Život protiv struje | kulturpunkt

Vijesti Teorija

<

Život protiv struje

Preminuo je Stuart Hall, teoretičar, kritičar i predavač kojemu je emancipacijski potencijal kulture uvijek dolazio ispred teorijskih modnih trendova. 

Piše: Vatroslav Miloš

FOTO: Antonio Zazueta Olmos

Točno u ovo doba prije dvije godine Ante Jerić i ja smo, uz pomoć profesora Deana Dude, razrađivali ideju za temat povodom 80. rođendana Stuarta Halla. No, kako to već biva, balon entuzijazma ubrzo je rasplinut svakodnevnim radnim i akademskim obavezama i ideja je ostala samo ideja, arhivirana u prašnjavoj ladici proverbijalnih budućih boljih vremena. Stuart Hall ih nije dočekao, a kako sada stvari stoje, nije za očekivati niti da ćemo mi. 

Hall je s Jamajke u Veliku Britaniju stigao početkom 1950-ih na stipendiju za studij književnosti na Oxfordu i vrlo se brzo našao u centru intelektualnih zbivanja vezanih za novu ljevicu i krizu nakon sovjetske invazije na Mađarsku. Spajanjem uredništava The New Reasonera i Universities and Left Reviewa postao je urednikom New Left Reviewa, koji je i danas utjecajno referentno mjesto konvergencije političke teorije, sociologije, povijesti, književnosti i kulture i zapadnoga marksizma. 

Sredinom 1960-ih, na poziv Richarda Hoggarta, preuzima istraživačko i predavačko mjesto na poslijediplomskom Centru za suvremene kulturalne studije u Birminghamu (CCCS) i sljedećih petnaestak godina zajednički sa studentima i profesorima, kroz zbornike kao što su Working papers in Cultural Studies, Resistance through Rituals, Policing the Crisis, doprinosi nekim od ključnih ideja, pojmova i teorija u multidisciplinarnom području proučavanja kulture. Čitav je radni vijek, kojega je vlastitim izborom završio na Open Universityju, posvetio proučavanju popularne kulture, medija, roda, rase i klase i njegov je doprinos suvremenim društvenim i humanističkim znanostima nemjerljiv ovakvim jednostavnim nekrologom. 

Među ostalim, dnevni je medijski diskurs, analizirajući "zaokret nadesno" u britanskoj politici po dolasku Margaret Thatcher na vlast, zadužio tekstom "The Great Moving Right Show" (Marxism Today, siječanj, 1979.) u kojemu je kritizirao specifičnosti politike koja će ostati poznata kao "tačerizam". 

U razgovoru naslovljenome O postmodernizmu i artikulaciji, koji je 1989. godine u prijevodu Nade Šoljan izašao u časopisu Naše teme i koji tematizira površnost određenih strujanja u suvremenoj humanistici, a aktualni su i danas, Hall je rekao: "Ja sam 'postmarksist' samo utoliko što priznajem potrebu da se pođe dalje od ortodoksnog marksizma, dalje od pojma marksizma zagarantiranog zakonima povijesti. Ali ja još uvijek funkcioniram unutar, po mom shvaćanju, diskurzivnih granica marksističke pozicije. A isto to osjećam i prema strukturalizmu. Moj rad nije ni odbijanje ni obrana Althusserovih stajališta. Ja odbijam neka od tih stajališta, ali Althusser je nedvojbeno neizmjerno i višestruko pozitivno utjecao na moje razmišljanje, eto ja i dalje priznajem, čak i sada, kad je on izašao iz mode. Prema tome, 'post' za mene znači razmišljati dalje na temelju niza utvrđenih problema, na temelju problemskoga. To ne znači napustiti taj teren, već koristiti ga kao referencijalnu točku. Prema tome sam, samo u tom smislu, postmarksist i poststrukturalist, zato što su to dva diskursa kojima se osjećam najtrajnije zaokupljen. Oni su bitni u mojoj formaciji, a ja ne vjerujem u beskonačno, pomodno recikliranje jednog modernog teoretičara za drugim - kao da čovjek može nositi nove teorije poput majica“.

Kad smo već kod "novih majica", one su se od ovoga intervjua već raspale u akademskoj veš-mašini, čemu svjedoči da je 2014. godina kada obilježavamo 50 godina od osnutka birmingemskog Centra, ali i 12 godina otkako, uslijed reorganizacije sveučilišta prema neoliberalnom modelu, nije zadovoljio stroge kriterije"izvrsnosti" pa je zatvoren. 

Za kraj, ostaje nam navesti tek neke od stvari koje je Hall smatrao važnim u vezi s bavljenjem kulturom: "Proučavanje kulture otpočetka se nastoji integrirati u jednu perspektivu. To je neizbježno kad god pokušate dobiti ljude da nešto zajednički istražuju zato što moraju surađivati dok nastoje odgovoriti na specifična pitanja. Prema tome, neizbježno postoji snažna tendencija prema kodifikaciji dok se projekt razvija i generira posao. Recimo to ovako: morate biti sigurni u neku poziciju da biste o tome predavali, ali morate biti dovoljno otvoreni da znate da ćete o tome imati drugačije mišljenje kad budete predavali sljedećeg tjedna. Kao strategija, to znači zadržati dovoljno prostora da bi se poziciju moglo domisliti, ali uvijek izraziti na taj način da horizont ostaje otvoren prema teorizaciji. Apsolutno je bitno pridržavati se toga u proučavanju kulture, barem ako želimo da to ostane kritički i dekonstruktivan projekt. Hoću reći da se on sam uvijek samoodrazno dekonstruira, uvijek funkcionira na progresivno/regresivnom kretanju potrebe da se i dalje teoretizira. Ja nisam zainteresiran za Teoriju, ja sam zainteresiran za to da nastavim teoretizirati. A to također znači da proučavanje kulture mora biti otvoreno vanjskim utjecajima, na primjer usponu novih društvenih pokreta, psihoanalizi, feminizmu, kulturnim razlikama".

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 10.02.2014