Zgusnuti trenuci u kozmičkom ne-mjestu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Zgusnuti trenuci u kozmičkom ne-mjestu

Koreografija utopije, pokret br. 2 Sonje Pregrad, Andre Giunija i Tina Dožića otvara prostor za slobodnu kontemplaciju, osjećaj samoće i zajedništva, punine i praznine.

Piše: Ana Fazekaš

u pažnji nema ničeg izvan. 

utopia is 15 min late…


Prazna hala Pogona Jedinstvo na bljeskove postaje (ne)mjestom performansa plesne umjetnice Sonje Pregrad, muzičara Andre Giunija i novomedijskog umjetnika Tina Dožića; Koreografija utopije, pokret br. 2 uron je u tminu i prazninu, isprekidanu svjetlosnim naletima, uz neprestano brujanje koje puni prostor, podupirući ljepljivu koheziju kolektivnog iskustva. Svjetlost ponekad gotovo nasilno obasjava prostoriju svega na trenutak, zasljepljujuća poput eksplozije koja tijelo razotkriva u zarobljenim pregibima, a ponekad se pojavljuje kao krijesnica ili ples zvjezdanog tijela u tmini. Performans započinje glasom odvojenim od tijela, koji izgovara fragmente na hrvatskom i engleskom jeziku, različitih duljina i tema, poput intervencija iz rasutih osobnih univerzuma, misaonih ulomaka iz nevidljive svakodnevnice, koji postepeno uvode u ono što će biti dominantni osjećaj izvedbe – svemirsko putovanje ili zajednički san. Nasrtljiva priroda stroboskopskog efekta nakon prvotnog šoka ubrzo gubi oštrinu – utopijom ipak vlada meko iščekivanje. 

od 20 do 21.30 gledam na sat i pazim da mi je jutros umetnuti zubni implantant pod kontrolom. to znači da u određenim razmacima stavljam na lice oblog od leda, pijem antibiotik, pušim i jedem, tablete protiv bolova također. Razmišljam o ukinutom linearnom vremenu, o tijeku koji je iluzija, o vremenu kao zbiru elemenata koje se giba na neki kompleksniji način nego što je jednosmjerno kretanje. što sa sjećanjima? što s vizijama budućnosti? što onda sa čežnjom?

Pregrad ovim projektom nastavlja istraživanje koje je prošle godine započeto u improvizacijskoj predstavi DOM, a zatim se nastavilo u privremenoj utopiji prostora Futur II. te u BEK-u, prije no što su se otvoreni sastanci za skupno promišljanje o utopiji pretvorili u telepatske sesije. Potonje su bile organizirane tako što su različiti ljudi, pozvani putem društvenih mreža, po nekoliko unaprijed određenih sati u danu posvetili vlastitim istraživanjima koncepta utopije te zatim na Facebooku dijelili svoje impresije u obliku bilješki, snimki i fotografija. Zapisi telepatskih sesija sačuvani su na Tumblru, što je također znakovito, budući da je cyberspace u kojemu provodimo nebrojene sate u danu ultimativni utopijski/distopijski prostor današnjice, prostor avatara, alternativnih stvarnosti, neizbrisivih otisaka i utisaka, borbi i previranja, anksioznosti i otpuštanja. Nešto od tih bilješki iskorišteno je zatim za tekstualni segment drugog "pokreta" Koreografije utopije, na taj način prelijevajući radove jedan u drugi.

Utopijsko u ovim istraživanjima leži u kontaktu, zajedništvu, (uvjetnoj) slobodi u prostoru/od prostora. Pregrad organizira svaki Pokret prema horizontalnom principu, njegujući kolektivno stvaralaštvo, stvarajući radove koji istovremeno koriste i tematiziraju međuzavisnost elemenata i sudionika te konceptualno i metodološki podrazumijevaju ne samo prepuštanje, nego aktivno otvaranje prostora za drugoga i druge. Dosad su svi radovi u spomenutom bloku utjelovili ideju umjetničkog stvaralaštva i umjetničkog doživljaja kao utopije te čak i nesavršenosti pojedinih projekata ne narušavaju atmosferu koju Pregrad & co. uspijevaju svaki puta iznova uspostaviti, a koja čuva otvorenost i nježnost, koja se bori za opstanak mimo i unatoč okvirima koji izvana nadiru i guše. Najdalekometniji aspekt rada leži u Koreografiji utopije kao procesualnom nizu koji se neprestano mijenja, izmiče finalnom fiksiranju i zatvaranju, obećava prostore i trenutke slobode te mekog dodira. 

nakon nekoliko neuspješnih pokušaja odmaranja u utopiji, danas sam napokon uspio. prikladno sam se probudio taman u ovome trenutku. onda ću naredna četiri sata jako dugo doručkovati i slušati muziku na kauču sa svojim psom i mačkom. 

Trokut pokreta, zvuka i svjetla zajednički i nerazlučivo gradi koreografiju Pokreta br. 2, istražuje međusobne zamjene te mogućnosti vlastite pokretnosti unutar zadanih gabarita. Projekt je najavljen kao "prošireno koreografsko istraživanje" troje umjetnika "o modalitetima međuzavisnosti kao stvaralačkom utopijskom organizmu", no osjećaj je autorskog zajedništva više u dojmu mehanizma, nego organizma; prije lomova i spajanja pukotina nego "prelijevanja" i zajedničkog daha. Elementi su svedeni na svoje binarnosti – svjetlo/mrak, pokret/statika, buka/tišina – te se, rezonirajući istovremeno, pretvaraju u pokret. Bljeskovi pretvaraju kretnju u prizor, u treptaj, tijelo se odvaja od gravitacije i prelama. Noise distorzirane gitare postaje nečujna konstanta, da bi drugu polovicu izvedbe presjekao gitarski solo Giunija, čija je tamna silueta publici okrenuta leđima u toplom svjetlu reflektora. Relativno otvorena početka i kraja, performans je građen na igri medija, jednostavan te povremeno i mjestimično sirov, a njegova najveća kvaliteta leži u namjeri da otvori prostor za slobodnu kontemplaciju, istovremeni osjećaj samoće i zajedništva, punine i praznine. Crni ponor Pogona briše udaljenosti, istovremeno ih čineći apsolutnima.

sometimes i wonder how it would feel to be the air, or gravity, or light waves, what kind of freedom it would bring and what would be that what i think about when i think about freedom?...

Sasvim u pozadini događanja na mračnom se zidu izdvajaju vrata, poput slučajnosti koja se nameće, uzemljujući apstraktni prostor, potičući fantaziju o onome onkraj vidljivoga, postavljajući pitanje izlaza te dodatno lomeći koheziju koja tijekom izvedbe neprestano balansira na rubu održivosti. Postavljajući pitanje slobode, Koreografija ulazi u intrigantan paradoks, podvlačeći upravo granice i ograničenja tijela, prostora, vremena, dodirujući stjenke materijalnosti u kojoj rad titra. U dojmu koji oblikuje sinestetička priroda izvedbe su-postoji osjećaj slobode i osjećaj zatočenosti, apsolutna otvorenost i klaustrofobična punoća; tijelo, koje je vidljivo tek u trenucima i na trenutke, ponekad djeluje kao u slobodnom padu, kao da lebdi, a ponekad kao da je sputano, u bolnom grču koji odmah gubimo iz vida. Sličan je dojam i lebdećeg svjetla lampice, koje izvodi vlastitu koreografiju u drugoj polovici performansa, djelujući na trenutke kao da ima vlastitu volju, dok je u drugim trenucima osjetna nevidljiva ruka za koju je svjetlo zalijepljeno te težina pripadajućeg tijela koje doseže svoje granice. Utopija je uvijek strukturirana, osmišljena, obilježena fantazijama slobode, ali i umetnuta u specifičnu mrežu zadanosti te na neki način uvijek bitno labilna. Ta je ambivalencija višestruko upisana u performans, čija jasna strukturiranost (koreografija) i kompozicijska epizodičnost unatoč relativnoj otvorenosti ispisuje utopiju kao putovanje čija je destinacija jednaka polazištu, ali na koju stižemo promijenjeni. 

reaching the furthest level of fatigue yet and still not breaking. the thought that maybe then the break i am expecting will not happen after all. It is difficult to believe in future. what can i believe in? …  in the capsule of utopia, imagining the flowers simultaneously start levitating on their own five inches from the ground. 

Iako je ova utopija načelno apolitična, djelujući kao san bez snova u slučajnoj pukotini svakodnevnice, daje nam povoda misliti o umjetničkim ne-mjestima, više-ne-mjestima i ne-još-mjestima te distopijskim kulturnim politikama koje pretvaraju prostore umjetničkog istraživanja u utopijske fantazije. Koreografija utopije, pokret br. 2 rad je određen svojom prirodom minimalističkog međuprostora, koji traži samo prepuštanje sinestetičkoj koreografiji koja bridi da bi se ubrzo pretvorila u maglovito i treperavo sjećanje. Hipnotički dojmljiv u svom odmjerenom minimalizmu i povremeno škripav, projekt svakako ima prostora razvijati se dalje prema spretnijim montažama i inovativnijim spojevima triju odabranih medija. Dosadašnja su dva bloka izvedbi ponudila dvije međusobno bliske varijacije, no potencijal definitivno nije iscrpljen te se možemo nadati da će novi pokreti nastaviti slijedom ovoga impulsa te da će utopija ponovno sletjeti u vrijeme i prostor. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.02.2019

VEZANE VIJESTI

Utopijske (raz)gradnje

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Iskop kolektiva BADco. istražuje odnos između planiranja budućnosti i izdajničke ranjivosti života, sanjarskih projekata i konačnosti našeg vlastitog trajanja.

Umjetnike je bitno podržati!

Razgovarao: Lujo Parežanin
S članicama i članom novog plesnog kolektiva Škvadra razgovarali smo o studiju na Odsjeku plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, uvjetima rada u plesu i stanju u plesnoj umjetnosti.

Pozdrav Ganzu

Piše: Anamarija Žugić

Posljednji je Ganz tek otvaranje fronte i poziv da se ne prestane propitivati i (pre)ispisivati njegova vlastita povijest, povijest Teatra &TD i Kulture promjene.