Zaroniti u nepoznato | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Zaroniti u nepoznato

S Nežom Knez razgovaramo o istraživanju koje radi u sklopu Otvorenog studija GMK, izazovima umjetničkog djelovanja u javnom prostoru te razlikama ljubljanske i zagrebačke novomedijske scene.

Razgovarala: Hana Sirovica

FOTO: Ana Lucija Šarić

  • A
  • +
  • -

Neža Knez mlada je umjetnica čiji rad uključuje različite intervencije, performanse i akcije u javnom prostoru, a nedavno je završila i prvi filmski projekt. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, dodijeljene su joj nagrade za studentska postignuća i inovativan pristup grafičkoj umjetnosti te nagrada OHO za mlade umjetnike_ce. Dobitnica je dvogodišnje rezidencije u ljubljanskom Kreativnom centru Švicarija. U Hrvatsku je stigla kao polaznica WHW Akademije krajem 2019. godine, otkada živi i radi na relaciji Zagreb-Ljubljana. Tijekom veljače u sklopu programa Otvoreni studio koristi prostor Galerije Miroslav Kraljević, gdje održava radionice s djecom, razvija istraživanje Skica za film i organizira video projekcije slovenskih umjetnika_ca. Tim smo povodom s Knez porazgovarali o trenutnom istraživanju, ali i o njenom širem radu, izazovima umjetničkog djelovanja u javnom prostoru te razlikama ljubljanske i zagrebačke novomedijske scene.

 

KP: Prostor GMK koristiš za istraživanje i prikupljanje materijala za rad u nastanku, a riječ je o filmu u kojem glavnu riječ imaju djeca. Kako si se odlučila za djecu kao prve kreativne sugovornike? Možeš li nam opisati svoj način rada s njima?

Vjerojatno ne bih surađivala s djecom da 2018. godine nisam razvijala projekt Deus Ex Machina. Taj rad trebao je odgovoriti na unaprijed definiranu temu imaginacije, što me potaknulo da se okrenem djeci vrtićkog uzrasta. Tada sam djeci pristupila vrlo naivno, s mišlju da oni imaju "čišću" maštu i manje opterećen način razmišljanja od nas. Međutim, čim sam im se malo približila, shvatila sam koliko to nije slučaj, i u kojoj mjeri čak u najmlađoj dobi djeca preuzimaju naše projekcije. Tema i pristup koji sam razvila u tom projektu važni su i za rad u GMK. Cijela situacija pandemije, kao i potresi koje sam proživjela u Zagrebu potaknuli su me vratim imaginaciji i suradnji s djecom. Ovaj put radim s djecom malo starijeg uzrasta, što je potpuno novo iskustvo. U moru krutih informacija koje kruže oko nas, odrasli vode glavnu riječ u govoru o situaciji u kojoj se nalazimo. Riječ je o iznimno teškom pitanju na koje mi odrasli ne znamo odgovor. Zato sam htjela čuti što djeca imaju za reći i što misle o krizi koja nas okružuje. Radionice uključuju razgovor u kojem djeca osmišljavaju predmete koji bi mogli spasiti svijet, a zatim zajednički gradimo te objekte, smišljamo priče i kostime za budući film. 

U pristupu djeci za mene je ključno pitanje granica - do koje je mjere moguće prepustiti glavnu riječ njima, a kada je ipak potrebno povući granicu i preuzeti inciijativu. U radionice ih uvodim tako da pobacam različite materijale u prostor i kažem im da bilo što možemo razmontirati, upotrijebiti, da ćemo izgraditi sve što je moguće. Važno mi je i da što više razgovaramo, da crtaju i pišu o tome što im je bitno prije nego počnemo s izgradnjom objekata. Iduće je važno pitanje učenja i znanja, jer u tom procesu često nije jasno tko od koga uči. O tome puno govore predmeti koje su izabrali i koje smo zatim izgradili. Na primjer, jedan je dječak odlučio da će Pluton spasiti svijet, a izabrao ga je zato što je najdalji od Zemlje, naše politike i naših atomskih bombi. Odlučio je i kako Pluton može biti sve (bilo koji predmet), pa se sada u galeriji nalazi nekoliko različitih verzija Plutona. Dok mi je priča o Plutonu potpuno jasna, za neke druge priče i predmete još moram shvatiti što točno znače. Drugi je dječak odlučio da nam za spas svijeta treba maska morskog psa. Pretpostavka je da će nam ta maska pomoći da shvatimo kako morski psi nisu toliko opasni, da se s njima moguće sprijateljiti, a onda ih možda nećemo toliko ubijati. To su samo neki primjeri, a izgradili smo puno različitih predmeta i priča. Neke od njih ću nastaviti razrađivati i one će postati dio filma o tome kako spasiti svijet.

KP: Osim što u prostoru držiš radionice i pokazuješ predmete koje si izradila sa svojim malim suradnicima, zanimljivo je i što si svoj Otvoreni studio ustupila tuđim radovima tako što si organizirala projekciju video radova svojih slovenskih kolegica i kolega. Što te potaknulo na takav potez, i možeš li nam reći nešto više o razlikama ljubljanske i zagrebačke novomedijske scene? 

Upravo su me razlike slovenskog i hrvatskog konteksta i umjetničkih praksi potaknule na otvaranje prostora tuđem radu. Iznenadilo me koliko se slabo međusobno poznaju hrvatski i slovenski umjetnici mlađe generacije. Na sličan način otvorila svoj studio kada sam živjela u Ljubljani. Kada sam dobila na  korištenje prostor u centru Švicarija, odlučila sam tu rezidenciju koristiti tako da jednom mjesečno ponudim prostor drugima, zato što je nedostajalo prostora za izlaganje. Na pozivanje drugih umjetnika_ca u GMK potaknuo me Tin Dožić, koji je također svojedobno ustupio Otvoreni studio prezentaciji tuđeg rada.
 
 
O razlikama između zagrebačke i ljubljanske scene mogu govoriti samo iz vlastite perspektive, koja je nužno ograničena mojom neposrednom okolinom. Čini mi se kako je u Sloveniji puno snažniji fokus na konačni proizvod, da se znatno važnost pridaje dovršenosti i zaokruženosti rada. S druge strane, u hrvatskom se novomedijskom kontekstu veća pažnja daje istraživanju no konačnom proizvodu. Rekla bih kako se ovdje njeguje otvoreniji pristup formi. Razlike vjerojatno imaju veze s načinom na koji je ustrojen Odsjek za nove medije u Zagrebu. U Ljubljani je taj studij potpuno drugačiji, fokus nije toliko na istraživanju medija kao takvih – slike ili zvuka. Primjerice, videu se češće pristupa kao nečemu što služi dokumentaciji, no kao samosvojnom mediju; općenito je manje prisutna senzibilnost za sam medij, što naravno ne znači da nema nekih drugih vrsta senzibiliteta koji ovdje nisu toliko prisutni. 
 
Video programom želim pokazati scenu koja je Zagrebu slabo poznata, ali i postaviti samoj sebi otvoreno pitanje o odnosu dviju scena na kojima djelujem, te vidjeti što zagrebačka publika misli o tom pitanju i kako vidi naše razlike. Zbog toga sam se i odlučila pokazati prakse kakve su prisutne u Sloveniji, a kakve ovdje nisam srela. Na prošloj projekciji prikazani su radovi Maje Hodošček, Danila Milovanovića i Marka Požlepa, troje umjetnika_ca mlađe generacije. S druge strane, u srijedu 24. veljače prikazat ću nešto starije radove Ane Nuše Dragan, Zemire Alajbegović i Eme Kugler. Riječ je o umjetnicama koje su djelovale u različitim periodima druge polovice 20. stoljeća. Radove su birali kustosica i kustos Barbara Borčić i Peter Cerovšek, a nedavno su bili dio izložbe 3+3=6: Tri umjetnice, tri umjetničke prakse, šest desetljeća u organizaciji ljubljanskog Centra za suvremenu umjetnost koji ih je za ovu priliku ustupio. 
 
KP: Čini mi se kako je u općenito u tvom radu snažno pristutna tendencija prema kolaboraciji, često razvijaš radove u suradnji i radiš intervencije u javnom prostoru. Možeš li nam reći više o svom pristupu? Kakve perspektive ti donosi timski rad, a kakve rad u javnom prostoru?

Ne doživljavam se toliko kao timska igračica, ali oduvijek mi je jako važna suradnja. Jedini je "pravi" primjer timskog rada Y? Project, dokumentarno istraživanje nastalo u suradnji s Danilom Milovanovićem, Tonijem Poljancem i Lukom Erdanijem. I naravno, radionice s djecom, koja su zbilja moj tim. Općenito me jako zanimaju reakcije drugih ljudi, kao i moguća značenja suradnje. U prošlim radovima sam istraživala što minimalna gesta, najčešće u javnom prostoru, može stvoriti. Volim se baciti u istraživanje nečega što mi je nepoznato, a teme mojih radova često određuje slučaj. Tražim načine komunikacije i rada s ljudima koji nisu unaprijed određeni i dogovoreni. Uz dječje priče s kojima sada radim, spomenula bih i primjere rada Kvadrat, ili Čitanje, javno čitanje poezije na jeziku koji ne razumijem. Taj je performans nastao tijekom moje rezidencije u Italiji, a činjenica da tamo skoro nitko ne govori engleski potaknula me istraživanje neverbalne komunikacije, odnosno kršenje zakona jezika i pokušaja uspostave novih. Tu je i Drugi pogled koji ću izložiti u rujnu u Galeriji VN. U njemu sam sebi na 10 dana oduzela osjet vida i istraživala promjene precepcije. Nije mi bio cilj istraživati sljepoću, jer naravno nemam, niti mogu imati to iskustvo, već me zanimalo kako vidjeti nešto na drugi način. Najzanimljivije situacije u mom radu proizlaze iz istraživanja nečega što mi je potpuno nepoznato. 
 
 
Volim reći da radim "vani", zanimaju me karakteristike javnih prostora, njihova komunikacija s ljudima, naša ponašanja u prostoru, oblici značenja i komunikacije koje gesta može u prostoru poprimiti. Javni prostor za mene je siguran prostor jer sve što se u njemu stvori, nisam stvorila potpuno sama - uvijek se radi o nečemu što su mi dijelom dali drugi i u tome se osjećam sigurnije nego kada sam sama u studiju s vlastitim radom. Često radim male geste vani, u javnosti, za ljude koji slučajno mogu na njih naići. Doduše, otkad sam došla u Zagreb i ostvarila kontakt s ovdašnjom scenom, što se podudaralo s početkom epidemije, počelo me snažnije zanimati samostalno istraživanje u privatnom prostoru i okrenula sam se novim prostorima kao što su video ili prostor ekrana. O njima prije nisam toliko razmišljala, a sada me sve više privlače. 
 
KP: Spomenula si kako često ulaziš u nepredviđene odnose s publikom – tvoje intervencije nerijetko uključuju slučajnu publiku i prolaznike. Kako gledaš na svoj odnos prema toj publici, doživljavaš li njihove "ulaske" u rad kao umjetnički materijal?

Ne uvijek, u pravilu ne volim predviđati reakcije publike. Umjesto toga, prepuštam im da se dogode same od sebe, ako se uopće dogode. Ponekad se iz mojih gesti generira materijal koji publika stvori ili mi ga odluči dati, ali to se ne mora nužno dogoditi. Mislim da se radi o etički skliskom terenu i zato izbjegavam “uzimati” od publike – osim kada mi vanjske okolnosti diktiraju drukčije. Projektna logika radovima koji uključuju publiku često nameće obvezu prikupljanja materijala, a to se pokazuje kao najveći problem u radu s ugroženim društvenim skupinama. Primjerice, u radu Rupa morala sam dati prolaznicima da ispune nekakav papir jer je to bio uvjet za završetak projekta postavljen izvana, i ti su papiri kasnije postali dio izložbe. Nije mi bilo drago, no nadam se da sam uspjela pronaći pristup koji nije bio problematičan. Uvijek razmišljam o etičnosti odnosa s drugima koji na neki način sudjeluju u radu. Primjerice, u radu s djecom u GMK trudim se oblikovati to što su mi dali, ali tako da ne gledam na materijal svisoka ili moralizatorski. Trudim se da ne preuzimam, već oblikujem njihov materijal u svom jeziku i pritom jako pazim kako uokviravam njihove ideje.
 
 
KP: Umjetničke intervencije u javnom prostoru bile su i važan dio Projecta Y?-a, filma koji si nedavno završila. Možeš li nam, za kraj, reći nešto više o tom filmu i različitim metodama umjetničkog istraživanja koje su u njega uključene? 
 
Taj je film u cjelini moguće promatrati kao jednu veliku intervenciju: grupa slovenskih umjetnika vozi Yugo iz Kragujevca, mjesta Zastavine tvornice, u Ameriku, mjesta njegovog masovnog izvoza, tamo ga prodaje i on se nastavlja voziti. To je početna točka iz koje se rastvara niz zanimljivih pitanja vezanih uz ta dva prostora – o Europi i Americi, ili bivšoj Jugoslaviji i Americi, o njihovim ekonomskim i društvenim razlikama. Riječ je o kompleksnom projektu koji je prije putovanja uključivao godinu i pol istraživanja ekonomskih i proizvodnih odnosa, značaja Zastave, izvoza Yuga i pronalazak sugovornika_ca, no u stvari ga je moguće promatrati kao jednu gestu. Prvo smo planirali raditi kraći video rad, no čim smo shvatili koliko smo zanimljivih sugovornika uspjeli pronaći, odlučili smo snimiti film koji dokumentira naše putovanje i uključuje intervencije, ponovno minimalne geste u prostoru. Film se fokusira na Yugo, a intervencije ukazuju na širu simboliku od samog Yuga.
 
 
One su brojne, no izdvojit ću jedan primjer. Na ulazu u svaku državu Europske unije stoje table s "europskim" zvijezdama, i na svakoj tabli jednu bismo zvijezdu obojali u crveno. Za slučajne prolaznike crvena zvijezda na tabli EU ne mora imati nikakvo značenje, ali isto tako može proizvesti asocijaciju na Jugoslaviju ili pak na nešto treće. Za nas je dovoljno je da jedna osoba dnevno pri prelasku granice primijeti našu intervenciju i zapita se o njoj. Kada smo ušli u Veliku Britaniju, više nije bilo table zbog Brexita, pa smo na mjestu odlučili da ćemo ostaviti svoj trag na prosvjedu protiv Brexita, gdje smo stali s transparentom na kojemu je stajao natpis Samoupravljanje. Te su intervencije dio filma jer su u njemu prikazane, no mislim da se mogu i odijeliti od njega jer ipak pričaju drukčije stvari i djeluju na svoj način nakon naše vožnje. Iako je snimanje filma završeno, projekt zbog tih intervencija živi i dalje – ljudi nas još uvijek često tegaju na društvenim mrežama i ulaze s nama u komunikaciju. Cijelim projektom smo htjeli pustiti neki momentalni trag, za razliku od mojih ostalih intervencija koje dulje traju i teško mi je odrediti radi li se o intervencijama, akcijama, ili performansima. Tako da se Project Y? u neku ruku razlikuje, dok ipak nastavlja tu liniju minimalnih gesti. 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.02.2021

VEZANE VIJESTI

O kolektivnosti i imaginaciji

Pripremila: Ivana Pejić

Polaznice i polaznici WHW Akademije u svojim radovima nastalim u izvanrednim okolnostima testiraju različite oblike umjetničke proizvodnje u uvjetima krize.

Umjetnica pri (ne)radu

Piše: Tihana Bertek

U središtu izložbe Napravljeno – radni naslov za napraviti su vrijeme i aktivnosti koje prethode i odlažu obavljanje rada, dok sam proces postaje finalni umjetnički proizvod.

Magični i izmišljeni svjetovi

Piše: Hana Sirovica
U radu kolektiva Coven Berlin iznimno su zanimljivi načini na koje spajaju aktivizam i umjetnost inzistirajući na njihovu potencijalu za uspostavu drukčijih vrsta socijalnosti.