Želimo samo sami sebe zadiviti! | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Želimo samo sami sebe zadiviti!

Debitantski, ali i jedini službeni album, Peach Pit su izdali davne 2000. godine. Iako su od tada često bivali u kreativnim eksplozijama, napravili hrpe materijala i uredno se snimali, nisu

Razgovarao: Stjepan Jureković

Svakome od nas tko je tijekom devedesetih (a nismo li to svi mi?!), svoja subotnja popodneva posvećivao ekipi s Beverly Hillsa već je za vrijeme prve sezone moralo postati jasno da je Brandon gubitnik. Nakon što je čašom šampanjca zabrazdio duboko u probleme alkoholizma jer “rehab is for quiters!”, postalo je bjelodano da je glavna faca serije zapravo Dylan. Njegov zamagljeni, buntovnički pogled kakav naravno nema presedana niti u povijesti Hollywooda niti televizijske produkcije, svakog bi mladolikog muškarca naveo na ideju da osnuje bend. Tako je i bilo, našla su se dvojica fanatičnih obožavatelja koji su svojim bendom pokušali pokazati koliko je serija utjecala na njihov život pa su odlučili djelovati pod imenom omiljene hengaone junaka s ekrana. To je naravno, Peach Pit! Bilo je tu i utjecaja Killdozera, ali to je potpuno zanemarivo u odnosu na vječiti san da nastupaju kao kućni bend u fast-food restoranu: I tako su se Bruno Vidović i Mihael Bele- Mexo bacili na posao i počeli raditi opskurnu i vrlo glasnu muziku kojom su ljude valjda htjeli potjerat doma da ne propuste novu epizodu Beverlija. Na svoju sreću nailazili su na istomišljenike pa je tako ubrzo u bend došao Bejn (Branko Beštak), a nakon godinu dvije i Franjo Glušac. Nakon što je Bejn ipak otišao iz benda, stvari su počele zadobivati ozbiljan ton, bend je počeo odrađivati turneje i snimati materijale koji su postajali sve zahtjevniji i zahtjevniji. Konačno, kada je Bruno Motik došao kao drugi gitarist, definitivno potjerao Mexu u ritam sekciju, a prvi službeni album “Suspicious Cargo” izašao na tadašnjoj Earwing Records etiketi, počinje priča koja je dovela Peach Pit do značajne pozicije na našoj underground sceni. Tu nam je priču detaljnije ispričao Franjo u fermentiranoj atmosferi Krivog Puta.

Vratimo se za početak malo u prošlost. Unatoč dugogodišnjem prisustvu na sceni, za sad još uvijek imate samo jedan službeno objavljen album. Koja se priča uz njega veže?
Suspicious Cargo je prvi službeni album Peach Pita koji je objavio tadašnji Earwing Records. Earwing nas je malo pogurao da napravimo i objavimo album. On je u biti nastao nakon jedne koncertne pauze od godinu dana kada smo se povukli u studio i u prostoriju te krenuli raditi instrumentalne pjesme koje su bile dosta jednostavne, točnije repetitivne, minimalističke kompozicije kojima smo se htjeli približiti publici. Dotad smo radili dosta neprijemćivu glazbu, relativno bučnu i nekoherentnu, htjeli smo svoje sviranje minimalizirati na ono najosnovnije i napraviti konkretan album, jednako zanimljiv publici kao i nama dok ga sviramo. I to je nama u to vrijeme bilo vrlo hip, da napravimo nekakvu muziku relativno jednostavnu za svirati, a da opet dobije odaziv od publike. U biti smo uspjeli u tome jer su stvari upamćene i još nas dan danas ljudi traže da ih na koncertima sviramo, kao na primjer “Moj Mikro” i “Sonata”.

Gdje je sniman album i kako je distribuiran?
Što se tiče snimanja albuma, album je snimljen u Kozmu kao i svi naši materijali. Skoro mjesec dana je utrošeno na snimanje i miksanje. Album je miksan na kućnoj liniji, na Pentiumu, Mihael ga je miksao sam i produkcija je bila dosta nedorečena jer nismo imali iskustva u snimanju. Mi smo se potrudili to odsvirat' kako spada. Ispalo je onak' kak' je ispalo i pokojni Bara (Ivica Baričević) ponudio se da ga izda. Album je imao relativno dobru distribuciju, moglo ga se nabaviti u New Yorku i u Europi, u Amsterdamu preko Čikare. Dosta smo veliki dio tiraže prodali po koncertima u Sloveniji i po Hrvatskoj. Taj nam je album ostao lijepa uspomena na ono što smo prije sedam godina radili.


Nakon njega radili ste na mnogim projektima, nekima više, a nekima manje zapaženim. Snimili ste čak kompletan materijal za novi album, radili ste muziku za Andaluzijskog psa...

Ivan Ramljak je predložio da napravimo muziku za eksperimentalni film Andaluzijski pas. I prije smo dosta inspiracije za glazbu vadili iz nijemih filmova tridesetih tako da se ta ideja dobro poklopila s pokušajima da glazbom pratimo radnje filmova koje volimo. Što se tiče materijala, imali smo jedan gotov album godinu dana nakon što je Suspicious Cargo izdan. Onda je Bruno došao kao drugi gitarist u bend i mi smo s njim počeli raditi novu glazbu i ta je muzika dosta odudarala od onoga što se nalazilo na Suspicious Cargo-u zato što je bila kompliciranija i teža za izvesti. U biti taj materijal koji smo tada napravili bio je nama osobno nešto revolucionarno. Iako, ako danas gledam na to, tamo se nalazi dosta promašaja i pogrešaka. No, mi smo ga snimili, i to na 16-kanalni magnetofon te ga prebacili na kompjuter. Hard disk na kompjuteru je otkazao i taj materijal je propao.

U planu je bilo i izdavanje EP-ja. Što je s tim?
Austrijski izdavač Richie koji vodi Interstellar Rcords nam je ponudio da dobijemo jednu stranu dvostrukog 10” EP-ja koji bi se zvao Supernova 2. Taj EP čeka na izdavanje već godinu dana. Trebao je biti izdan u veljači prošle godine, nešto se dogodilo oko masteringa i zato još nije izdan. Na njemu ćemo se nalaziti mi, Merzbow, Wolfgang Fuchs i Bul Bul. Wolfgang Fuchs i Bul Bul su bendovi iz Austrije, a Merzbow je japanski elektronski umjetnik koji je radio eksperimentalnu muziku koja ima dosta publike u svijetu.

U međuvremenu ste zahvaljujući koncertnoj upornosti postali jedan od bitnijih bendova na zagrebačkoj sceni. Kakva su iskustva sa turneja, gdje vam je najdraže svirati i volite li se vratiti doma pred svoju publiku?
Nekako se čini da je u Belgiji publika jako topla, jako su otvoreni, tamo su nas jako dobro primili. U Nizozemskoj su nas uglavnom gledali domaći, naši ljudi koji tamo žive tako da se nije puno razlikovalo od koncerata u Hrvatskoj. U Sloveniji su ljudi dosta, moglo bi se reći čudljivi, jedan dan te dobro prime, drugi loše. To također vrijedi i za različita mjesta, različit je odaziv publike po različitim mjestima u Sloveniji. Vjerojatno najtoplije bivamo primani u Mariboru.

To znači da vam je doma još uvijek najljepše?
Nekako kad sviramo doma imamo osjećaj da sviramo pred prijateljima pa smo najopušteniji.

Povod ovome razgovoru je novi materijal koji ste upravo snimili. Još ste u studiju, no kanite li izdat novi album?
Za objavljivanje se za sad javio samo Moonlee Records, vidjet ćemo u budućnosti kada materijal bude realiziran da li će se pojaviti još nekakva izdavačka kuća pa ćemo vidjet da li postoji nekakav izbor. Materijal je dosta kratak, trajat će oko 26 minuta. On predstavlja naš rad u posljednje dvije godine i te su pjesme ostvarenje onoga što smo zapravo htjeli u ovih dvanaest godina raditi, nekako smo se najviše približili svome idealu. Zvuk je dobar, snimka je zadovoljavajuća, trenutačno je materijal u procesu miksanja. Dosta smo potrošili na snimanje, ne toliko vremenski koliko smo truda uložili da svatko bude zadovoljan svojim zvukom, da svatko zvuči upravo onako kako želi zvučati. Jako puno možemo zahvaliti Miji koji se pojavio kao izvrstan tonac i stvarno ispao peti član benda. Zahvaljujući njemu snimka je onakva kakva smo htjeli da bude.

Kakav će se materijal naći na tom albumu?
Pjesme variraju, neke su dulje neke su kraće, rađene su prema našoj staroj ideji da muzika koju radimo liči na klasične simfonije odsvirane u formatu gitarističkog benda, znači dvije gitare, bas i bubanj. Dosta su kompleksne i približavaju se tom cilju. Razvijaju se postepeno, u njima ima dosta dodirnih točaka sa stvarima koje smo radili ranije, ima referencija na druge bendove koje smo slušali, iako nešto manje nego što su materijali prije imali. Nekako mi se čini da su te dvije gitare koje imamo u bendu puno usklađenije nego što su bile na prošlim materijalima.

Neke ste pjesme s tog materijala već svirali na koncertima. Kako vam se čini da je prihvaćen od strane publike?
Publika ga je na koncertima različito prihvatila. Nekima se sviđa, nekima je to simfo rock izdrkavanje. Dosta različito, ovisi o ukusu slušatelja. Dok smo ga radili dosta smo se trudili biti što otvoreniji prema različitim stilovima glazbe i načinima sviranja i slušanja glazbe uopće. Mislim da će jednako tako i reagirat na njega, da će ga oni otvoreniji za različite stilove lakše prihvatiti, nekima će trebat više slušanja. Na primjer, sada s odmakom i ja gledam drugačije na neke stvari koje smo svirali, sad kad ih čujem nakon dvije godine zvuče mi drugačije. Neke stvari će biti malo hermetičnije, neke su otvorenije, dosta različitog materijala će se nalaziti u tih 25 minuta.

Definiranje vaše glazbe i smještanje Peach Pita u stilističke ladice može uzrokovati dosta glavobolje. Zato ste vi preduhitrili one koji bi se tim stvarima mogli baviti i sami skovali naziv za svoju glazbu. Što to točno znači sport-rock?
Sport rock je zapravo ironija na način na koji sviramo glazbu, način da se svi trude jednako istaknuti što znači da nema solo instrumenata nego se svi trude biti jednako istaknuti naprijed. Ako netko potegne i krene puno svirati, što se redovito i dešava, onda i svi ostali moraju puno svirati tako da se muzika pretvara u jednu vrstu olimpijade. Nekima je to dobro, nekima nije, ali naša glazba je tak' ispala. To je ironičan stav prema muzičarima općenito - da svi žele biti bolji jedni od drugih.

Znači vi pokušavate biti najbrži, najbolji, najjači bend na sceni?
Mi se trudimo samo sami sebe zadivit.

Bend ste koji sve temelji na svojem zvuku i u tome uspijevate. Stvorili ste svoj kontinuirani i prepoznatljiv zvuk. Koja je njegova tajna?
Pokušavamo zvučati što prirodnije, na način da instrumenti zvuče onakvim kakvi jesu. Instrumenti koje sviramo imaju dosta rezak, oštar zvuk, pokušavamo ih izvući kvalitetno, da zvuče kako bi trebali zvučati. Bas reže u srednjima, gitare se nalaze negdje između srednje-visokih i visokih dok se bubanj cijelo vrijeme drži pozadine, no svojim izuzetno kompleksnim sviranjem skreće pozornost na sebe. Trudimo se izvući što širi spektar zvuka iz svojih instrumenata.

Da li to znači da u živo zvučite isto kao i na studijskim snimkama?
Zvučati live kao u studiju je ideal prema kojem se sve kreće iako to i nije baš tako. Mi pokušavamo na koncertu i u studiju općenito izvući zvuk prostorije u kojoj sviramo i pokušavamo da to slušatelju zvuči što bliže onome kako mi to doživljavamo.

Za kraj nam još samo reci nešto o vašim planovima nakon što izađete iz studija.
Bruno dobiva dijete kroz mjesec dana, vjerojatno ćemo imat malu pauzu od nekih godinu dana s koncertima te smo sad i iskoristili ovaj period da snimimo album. Kad ulovimo vremena, kad se pojave prave okolnosti onda ćemo ga dobro promovirati, nadam se da ćemo svirat koncerte i u Hrvatskoj i vani.

www.peachpit.com.hr

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.02.2006