Živjeti urbanu kulturu | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Živjeti urbanu kulturu

S Mihajlom Kraguljem, predsjednikom udruge HUK - Humanost i urbana kultura, razgovaramo o stanju urbane kulture i kulture mladih u Kninu.

Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar
KP: Kako je izgledao kontekst u kojem ste se odlučili angažirati i koje su bile prve aktivnosti?

M.K.: Sve je počelo '95. kada je Knin oslobođen i stanovništvo se počelo vraćati u grad. U gradu nisu bile prisutne sve generacije. Generacija '77. bila je prisiljena družiti se s generacijom '62. Mi mlađi smo imali slične afinitete, htjeli smo urbani program, ali nam je nedostajao prostor i veći krug ljudi. Kada samo se vratili u Knin, shvatili smo da se želimo zabavljati i da nam trebaju sadržaji koje smo morali sami sebi osigurati. Ovdje je do tada bila prisutna samo mainstream kultura i zabava, uglavnom Mate Bulić ili Magazin. Općenito je stanje u Hrvatskoj u to vrijeme bilo loše. Naš zaključak je bio vrlo jednostavan. Ako nam kronični nedostatak sadržaja predstavlja problem, vrijeme je da se potrudimo i osiguramo si mjesto za sadržaje i zabavu. Tada smo se Ivica Šimić, Ivo Matulić, Boris Mijakovac, Nebojša Paunović, mlađi ljudi koji su radili u UNHCR-u i ja udružili u neformalnu inicijativu. Organizirali smo zabavu na livadi uz Krku u proljeće 2000. godine, a u ljeto iste godine održana je i jedna predstava koja je bila dosta dobro posjećena i stvari su lagano krenule. Budući da se u to vrijeme moglo aplicirati za razne donacije, 2000. smo odlučili organizirati Festival urbane kulture jer smo znali da bi to mogao biti početak neke trajnije inicijative. Bio je to trodnevni Festival urbane kulture "Novi neočekivani ciklus" u sklopu kojega su nastupili teatri Exit, Movens, Schmrtz i Barake, bendovi Urban&4, TBF, Legen i Stampedo i glazbeni izvođači Dunja Knebl i HC Boxer. Na istom festivalu svojim filmskim ostvarenjima su se predstavili mladi redatelji iz Zagreba, Vili Matula je odigrao svoju poznatu predstavu Münchhausen,  a svoj rad je predstavilo i pet nevladinih udruga iz zemlje.

U dnevnom dijelu festivala organizirali smo radionice i performanse, a sav program bio je besplatan. Mislim da je cijeli festival dobro prošao i da je ostavio traga u ovom gradu. Također to je ljeto 2000. krenuo i Knin Zin, fanzin urbane kulture kojeg je uređivao Ivica Šimić i koji smo tiskali o svom trošku.


KP: Kada je nastao HUK – Humanost i urbana kultura i koji su bili prvi formalni programi u sklopu udruge?

M.K.: Ideja o osnutku udruge je postepeno nastajala, a HUK je formalno osnovan u prosincu 2000.g. Cijelu zimu smo se sastajali i odlučili sljedeće godine ponovno organizirati festival. Tada smo već imali nešto iskustva i bolje kontakte tako da je program bio širi. Te je godine nastupao Schmrtz teatar Marija Kovača koji je bio dobro povezan s Ivicom Šimićem. Tih godina Ivica je unutar HUK-a vodio dramsku skupinu, u sklopu koje je Mario nekoliko puta vodio radionice. Mario Kovač je s različitim skupinama i bendom Zvonko i Gradski ured za kulturu i kasnijih godina često bio u Kninu zbog čega smatram da je važna figura na kninskoj nezavisnoj sceni iako nije iz Knina. Preko Nebojše Paunovića koji je bio aktivan u Gradskom kazalištu lutaka Split, u Kninu smo organizirali gostovanje Zijaha Sokolovića i njegove predstave Cabares, Cabarei koja je u to vrijeme bila hit u Hrvatskoj. Međutim, iako je ulaz bio besplatan, kninski Dom Hrvatske vojske u kojem se predstava održavala, ostao je poluprazan. 


KP: Možeš li opisati razvoj Festivala urbane kulture? 

M.K.: Kao što sam već rekao, sve je počelo vrlo neformalno, da bi se do trećeg izdanja manje-više festival isprofilirao. Trudili smo se imati trodnevno događanje, na kojem smo organizirali radionice tribine, ali i performanse i predstave. U večernjem su programu bili koncerti ili partiji, a sva događanja su se održavala na otvorenom. Radilo se o jednostavnom konceptu s kojim je prema mojim iskustvima i saznanjima publika bila zadovoljna. Čini mi se da nijedna udruga prije nas neki svoj festival nije nazvala Festivalom urbane kulture i na to sam osobno ponosan. Muzički dio festivala smo također održali i u sklopu Clubturea pa su strani DJ-i ili izvođači nastupali u Kistanjama, Drnišu i Šibeniku. Kasnije smo se više bavili elektronskom glazbom, nego koncertima, a zadnje takvo događanje bilo je prije dvije godine na Kninskoj tvrđavi. 2009. smo dogurali do zadnjeg 10. Festivala urbane kulture, a onda smo zbog financijskih razloga morali stati.

Iako nikada nismo trebali plaćati mjesto održavanja, nedostajao nam je novac da platimo razglas i troškove izvođača. Na svakom festivalu bismo ukupno prodali 500 do 600 karata po 10 ili 15 kuna, što nikada nije bilo dovoljno da se pokrije cijeli festival, a Grad Knin i Šibensko-kninska županija nam nisu mogli osigurati potrebna sredstva. Zbog toga se festival prestao održavati, no scena nije zamrla. 

KP: Kako je ona ipak nastavila s djelovanjem?

M.K.: Naš prijatelj Jug Ramljak je 2004. otvorio kafić A3 i tako udomio cijelu alternativnu scenu. Kod njega su se preko cijele godine održavale ska, punk i garage rock svirke. Kada sam 2005. preuzeo udrugu, prestao sam raditi festivale. Taj posao sam prepustio mlađima jer smatram poticajnim da se mladi okušaju u organiziranju projekata i kreiranju programa. Zadnji festival u čiju sam organizaciju donekle bio uključen, radili smo 2007. na Kninskoj tvrđavi. Tada smo jednu večer imali metal program, a drugu večer smo organizirali party. Moram napomenuti da smo 2003. dobili donaciju od Instituta Otvoreno društvo koja nam je omogućila nabavku glazbene opreme. Kupili smo bubnjeve, gitare, miksete, pojačala, fotografski aparat i slično. Ta oprema nije bila dovoljna da se organizira koncert, ali je kninska demo scena u to vrijeme bila dosta aktivna te je postojala potreba za opremom i mjestom za svirke. U to vrijeme je u Kninu bilo aktivno sedam ili osam bendova koji su se međusobno spajali i raspadali, kako to već ide. Budući da je i sam svirao u bendu Dalibor, Jug je organizirao prve svirke i aktivirao scenu. Počeli su dolaziti mlađi ljudi i povezali se s nama starijima. U sedam godina je kroz Jugov kafić prošlo tristotinjak umjetnika, performera i bendova. 

KP: Osim glazbene, HUK je imao i svoju literarnu sekciju. Možeš li nam reći nešto o tom segmentu rada udruge? 

M.K.:  Inicijativa se pojavila u trenutku kada smo formirali udrugu i fanzin Knin Zin. U kreiranju sadržaja Knin Zina sudjelovali su prema mogućnostima svi koji su trenutno bili okupljeni oko udruge. Netko bi nešto napisao ili nacrtao, a mi bismo to sakupili, fotokopirali, uvezli i podijelili. U Knin Zinu, čija su tri broja izašla od 2001. do 2002., smo obrađivali različite teme, među kojima glazbu i književnost, a ponekad bi netko napisao priču ili pjesmu pa bismo i to objavili. Često smo bili inspirirani kninskom svakodnevicom, jer nam se činilo da živimo u sumraku zdravog razuma. Ivica Šimić je imao mnogo energije i sjajne ideje te je sudjelovao u mnogim aktivnostima udruge pa tako i u Knin Zinu. Na naše festivale su dolazili i FAK-ovci, 2001. su došli Đermano Senjanović i Ante Tomić koji su čitali svoje priče. Također smo uredili prvi broj Urbanih vračeva koji je bio zamišljen da prije svega debitantima omogući prostor za objavu radova, no okupio je i Milanu Vuković Runjić, Juricu Pavičića, Đermana Senjanovića i Marija Kovača. Kasnije se promijenio koncept i Urbani vračevi od svog trećeg broja postaju časopis kratkih priča. Ivo Matulić i Nora Šaponja su preuzeli kormilo i objavili natječaj, a ja sam obavljao logistiku. Poziv smo objavili na portalima net.hr i T-portal, kao i putem udruga koje su tada bile u Clubtureu. Na kraju smo odabrali dvadesetak priča i časopis je otišao u tisak. Objavili smo radove iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa je časopis djelomično imao i regionalni karakter.
 
Nakon četvrtog broja iz 2006, u trenutku kada smo se uigrali i stekli popularnost među čitateljima, smo morali stati s produkcijom jer nismo imali sredstava za daljnji tisak. Projekt Urbanih vračeva prijavili smo na natječaju Ministarstva kulture, ali nije prošao iako nam zapravo nije trebalo puno - svega šest tisuća kuna kako bismo osigurali dvjesto primjeraka s tvrdim uvezom. U udruzi smo imali grafičare koji su mogli besplatno urediti časopis, nismo isplaćivali honorare za tekstove pa nam je jedini trošak bio tisak. Nažalost, nismo našli donatore i projekt je završen. Naš časopis je bio solidno medijski popraćen, jer smo objavili tekstove književnika koji su tada bili u usponu. Sjećam se da je za jedan broj i Olja Savičević Ivančević ustupila svoje tekstove. 


KP: Suradnja s drugim udrugama i organizacijama je u ono doba, kada se u Kninu gotovo ništa nije događalo, bila vrlo važna za rad vaše udruge i razvoj kninske scene. S kojim ste udrugama surađivali i kako je to utjecalo na vaš rad? 

M.K.: Preko Clubturea je pokrenut projekt Provincija uzvraća udarac koji je za HUK bio vrlo važan i koji je opet inicirao i organizirao Ivica Šimić. U to su se vrijeme vrtile glasine da je Knin grad bijede i pučke kuhinje i mnogo toga je bilo politički motivirano, dok je stvarna situacija u gradu bila uvelike drugačija. Tada je Ivica okupio ekipu mladih ljudi, bez obzira odakle su, oko projekta Provincija uzvraća udarac. U sklopu projekta su mladi iz Knina svirali u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Dubrovniku, prezentirali kninsku scenu i pokazali da u ovom gradu ima pozitivne energije. Smatram da je to bio fantastičan projekt, pogotovo iz perspektive mladih iz Knina koji su pokazali da postoje te da se bave zanimljivim i aktualnim stvarima. 

KP: Unutar HUK-a je djelovao cijeli niz sekcija različitih žanrova pa tako i glazbena sekcija. 

M.K.: Da, postojala je dramska skupina Art Chicken koja je aktivno sudjelovala na našim festivalima, ali također puno putovala po Hrvatskoj i osvajala nagrade. Kada je voditeljica skupine, Nora Šaponja, otišla iz Knina, grupa se raspala. Svejedno, mislim da je ta inicijativa ostavila svoj trag na ovoj sceni. Imali smo književnu sekciju okupljenu oko Knin Zina i Urbanih vračeva, vrlo dobru DJ sekciju HUK sound system. Dosta klinaca iz te DJ sekcije je kasnije samostalno krenulo i nastupalo po raznim festivalima i partijima. 

KP: Koliko je ljudi kroz tih deset godina prošlo kroz organizaciju? Koje su se promjene dogodile u fokusu udruge? 

M.K.: Mislim da je kroz HUK prošao zaista velik broj ljudi. Nažalost, osim mene i Ivice, svi su otišli svojim putem. Neki su se zaposlili u Splitu ili Zagrebu, neki su otišli na studij i nikada se više nisu vratili, dok su neki odselili iz Hrvatske. Iako smo svake godine imali priljev novih snaga, nije nas ostalo puno. Zanimljivo je unutar udruge promatrati promjene koje svaka generacija donosi. Kada smo mi stariji vodili HUK, gledali samo kako da Knin stavimo na kulturnu i urbanu mapu Hrvatske. Nove generacije imaju neke druge afinitete. U jednom trenutku su HUK-om su zavladali "elektronci" koji su radili čak i trodnevne partije. Nisam siguran da zadnjih nekoliko godina postoji ekipa koja bi se posve uključila i radila program. Čini mi se da je sve manje mladih koji imaju interes da se aktivno uključe i stvore nešto, na način kako smo mi to 2000-ih stvarali za sebe. Ja sam ostao konstantan član, u smislu da sam preuzeo HUK i da vodim organizaciju kao Klub mladih i sad radimo na programima socijalne uključenosti. U sklopu toga se posebno želi pomoći mladima, korisnicima Centra za socijalnu skrb pa planiramo napraviti projekt za info spot na kojem ćemo oglašavati informacije o volontiranju, školovanju, seminarima i predavanjima. HUK i Klub mladih su jedini koji pružaju neki vid dodatne edukacije u Kninu, u kojem ne postoji ni škola stranih jezika. Kulturne programe uglavnom radimo u koprodukciji s kafićem A3 i Jugom Ramljakom koji su prepoznati i izvan Knina i koji sada zapravo drže kulturnu scenu Knina. Jug je također ove godine preuzeo treći Grrr fest i u njega implementirao stvarno odlične zamisli. Napravio je efektan program, organizirao bendove, oglasio festival i u ta dva dana tamo se okupilo tisuću ljudi. 

KP: Unatoč svim tim aktivnostima, još uvijek vam nije riješeno pitanje prostora?

M.K.: Iako Knin objektivno ima većih problema, mislim da grad njegove veličine mora imati neku vrstu kulturnog centra. Ovdje postoji jedino Dom Hrvatske vojske, koji je napravljen 1960-ih  i u kojem je kino dvorana koja funkcionira i kao pozornica. I to je sve. Uz to, upravljanje tim objektom sada je preuzela firma u sklopu Ministarstva obrane pa ako nemaš njihovo dopuštenje, nemaš gdje održati predstavu. Knin nema kulturni sadržaj, nema gradski prostor kojim se građani mogu slobodno služiti.

Od 2005. do 2007. smo s zajedno s eko udrugom Krka, udrugama Zvonimir, Čovjekoljublje, PRONI koristili prostore vojarne Senjak, međutim taj teren je vraćen crkvi. Mi smo trenutno bez adekvatnog prostora, a prostor koji sad koristimo je privatno vlasništvo i ustupljen nam je bez naknade.

Nepostojanje prostora je osnovni problem, a na drugom mjestu su financije. U zadnjih deset godina koliko postojimo tek smo 2004. ušli u proračun grada Knina. Do sada smo ukupno dobili oko šezdesetak tisuća kuna dok neke udruge u gradu toliko dobivaju godišnje. Mislim da bi Grad, ipak, trebao prepoznati naše kvalitete. 

KP: Jeste li ste dobili zamjenski prostor? 

M.K.: Upravo tražim da se uselimo u prostore koje su dobile ove ostale udruge koje sam spomenuo. Privremeni prostor koji sada koristimo bismo ostavili za probe bendova iako nije idealan jer ga ne možemo dovoljno izolirati od buke. Na Senjaku smo bili odlično organizirani, imali smo radno vrijeme knjižnice, radno vrijeme za rad na računalima i prostorije za glazbu. Budući da uokolo nije bilo stambenih zgrada, nikada nikome nismo smetali ili bučili.

KP: Koje su ideje za buduće programe HUK-a? 

M.K.: Trenutno radimo na ideji povezivanja s Festivalom dokumentarnog rock filma (DORF), odnosno da dio njihovog programa pokušamo prikazati u Kninu. Problem je, naravno, gdje? Mislili smo u A3 instalirati platno i projektor, ali bilo bi bolje kada bismo mogli naći neki drugi veći prostor. Imao sam zatim ideju u A3 organizirati priručnu knjižnicu i čitaonicu jer mislim da bi bilo sjajno kada bi srednjoškolci, koji ovdje često dolaze na kavu, tu i tamo uzeli koju knjigu i pročitali nešto. U A3-u smo proljetos također organizirali Svjetski dan kulturne raznolikosti na kojem smo dijelili materijale koje smo dobili od raznih kulturnih instituta i ambasada. To teško da je alternativna kultura, ali na neki način ipak jest kultura koja ovom gradu kronično nedostaje. 

KP: Rekao si da ste se sada uglavnom posvetili projektima za mlade? Kako to funkcionira?

M.K.: Neke projekte koje zajedno rade HUK i Klub mladih, poput Infospota, financira Ministarstvo branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti. Imamo ured u kojem pružamo različite vrste usluga - korištenje fonda knjižnice od oko 500 knjiga, korištenje računala, provođenje slobodnog vremena na internetu, a mladi se mogu i uključiti u radu na projektima. Iako je oprema derutna, HUK sound system i dalje postoji i vodi ga Jure Stanić. Oni surađuju s Turističkom zajednicom, često putuju u Drniš i Šibenik i tamo sviraju. S Mrežom mladih smo radili radionice o Nacionalnom programu djelovanja za mlade, zatim smo organizirali aktivističke i filmske radionice, radionice izrade nakita itd. Tada smo bili glavni lokalni partner, surađivali smo na međunarodnim razmjenama i radionicama. Također smo bili aktivni u Programu djelovanja za mlade pa smo se angažirali oko osnivanja Centra za mlade i uspjeli uključiti petnaestak srednjoškolaca. Općenito, smatram da ovakvi projekti imaju potencijala - samo im treba dati prostora. 


KP: Što misliš, na koji način je HUK djelovao na lokalnu sredinu? 

M.K.: Mislim da je definitivno obogatio kulturni život nekoliko mlađih generaciju u Kninu. Znam da je postojalo vrijeme kada se doslovno živjelo za naš festival jer je to bila jedina manifestacija u gradu. Sad mladi žive za Grrr festival. Knin je, kao i svaki grad prije rata, imao svoju kulturnu scenu, a bio je dosta jak na rock i punk sceni. HUK je samo nastavak onoga što Knin jest. Ivica Šimić je 2004. izdao knjigu Grad vračeva i umjetnika, u kojoj je opisao što se sve i zašto događalo u Kninu. HUK je uspio prikazati Knin kao grad potencijala, grad mladih koji ima mogućnosti, kao grad gdje se nešto radi, gdje žive mladi koji se ne razlikuju puno od svojih vršnjaka u Zagrebu i Splitu. Mislim da smo upravo to uspjeli prikazati kroz projekt Provincija uzvraća udarac. Zašto urbana kultura? Zato što je ona kronično nedostajala u tom trenutku, a mi smo ju željeli živjeti. Zašto humanost? Zato što je u tim trenucima trebalo pokazati humanost, a mi se tog nismo bojali. Htjeli smo se baviti i ljudskim pravima i urbanom kulturom. 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.11.2011