Žižek i znanstvenici | kulturpunkt

Žižek i znanstvenici

Erupcija vulkana na Islandu izazvala je i osobni obračun četvero znanstvenika s filozofom Slavojem Žižekom.

Piše: Luka Ostojić
  • A
  • +
  • -
Sad smo bezbrižni, laki i nežni. 
Pomislimo: kako su tihi, snežni 
vrhovi Urala.
 
Crnjanski je svojedobno pisao o sumatraizmu, ideji o uzročno – posljedičnoj povezanosti pojava na potpuno različitim geografskim lokacijama, i zanimljivo je danas vidjeti kako "suluda" poetska ideja postaje vjerodostojan koncept: erupcija vulkana na Islandu tako nije dovela samo do prometnog kolapsa cijelog svijeta, nego i do javne polemike visokih stručnjaka u Jutarnjem listu (što je poprilično rijetko za vidjeti) – polemike između Žižeka i četvero znanstvenika na temu znanosti.
 
Premda je erupcija vulkana na Islandu bila direktan povod za Žižekov tekst koji je doveo do polemike, smjer u kojem se polemika nastavila ima jako malo veze i s Islandom, i s prirodnim katastrofama. Vulkan je naposljetku postao marginalan motiv čija relevantnost za raspravu odgovara relevantnosti spomenutih vrhova Urala, a u prvi plan rasprave su došle same ličnosti koje sudjeluju u polemici. Na koji se način filozofska rasprava o prirodnim katastrofama i ulozi znanosti pretvorila u osobni obračun? I zašto? To su pitanja kojima ćemo se baviti u daljnjem tekstu.
 
Sve je počelo sa Žižekovim tekstom objavljenim 24. travnja 2010. pod naslovom Prestanite im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici. Osim provokativnog naslova (koji i nema previše veze s tekstom), Žižekov tekst odskače po još nekim svojstvima od ostalih tekstova u dnevnim novinama. Za početak, tekst je duži od dvije kartice (točnije, ima skoro osam kartica) i, za razliku od većine ostalih današnjih novinskih tekstova, zahtijeva da čovjek posveti čitanju teksta nešto više od dvije minute. Drugo, dok autori ostalih tekstova uglavnom odmah na početku iznesu glavnu tezu teksta da bi ostatak teksta proveli potkrepljujući je (zbog čega je, moram priznati, često dovoljno pročitati samo početak teksta), Žižek kroz tekst plasira niz svakojakih teza koje, što se više bliži kraj teksta, dolaze pod zajednički nazivnik nekog glavnog zaključka – dakle, nije dovoljno pročitati prvih par odlomaka kako bi se uhvatila ideja teksta nego, vrag ga nosi, treba čitati sve. I zadnja stvar koja čini Žižekov tekst specifičnim jest činjenica što ga je napisao sam Žižek, filozofski superstar koji samim svojim imenom ispred teksta izaziva čitavu paletu emocija – od izrazito pozitivnih do izrazito negativnih.
 
Međutim, osim što je tekst dugačak i što ga je napisao Žižek (što je često dovoljan uvjet da osoba donese svoj sud o tekstu), sam tekst po sebi mi se ne čini naročito provokativan i kontraverzan. Naime, povodom islandske erupcije, Žižek navodi niz stvari: prvo, stanje s prirodom je takvo da nam prijete ne samo ekološke katastrofe do kojih smo mi ljudi sami doveli, nego nam prijete i prirodne katastrofe koje čovjek nije uzrokovao, koje ne može predvidjeti i koje ne može spriječiti. Banana! Samim time, znanost (koju čini heterogena grupa znanstvenika koji ne mogu donijeti niti univerzalan sud, a kamoli univerzalan istinit sud na temu prirodnih prijetnji – jer smo mi ljudi, pa i znanstvenici, prirodno ograničeni kao vrsta) također nije u mogućnosti predvidjeti koje nam sve opasnosti prijete i u kolikoj nam mjeri prijete. Što stoga treba napraviti? Za početak, treba se okaniti raspravljanja o tome dokle možemo zagađivati okoliš (jer je to rizik bez računice) i treba uvesti sve mjere predostrožnosti. Drugo, treba se okrenuti od pričanja o znanosti i posvetiti se raspravi o pitanjima o kojima najradije ne bismo razmišljali: to su pitanja društveno - političke organizacije svijeta nakon potencijalne ekološke katastrofe. Žižek pokazuje kako postoje sasvim uvjerljivi argumenti da u slučaju katastrofe dođe do ukidanja liberalnih sloboda i do uvođenja terora i komunističkih principa. Pomalo jeziva uvjerljivost tih argumenata ne upućuje na to da trebamo prihvatiti te argumente, nego da trebamo posvetiti vrijeme tim argumentima, uzeti ih u obzir i raspravljati o tim argumentima prije nego što bude prekasno.
 
Žižekovi zaključci ne samo da nisu provokativni, nego zvuče k'o savjeti konzervativnog, zabrinutog roditelja djetetu koje ide na školski izlet: ne riskiraj! Misli prije nego što bude prekasno! Suprotno Žižekovoj reputaciji, ovaj njegov tekst je prava kamilica. Samim time začuđuje žučna reakcija znanstvenika objavljena u Jutarnjem 28. travnja 2010. pod naslovom Znanstvenici: Što spaja Žižeka i islandske vulkane? Povremene provale. Šestero znanstvenika je napisalo kratki osvrt na Žižekov tekst, a posebno su zanimljivi tekstovi četvorice znanstvenika (Lenhard, Vinković, Janović, Gregorić) koji se ne slažu sa Žižekom. Ono što upada u oči nije toliko njihovo neslaganje koliko način na koji su sva četvorica izrazili svoje neslaganje.
 
Za početak, sva četiri teksta počinju izrazito agresivnom negativnom opaskom vezanom uz tekst, a često i uz lik Slavoja Žižeka. Lenhard tekst naziva "žižekovskom papazjanijom", Vinković naziva razinu teksta "razinom kafanske filozofije", Janović spominje kako je Žižek "guru" koji ispaljuje "provale" i kojem se dive glupave obožavateljice (za primjer uzima VLASTITU studenticu) dok Gregorić opisuje Žižeka kao "lika u crtiću". Valja napomenuti kako te etikete nemaju određenu argumentacijsku funkciju u tekstu nego su, eto, izraz stilske slobode samih autora.
 
Nadalje, iako sva četiri autora pokušavaju pobiti glavnu tezu teksta, svaki autor prepoznaje neku drugu tezu kao glavnu, usput pripisujući Žižeku i stavove koje dotični nije iznio. Recimo, Lenhard većinu teksta provodi pokazujući zašto su avioni nakon islandske katastrofe ipak poletjeli (što je bio jedan od Žižekovih usputnih primjera kako rasprava o sigurnosti ne uključuje samo znanstvene argumente). Vinković sažima Žižekov tekst u "poruku da lošim odlukama možemo upropastiti dobrobiti onoga što nam pruža znanstveno – tehnološki razvoj" (nije mi jasno odakle je to izvukao). Janović kao glavnu tezu teksta prepoznaje tezu kako "nas tehnološki napredak čini mnogo ovisnijima o prirodi nego što smo bili prije" (dok u originalnom Žižekovom tekstu stoji: "Tehnološki napredak čini nas neovisnijima o prirodi, ali u isto vrijeme, a na različitoj razini, ovisnijima o hirovima prirode." – dakle, ne samo da Janović ne prepoznaje glavnu tezu teksta, nego navodi tezu koju Žižek nije iznio). Najčudnovatija reakcija je ipak ona Pavela Gregorića kojega je Žižekov tekst toliko pogodio da, navodeći Žižekove teze, Gregorić odbija argumentirano ih pobiti, nego ljutito stavlja "PLJAS!" i "BUM!" umjesto vlastitih argumenata.
 
Zašto se nesumnjivo uspješni znanstvenici služe ovim neznanstvenim, djetinjastim metodama u pobijanju protivničkog teksta? Jer kako drugačije nazvati argumentum ad hominem, nepotrebnu podozrivost spram protivnikovog mišljenja, brzopletost u čitanju i kroničan manjak argumentacije? Takav pristup osobi s kojom se ne slažemo odgovara prije slici sjeverne tribine maksimirskog stadiona nego znanstvenim krugovima. Takav tip reakcije ne mogu vidjeti drugačije nego kao osjećaj ugroženosti od strane nečeg što Žižek predstavlja. A odakle dolazi taj osjećaj ugroženosti? I tu dolazimo do posljednjeg zajedničkog obilježja četvorice autora – naime, u svim tekstovima se nalazi "obrana" znanosti od Žižekovog "napada". Lenhard, Vinković i Gregorić direktno (a Janović indirektno) navode kako činjenica što znanstvenici nemaju nedvosmislene odgovore nije znak slabosti samih znanstvenika nego kompleksnosti realnosti i znanstvenog polja unutar kojeg dolazi do konstruktivnih sukoba mišljenja.

To je uistinu točno – ali s tim se i Žižek slaže. Žižek primarno ne govori o ograničenosti znanstvenika, nego o ograničenosti ljudi kao vrste: neke stvari mi naprosto ne možemo znati. Agresivan odgovor znanstvenika na nešto što izgleda kao kritika znanosti je stoga uistinu pretjeran i neugodan – i to u tolikoj mjeri da su znanstvenici napravili sami sebi veću štetu svojom reakcijom nego što je to napravio sam Žižek svojim tekstom.

Što su znanstvenici napravili? Prvo, svojim oštrim napadom koji se nije libio ići na autora umjesto na tekst su pokazali kako svaku primisao na kritiku znanosti shvaćaju kao osoban napad na same sebe kao znanstvenike, te su pokazali kako će svaku kritiku znanosti prebaciti na osoban nivo. Drugo, u želji da obrane dignitet znanosti, skrenuli su pozornost javnosti s nekih zanimljivih tema (i za znanost, i za filozofiju) na temu samih sebe. Gdje je nestao Island? Gdje je nestao vulkan? Gdje je nestao scenarij moguće prirodne katastrofe? Umjesto da su konstruktivno nadogradili potencijalno manjkavu Žižekovu analizu situacije, autori teksta su se zadovoljili neargumentiranim ponižavanjem protivnika čime su bacili u treći plan svaku temu kojom se znanost bavi. I što su postigli? U želji da skrenu pozornost na znanstvenike, autori su se odrekli svih onih stvari zbog kojih stvarno trebamo okrenuti pozornost na znanstvenike: to su konstruktivnost, znanje i poticanje rasprave suprotstavljenih strana. Jedino što su znanstvenici uspjeli pokazati jest to da je bivanje znanstvenikom rezultat aktivnosti pojedinca, a ne karakteristika tog pojedinca – drugim riječima, pokazali su kako se unatoč znanstvenim zvanjima pojedinac vrlo lako može svojim aktivnostima spustiti na nivo neotesanog antiznanstvenika.

Nema mnogo polemika između stručnjaka u hrvatskom medijskom prostoru, a u ovakvim uvjetima teško da će ih i biti. U naivnoj nadi da će se navedeni znanstvenici ispričati za svoj prijašnji tekst i objaviti konstruktivnu kritiku Žižekovih stavova, zaključujem ovaj tekst i otvaram ga za svaki tip kritike od strane čitatelja. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 04.05.2010