Žižek u Zagrebu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Žižek u Zagrebu

Žižek u Zagrebu? Žižek na Eurokazu?? Žižek na kazališnom festivalu??? Što li jedan ljubitelj opere i filma, filozof i teoretičar radi na teatarskoj smotri?

Marijan Krivak

Sva ova pitanja padaju u vodu kada se spomene drugi lik ove priče, a taj je ni više ni manje nego Tito. Tito – Betwixt and Between, kako bi rekao naslov jedne predstave.

Naime, ovogodišnji Eurokaz, dvadeset godina nakon njegova nastanka – u godini Univerzijade 1987., kada je Zagreb izgledao stjecištem Univerzalnog sámog! – za svoj temat uzeo je lik i djelo Josipa Broza Tita. I kao što je za svoju desetogodišnjicu, 1997. Eurokaz bio u samoj jezgri aktualiteta tematom "Tijelo i tehnologija", i to dolaskom Rona Atheya, Annie Sprinkle, Orlan i Bruna B., STELARCA, i ovaj je punoljetni festival novog kazališta bio univerzalno aktualan. Zašto? I zašto sada baš s Titom?

Preliminarno, zato jer je Titova emotivna karizma svakako zaslužila svoje umjetničko uprizorenje, a onda, naravno, i konceptualno revaloriziranje. Opet, cui bono?

Baš stoga što se u periodu od desetak godina re-mitologizacije i prevrednovanja novije povijesti ovdašnjih krajeva i njegove negdašnje državne tvorevine – Jugoslavije, došlo do zida. Završili smo u ćorsokaku. Našli smo se zaglavljeni u "bespućima povijesne zbiljnosti".

Ipak, narodi i nacije ovdašnjih prostora izborili su svoje pravo i na emotivnu povijest. Tito je, naravno, dio te navlastite emotivne povijesti. Kao dio kolektivne memorije, ali i kao djelić individualnog nasljeđa svih iz generacije koja se danas naziva "srednjom", ovaj se povijesni lik i umjetnički istrgnuo iz desetljeće i pol duge oktroirane amnezije. Nametnuti zaborav u Realnom oslobodio se u Simboličkom. Otjelovio se u umjetničkom!

E tu smo!

Slavoj Žižek, medijski neprijeporno najznačajniji filozof i teoretičar s područja bivše Jugoslavije, prirodni je konceptualizator i kontekstualizator fenomena "Tito". Zašto? Jednostavno zato što je odrastao i intelektualno se formirao u titovskoj Jugoslaviji! Ali i zato što je, nakon njezina raspada, počeo stvarati i još uvijek stvara utopijski prostor na globalno distopijskoj sceni. Baš kao što je Tito svojedobno značio Simboličku bazu utopije u Realnom socijalizmu!

Ipak, Žižek se na svom predavanju u KIC-u nije bavio Titom. Ova je tema bila prepuštena okruglome stolu pod naslovom "Titov učinak – o komunističkom razdoblju naše modernosti", koji je, samoizrijekom, nastojao suvislo, "post festum" objasniti prošlost te razložiti učinke tzv. "titoizma" na našu sadašnjost i budućnost. No, premda su se "teorijski autoriteti" – Žarko Puhovski (čak i "žižekovskom" visprenošću), Ivo Banac, Dušan Bilandžić, Ivan Lovrenović, te perspektivni povjesničarski "mladac" Tvrtko Jakovina – svojski trudili, sam je fenomen Titove Jugoslavije bio tek prividno temom, dok je do izražaja došla samodopadnost izlagača. Uz tek neku opasku i dosjetku, za pisca ovih redaka nimalo nije promaknuta vizura navlastita odrastanja u "titoizmu".

Ovaj presloženi fenomen stoga je i zaslužio upravo umjetničko transponiranje. Kazališne predstave na konceptualno osmišljenom Eurokazu, držim, više govore današnjem gledatelju o zadanoj temi, negoli pseudo-osvjetljavanja "lika i djela" na spomenutoj tribini. Primjerice, "Stanoviti Dijagrami čežnje" kolektivne i individualne memorije, vrlo su uspjelo prikazani u post-cabaretskoj predstavi avangardnog dvojca "Akhe" iz Skt. Peterburga. Njihov "Katalog heroja" mnogo suvislije objašnjava "fenomen Tito" od teoretičara upravo stoga što mu pristupa s blagim ironijskim odmakom. Multimedijalne slike, spoj lutkarskog kazališta i cirkusa, svojom nepretencioznošću razotkrivaju upravu samu fantazmu, preko slika i situacija što su u negdašnjem "javnom mnijenju" oblikovale Titov lik. Maksim Isajev i Pavel Semčenko pozvaniji su govoriti o njegovom "bonvivanstvu" od (priznajem, ponekad lucidnog, no…) "zabavljački" raspoloženog Puhovskog!

Predmet Žižekova izlaganja, pak, bio je Titov povijesni protivnik, s kojim se razilazi 1948. godine. "Kako je staljinizam spasio čovječnost čovjeka" naslov je koji tipično "žižekovski", naizgled paradoksom, uvodi u igru hegelovsku dijalektiku, bez koje se i ne može zamisliti metoda argumentacije "diva iz Ljubljane". U uobičajeno žovijalnom, no i pojmovno povremeno doista filozofskom predavanju, izneseno je nekoliko vrlo dubokosežnih teza za razmišljanje. Najprije, uputa svim onima koji se danas drže ljevičarima: Ne treba se stidjeti staljinističkog nasljeđa! Upravo suočavanje s njime, omogućuje osvješćivanje. Naime, tek nakon tog "plaćanja" (Bogu Božje, a Staljinu Staljinovo!) imamo šanse. Šanse, za što? Pa šanse da se suočimo sa sve opasnijim svijetom u kojem živimo!

Prva Žižekova teza iz ovog predavanja bila je da "priča sebe o samome sebi ne sadrži neku (a kamoli dublju) istinu". Nesposobnost velikih likova povijesti na strani zla da o sebi govore bez laži, simptomatična je za neku "etičku istinu". Međutim, ideologija ne može lagati! Primjerice, možda najokrutniji totalitaristički režim samozvane ljevice, onaj Pol Pota u Kambodži, sebe je do samoga kraja doživljavao kao ilegalni pokret. Tek pogled izvana vidio je bit samog fenomena. A ta je bila užasavajuće bolno otkrivajuća za bit ideološke "pravovjernosti". I Staljinov je režim bio najčešće percipiran baš takvime. No, uz brutalnu neosjetljivost prema golemim žrtvama u ljudstvu, isti je pokazivao i skoro nevjerojatnu osjetljivost prema prividu. O tom govore i socrealistički filmovi iz tog doba.

Evo, kako otprilike ide Žižekova argumentacija u jednom za nas instruktivnom tekstu. Čak i "najtotalitarnija" staljinistička ideologija radikalno je mnogoznačna. Dok je univerzum staljinističke politike nedvojbeno bio onaj licemjerstva i proizvoljnog terora,u kasnim su tridesetim veliki sovjetski filmovi (recimo, Gorkijeva trilogija) utjelovljivali autentičnu solidarnost za publiku širom Europe. U jednom dojmljivom filmu o građanskome ratu, majka s mladim sinom optužena je kao proturevolucionarni špijun. Grupa boljševika dovodi je na sud i na početku procesa stari boljševik traži da presuda bude stroga, ali pravedna. Nakon što priznaje svoju krivnju, sud (neformalni skup boljševičkih vojnika) presuđuje da su je na neprijateljsko djelovanje navele njezine teške socijalne prilike; ona je, dakle, "osuđena" na to da bude potpuno uključena u novi socijalistički kolektiv, da je se pouči čitanju i pisanju te da stekne primjereno obrazovanje, dok njezinu sinu, koji je bolestan, treba pružiti pravu medicinsku njegu. Iznenađena žena brizne u plač, ne mogavši razumjeti dobrohotnost suda, a stari boljševik klima glavom: "Da, to je stroga, ali pravedna presuda!"

Bez obzira koliko su ti prizori bili manipulativni, bez obzira koliko su bili daleko od stvarnosti "revolucionarne pravde", unatoč tomu svjedočili su o novom smislu pravednosti; i kao takvi, ponudili su gledateljima nove etičke standarde prema kojima bi se stvarnost trebala ravnati. Upravo se iz ovoga, veli Žižek, rađa autentični stav, primjerice, Ethel Julius ili Rosenberga. Njihovo ustrajanje u uzvišenosti uvjerenja o krajnjoj pravednosti projekta Staljinove Rusije, naspram užasa bijedne stvarnosti tadašnjeg SSSR, utemeljujući je stav etike u pravom smislu te riječi.

Druga teza koju je Žižek efektno proveo kroz ovo predavanje jest da je glavni problem staljinizma bio zapravo što je ovaj, ničeanski govoreći, bio "ljudski, suviše ljudski". Ono što se uobičajeno smatra "kulturnim termidorom", naime, uvođenje doktrine socijalističkog realizma, a protiv avangardnih tendencija revolucionirajuće umjetnosti, bilo je u službi "spašavanja ljudskosti". Kako sad pa to? Pa zar se nismo svi s pravom divili Eisensteinu, Maljeviču, Majakovskom, Mejerholjdu, kao autentičnim revoucionarima na polju umjetnosti!? Babeljeva je Crvena konjica, primjerice, sjajno oslikana u eponimnom djelu Maljeviča – dodao bih ja, iz sasvim navlastite perspektive!

Ali Eisensteinova Oklopnjača Potemkin igrala je tek dva tjedna u predgrađu Moskve. Oktobar je, pak, posve propao na matičnim box-officeima! Tu se krije i odgovor na pitanje otkuda Žižekova obrana soc-realizma iz duha nove ljevice?! A taj glasi: zbog historijskog biokozmizma! Naime, danas je vrlo slabo poznato da je ovaj pokret, doktrina-prethodnica današnje genetske tehnologije – kao i svih eksperimenata s kloniranjem, te genske manipulacije – imala sljedbeništvo od stotinâ tisuća ljudi. Biokozmizam, izgradnja "novog čovjeka", mehanički savršenog stroja, bila je to ideja koja se provlačila od popularne literature, preko znanstvenih istraživanja, kao i nekih ideja samoga Trockog, pa sve do nezanemarivih tendencija u avangardnoj umjetnosti. Bila je to prva radikalna pojava BIOPOLITIKE!

E, upravo stoga Žižek ovdje eksplicira naoko paradoksalnu polazišnu tezu predavanja: Staljin vraća čovječnost i to upravo uvođenjem socijalističkog realizma, kao službene ideologije umjetnosti 30-tih godina u "socijalističkoj" Rusiji. Bilo to pravo nama obožavateljima Ruske Avangarde, ili ne! Iako smo čitali Flakera, gledali filmove, posjećivali izložbe, Žižek nas hegelovski podsjeća: tim gore po činjenice!

S druge strane, revitalizacijom tradicionalne ruske umjetnosti (ne samo kanonizacijom A. Fadejeva, primjerice,već i jednog Čajkovskog) Staljin je stvorio uvjete i za disidentstvo. Svi oni solženjicini i pasternaci, pa donekle i svima nam omiljeni Tarkovski, bili bi zapravo nemogući bez ovog "očovječivanja". Evo – i bez mnogo perverzije – paradoks iz naslova predavanja već nam se čini bližim!

Dakle, Žižek u svojoj dijalektičkoj ekvilibristici slijedi, koliko "logiku apsurda" toliko i Kanta, a nadasve Hegela i njegovu dijalektiku, te puno uključivanje "refleksivne svijesti". Jer, slijedeći ovu argumentaciju, Staljin je značajan i stoga što je "objektivno znanje" tzv. "kadrovika" ponovno prenio u subjektivaciju. Na montiranim procesima u tzv. "čistkama", svaki je okrivljenik bio subjektiviran. Za razliku od nacizma, gdje nisu bili potrebni bilo kakvi procesi Židovima, te koji bi bili posve apsurdni, u staljinizmu svaki proces ima subjektivirane okrivljenike. Iako, prema Žižeku, uvjeren u zdravorazumsku nevinost okrivljenih, glede velike stvari revolucije, Staljin ih žrtvuje kao subjekte u velikom procesu Povijesti same!

Kakvu su funkciju na koncu imale sve ove čistke i egzekucije, navlastito samih članova Partije? Čemu svi te monstruzni procesi? Cui bono?

Žižek čini još jedan pojmovni salto mortale i kaže: zbog Karnevala!! Slijedeći ruskog teoretičara Borisa Groysa, a pomalo ironizirajući Bahtinovu obljubljenost kod zapadnih recipijenata teorije književnosti, ovaj stav koliko je zastrašujući toliko je i – LUCIFERSKI! – osvjetljujući! Karnevalesknost čistki i montiranih procesa, ipak, daleko je više od Bahtinove metode primijenjene na Rabelaisa ili Dostojevskog. Ona je "cijena očuvanja autentičnosti revolucije same"! Svim tim (najčešće nevinim) žrtvama zadržana je "čovječnost čovjeka". Naravno, cum grano salis. "Skandaloznost" Žižekove pozicije ovdje je razvijena u sasvim drugu svrhu od samog skandalona kao provokacije!

Naime, nacizam je ipak otišao jedan korak dalje od staljinizma. Ljudi su u tom poretku kažnjavani samo stoga što su bili Židovi i ni zbog čega drugog. Montirani procesi ipak su, karnevalski istraživali, barem, virtualnu krivnju, dok je to kod Hitlerova nacizma bilo nepotrebno! Iz Noltea proizišli trend relativizacije nacističkih zločinstava, pak, nešto je najopasnije. Novi pogled na nacizam nešto je najopakije, ne samo u vizuri današnje ljevice, uz koju se i sam Žižek izrijekom želi držati, već iz stanja tzv. "običnog čovjeka".

Staljinizam je učinio mnoge užasne stvari. Nepojmljiva je strava smrti koju je isti za sobom ostavio. Nacizam je, ipak, otišao jedan korak dalje od staljinizma. Ubijanje ljudi samo stoga što su bili Židovi, a ne netko drugi, instrumentalizacija je smrti na jednoj višoj razini od staljinizma.

Ljevičari se stoga moraju suočiti sa staljinizmom - kako s neuspjelim projektom radikalnog prosvjetiteljstva i "očuvanja čovječnosti čovjeka" tako i sa svim njegovim užasima. Trebaju prihvatiti istinu staljinizma kao navlastitu traumu. Zašto? Upravo zato kako bi se mogli suprotsaviti "zakašnjelom, fašistoidnom anti-komunizmu" koji ponajviše dolazi s istoka Europe. Primjeri Litve i nadasve Poljske danas govore o tome.

Dakle, Staljinov portret u Žižekovu stanu, koji vidimo u sjajnom dokumentarcu "Žižek!" (Astra Taylor, 2005), puno je više od nekakve esktravagantne provokacije. Ona je signum otpora svijetu, navodno, tolerantnog neo-liberalnog konsenzusa. Čin je onoga protiv!

Žižekovo osebujno razumijevanje filozofije sadržano je u stavu da je zadatak filozofa prije svega u kritici, a ne odgovaranju na pitanja. Najvažnije teorijske doprinose filozofiji on iskazuje u svojim pogledima o potrebi "radikalne re-politizacije ekonomije". Također, među ostalim, on se bavi i pitanjima fundamentalizma, tolerancije, političke korektnosti…, globalizacije, subjektivnosti, ljudskih prava…, postmodernizma, multikulturalizma, lenjinističkog nasljeđa filozofije… te analizama filma u ključu psihoanalize. Filozof je koji u suvremenosti ponajviše provocira naše ideološke predrasude i pretpostavke.

Na kraju, mogli bismo citirati – Žižeku toliko dragog, da mu je posvetio knjigu, Krzysztofa KieÅ›lowskog, u dokumentarcu I'M So-So, kada na upit što su u Poljskoj dobili padom socijalizma, jednostavno marquezovski odgovara: "Govno!"

Neka se u ovom "ekskrementalnom" ostatku razotkrije i tranzicijski zaborav prošlog. To je i posljedični odgovor na pitanje: što smo dobili nakon Tita? Baš to.
Ali to je i najsublimniji kratki odgovor na pitanje o karakteru svijeta u kojem živimo!

Kako bi opet – Žižeku još draži! – Hegel izrekao: "Tim gore po činjenice".
Ono ZBILJSKO, istina nalazi se onkraj Realnog, udaljeno koliko to samo može biti! Istina je, za Žižeka, "kratki spoj", trenutačna eksplozija između onoga prerano i ovoga prekasno. A ovo ZBILJSKO nešto je za što se trebamo izboriti. Ma koliko se nemogućim to činilo.

Slavoj Žižek nije održao tek još jedno zabavno, "teatralno" predavanje u kontekstu Eurokaza. Onaj tko je želio čuti, čuo je! Onaj tko je želio promisliti, mogao se zadubiti u smisao izrečenog. "Čovječnost čovjeka" nešto je o čemu vrijedi promisliti. Pa makar o tome slušali od druga Staljina... pardon, od dragog nam prijatelja Žižeka!

Dixi et salvavi animam meam.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.07.2007