Zaštita izbjeglica: europska odgovornost? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Zaštita izbjeglica: europska odgovornost?

Gotovo 8 000 migranata umrlo je tokom 2014. godine. Od toga je više od 3 500 ljudi svoje živote izgubilo na Sredozemlju.

Piše: Martina Domladovac

Ana Mihalić, iz serije Prince

Protekle godine također se i u hrvatskom medijskom prostoru počelo više pričati o problemu izbjeglica - ponajviše zbog velikih pomorskih katastrofa koje su se dogodile na europskim obalama i mjesecima nisu silazile sa svjetskih naslovnica, a ponešto i zbog predanog truda organizacija civilnog društva koje se već godinama jedine bave problemima tražitelja azila u Hrvatskoj. O problemu ilegalnih imigranata mogli smo slušati i u kontekstu jačanja europskih radikalno desno orijentiranih političkih stranaka koje sve od reda imaju negativne politike prema imigrantima i na sve načine pokušavaju ograničiti broj ljudi koji će u njihovoj zemlji tražiti političku zaštitu ili ekonomsku stabilnost za sebe i svoje obitelji. S obzirom na do sada relativno mali pritok imigranata i tražitelja azila kod nas, Hrvatska se nije posebno bavila tim pitanjem niti je ono dio većih rasprava u društvu. U europskom kontekstu, to je pitanje oko kojeg se lome koplja, na njemu se dobivaju i gube izbori. Kod nas se novo izabrana predsjednica nije ni osvrnula na njega niti je itko u predsjedničkoj kampanji imao potrebu spominjati nešto slično. Tražitelji azila i azilanti nemaju pravo glasa, ne donose političke poene, a nema ih dovoljno da bi predstavljali prijetnju nacionalnoj sigurnosti i stvarali neugode ksenofobima, stoga njihova pozicija i dalje ostaje na marginama društva, gdje bivaju ostavljeni na milost i nemilost hrvatskog birokratskog sistema.

Termin "azilant" označava osobu kojoj je odobren azil u nekoj zemlji zato što mu je u njegovoj, zbog raznih razloga, život ugrožen ili postoji mogućnost da će u njoj biti mučen ili podložan nekoj vrsti progona. Prije odobravanja azila ili konačne odluke o protjerivanju iz zemlje, imigranti sa statusom "tražitelja azila" u Hrvatskoj mogu provesti i više godina čekajući rješenja svog statusa, za vrijeme kojih imaju vrlo ograničena prava i mogućnosti. A koliko malo hrvatski građani znaju o pravima azilanata i tražitelja azila viđamo kada se rade javne akcije osvješćivanja ili reportaže u medijima u kojima se gotovo uvijek javljaju dežurni dušobrižnici s prigovorima kako država na tražitelje azila troši previše vremena (u prosjeku, jedan zahtjev za azil obrađuje se više od godinu dana), kako se za njih odvajaju mjesečna sredstva od tisuću ili više kuna (svaka osoba sa statusom tražitelja azila u Hrvatskoj ima pravo na mjesečna sredstva od sto kuna, ali to pravo samo rijetki ostvaruju), ili kako su svi tražitelji azila ovdje došli s isključivim ciljem da hrvatskim građanima uzmu poslove (tražitelj azila u Hrvatskoj se može zaposliti tek nakon godine dana boravka). Ipak, ne možemo reći kako nisu vidljivi nikakvi pomaci. Alternativni mediji sve češće izvještavaju o svakodnevnim problemima izbjeglica u Hrvatskoj, odvijaju se različite akcije i projekti za osvješćivanje javnosti poput nedavno objavljene kuharice "Okus doma" s receptima izbjeglica iz raznih dijelova svijeta koji su se našli u Hrvatskoj i odlučili okus svog doma podijeliti s nama, a imali smo prilike vidjeti i nekoliko umjetničkih projekata čiji su autori htjeli istaknuti i staviti u prvi plan ovu obespravljenu društvenu skupinu. Jedan od hvalevrijednih pokušaja bila je i javna rasprava u riječkom HNK na temu umjetničke zajednice i integracije izbjeglica koju je inicirao Oliver Frljić s namjerom da se razmotre mehanizmi kojima umjetnička zajednica može pridonijeti integraciji izbjeglica. Rasprava kojoj su između ostalog prisustvovali i azilanti i tražitelji azila ipak je pokazala kako je ljudima u njihovom položaju najvažnija osobna egzistencija i prilika za normalnim životom, a tek onda vidljivost u društvu.

No što zapravo možemo očekivati u popravljanju statusa izbjeglica pogledamo li širu sliku, prije svega politike Europske Unije kojoj sada pripadamo? U srijedu, 21. siječnja, na zagebačkom Pravnom fakultetu održano je predavanje Madeline V. Garlick, pročelnice UNHCR-ovog europskog Ureda za politiku i pravna pitanja, Refugee Protection: a European responsibility?, ili drugim riječima: je li i koliko je zaštita izbjeglica europska odgovornost. Pred većinom nezainteresiranim studentima prava i pokojim volonterom prihvatilišta za tražitelje azila, Garlick je pričala o europskom pravu i sustavu azila odnosno njegovim prednostima i nedostacima, prvenstveno kroz prizmu brojeva (koliko je imigranata iz koje zemlje, u kojoj zemlji zatražilo, a potom i dobilo azil), te interpretaciju statističkih podataka. Pričalo se povrh svega o Dublinskom sporazumu – zakonskom aktu prema kojem se raspoređuju izbjeglice unutar Europske Unije. Naime, na temelju tog sporazuma svaka osoba koja traži utočište unutar Europske Unije trebala bi zatražiti azil u prvoj zemlji u kojoj se nađe (na njenom graničnom prijelazu ili najbližoj policijskoj upravi). Zakon je to koji favorizira centralne zemlje, tvrde Italija, Španjolska i Grčka koje na rubovima Europe podnose najveći udarac imigracije. S druge strane, neumoljive brojke tvrde upravo suprotno. U Njemačkoj je prošle godine 70 000 ljudi tražilo azil, više nego bilo gdje drugdje u Europi. Ipak, to je tek 945 izbjeglica na milijun stanovnika, za razliku od Švedske gdje je broj podnositelja azila 4 625 na milijun stanovnika. Dok se europske vlade nadglasavaju tko je u težoj poziciji i koga su zapravo imigranti uz pomoć ekonomske krize odlučili uništiti, a radikalno desne stranke ubiru sve veći dio političkog kolača okrećući upravo najsiromašnije i krizom najpogođenije stanovnike svojih zemalja protiv još siromašnijih i još ugoroženijih izbjeglica, još jedan kontingent imigranata zauvijek će potonuti u Sredozemnom moru. Italija je odlučila da od 2015. ne može više izdvajati devet milijuna eura mjesečno za operacije spašavanja Mare nostrum tijekom kojih su talijanski brodovi patrolirali duboko unutar međunarodnih voda i spašavali prenatrpane čamce koji bi se otiskivali najčešće iz Libije. Mare nostrum je zamijenila puno jeftinija operacija Triton, koju financira Europska Unija, u sklopu koje brodovi patroliraju samo unutar europskih teritorijalnih voda. Glavni prigovori akciji Mare Nostrum (osim visoke cijene), bili su i ti da se zbog nje više imigranata odlučuje na put jer očekuju da će biti spašeni - i zaista, neumoljive brojke pokazuju kako je od pokretanja akcije znatno veći broj ljudi pristiglo na talijanske obale. Je li Europska Unija odbijala pomoći financiranje operacije Mare Nostrum zbog previsoke cijene ili prevelikog broja spašenih, ostaje nam samo nagađati. Operacija Triton teško će smanjiti broj imigranata, no sasvim sigurno će biti više mrtvih i to već svi očekuju. 

Osim pomorskih puteva, Europa izdvaja znatna sredstva i za utvrđivanje svojih kopnenih granica. Frontex – agencija za sigurnost vanjskih granica Europske Unije, bila je najfinanciranija europska agencija prošle godine. Osim svima nam dobro poznatih zidova koji zadnjih godina niču na europskim južnim granicama (Grčka, Bugarska, Melilla u Španjolskoj), Frontex se brine i za uvođenje uređaja poput detektora za otkucaj srca koji bi se trebao početi upotrebljavati uskoro, a svrha mu je otkriti imigrante koji ilegalno pokušavaju ući u Europu. 

Slučaj Bugarske možda je najslikovitiji primjer europske imigracijske politike. Zbog prevelikog broja zahtjeva za azil iz ratom pogođene Sirije, s kojima se Bugarska nije mogla nositi, Europska Unija pomogla je financirati utvrđivanje bugarske granice prema Turskoj. Podignut je 33 km dug trometarski zid duž kojeg je raspoređeno tisuću graničnih policajaca. Od oko 3 400 sirijskih izbjeglica koje su tražile azil u Bugarskoj tijekom 2013. samo nekoliko mjeseci kasnije broj zahtjeva je pao na nulu.

Ne postoji ništa negativnije u modernoj europskoj političkoj tradiciji od željezne zavjese čiji simbol je bio upravo Berlinski zid. Sada se Zapadna Europa utvrđuje iznutra, podižući doslovne zidove na sve više svojih granica. Upravo na tim zidovima sve više imigranata skončava svoje živote, protjerani iz svojih zemalja ekonomskom krizom koja se u njih prelila sa Zapada, kao i ratovima često 'sponzoriranim' od američkih i europskih korporacija. Istovremeno, američkoj i europskoj srednjoj klasi prodaje se priča kako će im siromašni i očajni stranci smanjiti cijenu rada i pristati raditi bez sindikalnih povlastica za koje su se sami generacijama borili. U stvarnosti, krupnom kapitalu pogoduje što veći broj dovoljno očajnih ljudi bez ikakvih dokumenata i zaštite jer je takva radna snaga jeftinija, i što je još važnije, takvi radnici sigurno neće dizati štrajkove kako bi se izborili za svoja prava. S druge strane, njihov izgled, vjerovanja i jezik predstavljaju sasvim dovoljno kulturnih različitosti kako bi se stanovnike europskih zemalja držalo u konstantnom stanju opreza od stranaca koji će im nametnuti svoje kulturne i vrijednosne sustave.

U Hrvatskoj se, na sreću, još nismo imali prilike susresti s takvom vrstom javnog diskursa. Nešto više od 130 azila odobrenih od 2006. kada je Hrvatska počela primjenjivati europski Zakon o azilu, još uvijek je premali broj da bi predstavljao bilo kakvu prijetnju hrvatskim kulturnim i kršćanskim vrijednostima, a domaći tajkuni imaju sasvim dovoljan izvor jeftine radne snage koja se u skorije vrijeme vjerojatno neće pobuniti i dizati štrajkove u svrhu povećanja svojih prava. I najupućeniji političari i dužnosnici Hrvatsku opisuju kao tek tranzitnu zemlju, nezanimljivu imigrantima, samo još jednu u nizu prepreka prema bogatijim zemljama zapada kojima teže. No, na primjerima nekih od hrabrih pojedinaca koji su istupili u medijima i svoje priče podijelili s javnosti, vidljivo je kako su mnogi od njih, zbog kulturološke ili tradicijske sličnosti, baš Hrvatsku odabrali kao svoju destinaciju. Također, tijekom svog volonterskog angažmana u radu s izbjeglicama u Zagrebu, imala sam priliku razgovarati s brojnim tražiteljima azila koji su Hrvatsku opisali kao sigurnu i srdačnu zemlju u kojoj se može živjeti, raditi i podizati obitelji bez straha. Zemlju u kojoj vide svoju budućnost i u kojoj bi htjeli ostati. Ali, ako je sustav uređen tako da ljude tjera što dalje a sve institucije ulažu krajnje napore da što više ljudi izgubi strpljenje i napusti zemlju prije nego njihov slučaj bude riješen ili prije no što u Hrvatskoj uopće ostave svoj otisak prsta (čime prema Dublinskom sporazumu i službeno postaju hrvatski problem), onda će sasvim logično Hrvatska nastaviti biti takozvana tranzitna zemlja. Ipak, važno je reći da je u zadnjih godinu dana došlo do stanovitih promjena. Promijenjeni su neki zakoni (između ostalog tražitelji azila i azilanti od sada će sustavno i organizirano moći učiti hrvatski jezik), tražitelji azila i azilanti izašli su u javni prostor, a hrvatski vlastodršci su, čini se, shvatili kako će se uskoro morati suočiti s većim priljevom imigranata - stoga je bolje što prije stvoriti validan sustav koji će se upravo time baviti. No, još je važnije pripremiti hrvatsko društvo na mogućnost priljeva stanovništva iz različitih krajeva svijeta: na mogućnost da će nam prvi susjedi biti Afganistanci, Egipćani, Senegalci..., da će škole pohađati djeca različitih rasa, da će se uz crkve paralelno graditi džamije. Uz kvalitetne programe integracije imigranata, Hrvatska još ima mogućnost razviti tolerantno, otvoreno društvo koje neće odbacivati strance na temelju njihove različitosti nego ih prigrliti, baš kao što smo prigrlili različitost okusa hrane koja dolazi iz svih krajeva svijeta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 11.02.2015

VEZANE VIJESTI

Okusi novog doma

Piše: Ida Jagar

Kuharica Okus doma donosi recepte tradicionalnih jela iz matičnih zemalja azilanata i tražitelja azila u Hrvatskoj.