikazivali bi se u tisućama kina prije cjelovečernjih filmova. Ti su kratki filmovi služili da bi konstruirali ideju indijske nacije, jer Indija je ogromna i raznolika, u raznim dijelovima pričaju se različiti jezici. Morali ste konstruirati ideju nacije da biste povezali te dijelove. To je bila politika institucije, no ujedno i način kako su tisuće ljudi diljem Indije pogledali mnoge eksperimentalne dokumentarne filmove.

KP: Ali ako je Films Division služio za propagandu, kako su producirali tolike nekonvencionalne eksperimentalne filmove?

To je bilo zato što je Jean Bhownagary, glavni producent Films Divisiona, bio vrlo napredan i poticao je eksperimente. Bio je vizionar, zanimao se za film, smatrao je film umjetnošću i stoga je podržavao autore koji su zapravo radili subverzivna djela, mnoga vrlo kritična spram države. Kad danas prikazujem te filmove svojim studentima, oni su u šoku. Recimo, Explorer Pramoda Patija iz 1968. ima detalj-plan teksta koji kaže "Jebeš cenzuru". Moji studenti ne mogu vjerovati da je država podržavala takve filmove jer danas ne bi bilo moguće prikazati takve radikalne prizore.

Uglavnom, kad je Films Division osnovan, njegovi zaposlenici, čak i birokrati, počeli su raditi filmove. Stoga je FD pokrenuo program razmjene: jedan umjetnik, Akbar Padamsee, dobio je budžet da otvori mjesto, Vision Exchange Workshop, na kojem će okupiti različite umjetnike poput slikara i kipara kako bi radili s tim novim medijem. Tamo su napravili neke filmove od kojih su nam rijetki danas dostupni, no taj projekt otvorio je vrata umjetnicima da dođu u Films Division i počnu istraživati filmsku formu. Još jednom, to se događalo 1970-ih, Bhownagary je to podržavao, no nakon 1975. sve se to počelo gasiti.

KP: Filmaš Amrit Gangar tvrdi da indijski eksperimentalni film zapravo nije "eksperimentalan". On stoga predlaže drugi termin, naziva te radove "filmom prayoga". Što to znači? I što vi mislite o tom terminu?

Gangar time pokušava stvoriti određenu formalnu teoriju koja je ukorijenjena u kontekstu specifično indijske povijesti umjetnosti. Međutim, ne razumijem potpuno kako se njegova teorija razlikuje od sličnih teorija sa Zapada. Prayoga zapravo i znači "eksperimentalan". Uglavnom, po meni je film prayoga zapravo pokušaj konstruiranja novog kanona, no mene to ne zanima. Moj cjelokupni rad se svodi na kritiku i otpor kanonu.

KP: Zašto vam je otpor kanonu važan? I kako ga pružate?

Odrasla sam u vrijeme kad su mi jedini uzori bili npr. Ritwik Ghatak i Satyajit Ray. Ali odbijala sam prihvatiti da su to jedini radikalni autori. Indija je toliko filmski bogata zemlja, recimo postoje brojne nepoznate autorice čiji su filmovi teško dostupni. Stoga sam počela provoditi vrijeme u arhivima Films Divisiona i u Nacionalnim filmskim arhivima kako bih pronašla i prikazala te filmove, pričala s ljudima, upoznala filmske autore. To je potaknulo i početak mog kustoskog rada s Experimentom. Postalo mi je važno stvarati različite povijesti i pružiti otpor jedinstvenoj povijesti koju su konstruirali birokrati i akademici.

Tijekom godina prikazala sam brojne sjajne filmove kao što je Chhatrabhang Nine Sugati SR (1975.). Pronašla sam odlične filmove u arhivu berlinskog Instituta Arsenal za film i video koji je mnogo otvoreniji nego arhivi u Indiji koji su, pak, iznimno birokratizirani i rodno određeni – praktički bih morala biti u društvu bradatog muškarca da bi me pustili unutra. Nisam se željela baviti takvim stvarima pa sam počela istraživati inozemne arhive – tamo sam nalazila indijske filmove koji su vjerojatno bili na stranim festivalima. Tako je Arsenal imao film Samskara Pattabhija Reddyja (1970.) koji je snimljen u Bangaloreu gdje trenutno živim. Prikazali smo taj film ovdje i raspravljali o njemu s lokalnom zajednicom i umjetnicima koji su radili na njemu tijekom 1960-ih. To je ono što me zanima, a ne fetišiziranje forme.

KP: Da, fetišiziranje kanonskih filmova je česta pojava, čak i u alternativnim filmskim krugovima.

Moj odnos prema filmu je uvelike određen zapadnom avangardom i jako poštujem taj kontekst, no mislim da on može biti doista štetan za mlade autore. Oni to gledaju i misle: Moram ovako raditi filmove i tek onda mogu biti eksperimentalni autor. I tako je to postao žanr, što je kontradiktorno po sebi. Radi se o eksperimentalnom filmu – on ne smije biti jasno određen, on jest istraživanje!

KP: No indijski eksperimentalni filmovi očito su pod utjecajem filmova Zapada. Joshijev film Tales from Planet Kolkata izravno spominje Godarda i Pasolinija. Kako je Zapad utjecao na indijske filmaše?

Pisac i kustos Shanay Jhaveri pokrenuo je zanimljivo istraživanje o stranim filmskim autorima koji su radili u Indiji, kao što su Pier Paolo Pasolini i Jean Renoir. On je istraživao transnacionalne veze koje su uspostavljene preko filma. Mislim da su indijski umjetnici bili vrlo zainteresirani za filmove iz svijeta. Zato su festivali i filmska društva igrali vrlo bitnu ulogu. Oduvijek smo bili izloženi filmovima sa Zapada, pogotovo iz Istočne Europe jer je naš socijalizam utemeljen na sovjetskom modelu. I naš filmski institut i FD nastali su na osnovi sličnih sovjetskih institucija. Također smo imali dobre odnose sa socijalističkim zemljama preko Pokreta nesvrstanih. Autori FD-a su redovito dolazili u tadašnju Jugoslaviju i prikazivali svoje filmove. Dijalog je uvijek bio prisutan – ne toliko sa SAD-om, ali s Europom svakako, pogotovo socijalističkim zemljama.

KP: Kako je država podržavala filmsku produkciju tijekom socijalizma? I kako to funkcionira danas u kapitalizmu?

Kao svaka socijalistička država, Indija je zapravo poticala kulturnu produkciju i kreativni rizik. Nije to bila nesigurna država. Naravno, postojali su parametri unutar kojih si morao djelovati, no bila je to otvorena i progresivna država koja se držala demokratskih vrijednosti, sve dok Indira Gandhi nije postala nesigurna, dobila neke fašističke ideje i proglasila izvanredno stanje od 1975. do 1977. No tijekom 1980-ih postojala je potpora za razvijanje i produkciju art filmova. Država je to vrlo ozbiljno shvaćala kao dio svog identiteta. To je potpuno drugačije sad kad smo u razvijenom kapitalizmu. Država i dalje financijski podržava art filmove, no ne kao prije, često se radi o koprodukcijama sa stranim fondovima. Produkcija filmova je postala hiperindustrijalizirana. Festivali su nekad pružali kulturno iskustvo, no sad su to primarno prodajni sajmovi. I država sudjeluje u tržištu, podržava industriju, što je očito vrlo problematično. Ipak, imamo i neke druge kontekste poput Netflixa, koji otvara prostor mladim filmašima da rade inovativne i svježe stvari.

KP: Hrvatskim filmašima često se govori da bi se trebali više osloniti na tržište. Kako eksperimentalni film prolazi na doista ogromnom indijskom tržištu?

Ha ha, tržište uopće nije zainteresirano za eksperimentalni film! On postoji u nekom svom svemiru. Tu se radi o zajednici i festivalskoj distribuciji. Tržište nema nikakve veze s tim. Neki moji bliski prijatelji rade velike komercijalne filmove, međusobno se uvažavamo, ali u radu nismo vezani ni na koji način.

Ipak, važno je ostati otvoren široj publici. Vodim festival Experimenta i ono što me pritom zanima je kako razviti senzibilitet, osjećaj za politiku, za kritički pristup svijetu koji nas okružuje. Stoga Experimenta nije namijenjena samo filmašima i umjetnicima, nego tu imamo i ljude iz prava, znanosti, inženjerstva, opću publiku... Stvarno je otvoreno svima i ljudi to vole. Imamo prilično veliku publiku – naravno, trebalo nam je mnogo godina da je razvijemo.

KP: Zajedno sa Shumonom Goel režirali ste dva eksperimentalna dokumentarna filma, I Am Micro (2012) i An Old Dog’s Diary (2016). U oba filma bavite se odnosom između umjetnosti i neimaštine. An Old Dog’s Diary je film o poznatom indijskom slikaru Francisu Newtonu Souzu. On u filmu postavlja pitanje: "Treba li vam umjetnost ako nemate ni za kruh?" Pa, treba li vam?

To je teško pitanje! I mislim da to svakom umjetniku u Indiji treba biti ključno pitanje. Čim izađete na ulicu, okruženi ste siromaštvom i klasnim razlikama. S tim smo pitanjem uvijek suočeni, to osjećamo i proživljavamo svaki dan. Mislim da je važno razgovarati o tome makar ne došli do konačnog odgovora.

Iznimno sam svjesna umjetnosti kao rada. Nama su trebale godine da napravimo ova dva filma jer obje imamo stalne poslove i ispunjene živote. Stoga u svojim radovima promišljamo i taj luksuz da se uopće bavimo filmom. Nije lako, naravno, ali i dalje je to luksuz. Teško je, moramo se nositi i snalaziti s raznim problemima, nekad moramo uložiti i vlastiti novac, a naša borba je vrlo prisutna u samim filmovima. Recimo, volimo snimati na filmskoj traci jer je to medij na kojem smo naučili raditi. Bilo bi nam teško snimati digitalno jer jednostavno nismo upoznati s tim medijem. I estetski, slika na filmskoj traci je mekša što nam odgovara. Stoga smo odlučile da ćemo snimati na filmu iako je to kompliciranije i zahtijeva više vremena. Za svaki naš film od deset minuta trebale su nam barem tri godine.

Naši su filmovi ujedno i kritika kulturne industrije. I Am Micro kritizira tu određenu ideju art filma koja stvara autsajdere čak i unutar svog kruga. An Old Dog’s Diary promišlja F. N. Souzu koji je postao iznimno slavan pri kraju svoje karijere, no i tad je ostao autsajder jer se bavio radikalnim temama kao što su seks i kršćanstvo. Na kraju filma čujemo aukciju Souzinih slika i spoznajemo da je i on naposljetku pretvoren u robu.

KP: Zašto ste odlučili raditi film upravo o Souzi? I kako ste odlučili da film o slikaru bude crno-bijel?

Sviđa nam se crno-bijela fotografija! Od nas su naručili da napravimo film o Souzi. Iskreno, Shumonu i mene nisu toliko zanimale njegove slike. Naravno, volimo slike iz serije Gentleman koje se nalaze i u filmu, no zapravo se ne bavimo Souzom kao slikarom. Kad su nas tražili da radimo film o njemu, nismo bile sigurne što da radimo. Činio se kao zanimljiv umjetnik, ali iznimno je poznat, praktički se radi o indijskom Picassu. No onda sam otišla u arhivu u Londonu i pronašla vrlo moćne tekstove koje je napisao. Tad smo shvatili da imamo zanimljiv materijal s kojim možemo nešto napraviti

Ustvari nismo htjeli napraviti biografski film. Oba naša filma zapravo govore o nas dvije. Sve što smo odabrali otkriva više o nama. Souza je napisao mnogo sjajnih eseja, no mi smo u scenarij stavile ono što smo i same htjele reći. Souza je ludi umjetnik, no njegovi su tekstovi vrlo poetični, tragični i filozofski. Kad su neki ljudi vidjeli naš film, zamjerili su nam da to nije ono što je on zapravo bio. Ali on je napisao te tekstove! Naprosto nismo prikazale opću ideju Souzine ličnosti.

KP: Spomenuli ste Experimentu, festival koji ste pokrenuli 2003. godine u Mumbaiju. No 2007. premjestili ste Experimentu u Bangalore gdje se još uvijek održava svake dvije godine. Zašto ste ga preselili?

Jer sam dobila posao u Bangaloreu! Uz to, Mumbai je glavni grad komercijalnih aktivnosti i dom mainstream filmske produkcije. Tamo lako možete pokrenuti nešto, no teško to možete održati, pogotovo ako je riječ o festivalu eksperimentalnog filma u takvom industrijskom kontekstu. Da biste dobili veću financijsku potporu morali biste pozivati utjecajne i poznate ljude, no nisam htjela festival kojem treba blagoslov industrije. Stoga je preseljenje u Bangalore bilo dobro. Bangalore je velik i vrlo otvoren grad, ima svoju filmsku industriju, no ne u takvim opresivnim razmjerima kao što je Bollywood u Mumbaiju. Također je vrlo interdisciplinarni grad, mnogi znanstvenici i umjetnici surađuju, a to čini našu publiku vrlo raznolikom.

KP: Mnogo smo razgovarali o Indiji u 20. stoljeću, no trenutno se Indija nalazi u prilično drugačijoj i zabrinjavajućoj situaciji. Možete li nam reći nešto više o aktualnom političkom stanju u Indiji?

Koristim svaku priliku da bih govorila o tome jer ljudi ne razumiju koliko je stanje loše. A sadašnje stanje je tragično i tužno. Gdje početi? Tijekom 1990-ih u saveznoj državi Gujarat praktički je izvršen genocid nad lokalnim muslimanima. Cijela zemlja bila je zgrožena ovim genocidom. Tadašnji guverner Gujarata je aktualni premijer Indije. On je član stranke BJP, a stranka je dio organizacije koja se zove RSS. Nathuram Godse, čovjek koji je ubio Mahatmu Gandhija, bio je član RSS-a. Trebam li dodati išta više?

Ova vlada je počela brutalno mijenjati institucije i sisteme. Desetkovali su jednu od najvećih akademskih institucija u zemlji. Mijenjaju povijest u udžbenicima. Trenutno lociraju i označavaju migrante. U Kašmiru su stvorili situaciju nalik onoj u pojasu Gaze. Njihov je temeljni cilj stvoriti čistu hinduističku državu, što je opasno i prilično glupo s obzirom da je pluralizam osnovna premisa hinduizma – hinduisti vjeruju u postojanje više bogova. Zato je sekularizam mogao postojati u Indiji, bez sumnje ne u savršenim uvjetima, ali kao ustavno pravo koje su svi poštovali – barem dosad.

No realnost je da je tu stranku na izborima odabrala velika većina indijske populacije. Ljudi žele takozvanog "snažnog vođu", a ovi su političari iznimno dobri u korištenju društvenih mreža i informativnih medija kako bi kontrolirali narativ o sebi. I nemaju opoziciju. Glavni suparnik bila je Kongresna stranka, koja je odigrala ključnu ulogu u Indiji nakon stjecanja nezavisnosti, no koja se danas praktički samouništila. U međuvremenu je ekonomija razrušena. Stoga je situacija u Indiji prilično zastrašujuća. Zato je i moj uvod u festivalski program zvučao pomalo cinično – Situacija je tragična, no uživajte u filmovima!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 14.10.2019

VEZANE VIJESTI

Površina je poprište susreta

Razgovarao: Luka Ostojić

S Jesse McLean, američkom autoricom eksperimentalnih filmova i članicom Velikog žirija na 25 FPS-u razgovarali smo o njenom radu i programu Žiri predstavlja.

Drugačiji film je moguć

Piše: Luka Antonina

Trinaesto izdanje festivala 25 FPS pokazalo je da eksperimentalni film kao avangardni zamašnjak filmskog razvoja ne gubi na svojoj kreativnoj i transformativnoj snazi.

Film vas može odvesti gdje možda ne želite ići

Razgovarao: Dinko Štimac
S dvojcem OJOBOCA razgovarali smo o filmskim darovima hororizma koje su na svojim vrpcama donijeli u Zagreb, na ovogodišnji 25 FPS.