Zrcalo onoga što želimo bit' | kulturpunkt

Zrcalo onoga što želimo bit'

Virtualni identiteti na društvenim mrežama mladima pružaju nešto što im kronično nedostaje – mogućnost djelovanja i utjecaja na svijet.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Kolaži o laži

  • A
  • +
  • -

O kompleksnom se odnosu mladih i tehnologije u medijima često izvještava. Narativ koji se pritom proizvodi pretežito je pokroviteljski intoniran – posebno u slučajevima kad se govori o društvenim mrežama. Digitalnu kulturu mladih jednostavno se ne tretira kao vrijednu, već kao nešto inherentno neautentično što "mozgovima u razvoju" izobličuje percepciju stvarnosti. No osim što ignorira iskustva mladih, taj pristup sadržava i implicitnu ideološku poruku kako su svi problemi nešto za što su odgovorni internet i tehnologija, a ne društvena marginalizacija mladih osoba. Digitalne platforme nisu izolirane od društva, štoviše postale su važan element struktura moći, koji je povezan sa socijalizacijom, izgradnjom identiteta, zajednice, političkih stavova i djelovanja. Zato u prvom dijelu temata o iskustvima mladih na internetu istražujemo kako oni sami interpretiraju svoje virtualne identitete i njihovu autentičnost te koje su skrivene posljedice platformske socijalizacije.

Virtualno je stvarno, a stvarno je virtualno

Primjer dobre prakse kako pristupiti temi iskustva mladih na internetu mogli smo nedavno gledati u Kolažima o laži. Riječ je o dokumentarnoj seriji, nastaloj u režiji Judite Gamulin i Nebojše Slijepčevića, koja problematizira odnos suvremenih medija i raznih metoda manipulacije koje su njima omogućene. Šesta i ujedno posljednja epizoda tematizirala je virtualne identitete i društvene mreže kroz razgovor sa skupinom zagrebačkih maturanata, pripadnika generacije digitalnih urođenika (engl. digital natives), te kroz projekt/zadatak Elle Dvornik da od umirovljenika Želimira Sappea napravi Instagram influencera – što je i uspješno odradila. 

Nepokroviteljski pristup temi autorima je omogućio da izađu iz utabanih narativa demonizacije društvenih mreža i stvore okvir unutar kojeg su mladi sami interpretirati vlastito ponašanje. I tko bi rekao – pokazalo se da imaju izuzetno pronicljiva mišljenja o onome što rade kad objavljuju na digitalnim platformama. Kolaži o laži stoga su vrijedan resurs o iskustvima mladih na internetu.

Spomenuta skupina maturanata s profesorom filozofije Tomislavom Reškovcem analizirala je online načine prezentiranja identiteta te odnos stvarnog i virtualnog prostora. Tako su primjerice primijetili da kad u Zagrebu "upoznaš nekoga, već ga znaš preko Instagrama". To daje naslutiti kako online identiteti nisu jednostavno ograničeni na digitalni prostor, u neku odvojenu sferu, već su utkani u stvarnost. Prema tome, kakva je neka osoba na Instagramu, kakav je virtualni identitet sebi konstruirala, utječe na zbiljski doživljaj osobe. 

Kada se Facebook počeo masovno koristiti krajem tisućitih, radilo se o prostorno i vremenski odvojenoj aktivnosti. Ako smo namjeravali objaviti neku fotografiju, trebalo je doslovno odvojiti vrijeme i sjesti za računalo, ulogirati se, povezati fotoaparat, kopirati odabranu fotografiju i tek onda objaviti. A kad smo željeli pričati s nekim, razmišljali smo hoće li se osoba to popodne prijaviti na platformu i vidjeti poruku. Iskustvo mlađih generacija je drugačije – internet je zahvaljujući pametnim telefonima naturaliziran i sveprisutan, što je omogućilo stapanje nekad odvojenih svjetova. Internet više nije u sobama, nego je konstantno s nama u fizičkom prostoru. Zbog toga bilo kakvom razdvajanju online i offline identiteta treba pristupiti s oprezom.

Međutim, iako su komplementarni dijelovi jedne cjeline, offline i online prostor nisu simetrični te pružaju različite mogućnosti djelovanja. Tako je primjerice viši stupanj slobode izražavanja te kontrole nad reprezentacijom, ali i konstrukcijom identiteta, posebno važan element privlačnosti online prostora. Panelisti Kolaža o laži istaknuli su da pomoću online profila svi imamo "nešto prazno na čemu možemo graditi" ili imamo "čvrste temelje na kojima možemo izgraditi život koji želimo". U njihovim objašnjenjima se može primjetiti kako virtualne identitete ne doživljavaju kao krajnju svrhu, već gotovo kao svojevrsne proteze. Virtualni identiteti mladima zapravo omogućuju nešto što im kronično nedostaje – mogućnost djelovanja i utjecaja na svijet, u prvom redu na to kako ih se percipira.

Estetika autentičnosti

U dokumentarcu je također naglašeno kako mladi smatraju da za razliku od prijašnjih generacija nemaju toliko izraženu potrebu za privatnošću. Možda bi točnije bilo reći kako je njihova logika privatnosti nužno kompleksnija, jer većina pripadnika starijih generacija nisu trebali brinuti u tolikoj mjeri o javnoj reprezentaciji svojeg identiteta. U svakom slučaju, privatnost mladih je situacijska i ovisna o publici – primjerice, čak polovica mladih koji koriste Instagram ima otvorena dva ili više računa, tzv. privatne i javne profile. Tako je riječ o više različitih sfera sadržaja čije granice su fluidne. Privatno je ustvari ono što u danom trenutku nije podijeljeno i objavljeno, a to se konstantno mijenja. Na primjer, panelisti su se složili da kako odrastaju tako žele prešutjeti neke stvari koje su prije dijelili pa nerijetko brišu stare objave. Budući da je sadržaj koji objavljuju očito motiviran određenim društvenim ciljevima, nameće se pitanje o njegovoj autentičnosti.

Tijekom snimanja Kolaža o laži Ella Dvornik je svojim pratiteljima na Instagramu postavila pitanje: "Kakvi ljudi su vam na Instagramu najzanimljiviji?". Gotovo svi odgovori koje je dobila predstavljaju varijacije na temu prirodnosti i spontanosti. Neki tako žele pratiti "prirodne bez lažnog života", a neki "ljude koji pokazuju stvarnost". Ella pomalo cinički zaključuje kako je Instagram sve samo ne to što ti ljudi očekuju. U tome s njom dijeli mišljenje filozof Pavel Gregorić. On u odvojenom segmentu dokumentarca apsolutno isključuje mogućnost autentičnosti na društvenim mrežama. Međutim, što ako autentičnost nije ništa drugo doli postizanje ispravnog estetičkog dojma? Influenceri znaju kako nije toliko potrebno pokazati "stvarnost", koliko je dostatno ostaviti dojam onih "ljudi koji pokazuju stvarnost". Mjerilo autentičnosti tako nije zbilja, već publika.

Objava koja ne djeluje autentično ima društvene posljedice, zbog čega mladi influenceri posebnu pažnju posvećuju tome "hoće li objava nekome ići na živce". Digitalne platforme nisu monolitne strukture, niti agregat autonomnih pojedinaca koji objavljuju štogod žele, već su sastavljene od brojnih neformalnih zajednica s vlastitim estetskim normama. Uspješna i autentična prezentacija ovisi o usklađenosti s obrascima ponašanja koje određena zajednica očekuje, tj. o kontekstu objave. Mladi su korisnici društvenih mreža itekako svjesni da prilagođavaju sadržaj očekivanjima online zajednica, kao i da to isto rade svi ostali. Štoviše, s tim gotovo pa i nemaju problema. 

Postojeći znanstveni radovi pokazuju kako su mladi skloni jednostavno prihvatiti da ekonomska logika društvenih mreža vrši dominantan utjecaj na proizvodnju sadržaja. Iako je mnogo političkog sadržaja na društvenim medijima, same platforme prilično su depolitizirane. U stvari, možemo reći da su mladi korisnici svjesni vlastite upletenosti u održavanju takvog režima produkcije. Influenceri su u poziciji influencera jer proizvode manipulativni sadržaj koji zadovoljava standarde autentičnosti zajednice njihovih pratitelja. Paradoksalno, kad taj sadržaj ne bi bio manipulativan, onda možda ne bi zadovoljio kriterije autentičnosti. Jedan je sudionik u Kolažima o tom začaranom krugu zaključio: "Mi smo ti koji ljudima dajemo taj lie, zbog nas su popularni."

Brisanje iskustva ranjivih skupina

Udio mladih osoba koje imaju otvoren račun na nekoj društvenoj mreži raste kako postaju stariji – 35 posto djece između 9 i 11 godina ima otvoren profil, 68 posto između 12 i 14 godina te 77 posto u razdoblju od 15 do 17 godina. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba o trendovima korištenja društvenih medija kod adolescenata također je pokazalo očekivane rezultate: gotovo svi koriste Youtube, Instagram i Whatsapp, dok ih dvije trećine koristi Snapchat; Facebookom se služilo tek 40 posto ispitanika, ali još uvijek na toj mreži većina napravi svoj prvi online profil. Iako je ispitivanje provedeno prošle godine, ipak nije zahvaćen rast TikToka, što pokazuje brzinu promjena u upotrebi digitalnih servisa. Kad je riječ o percepciji psihološke štetnosti, tek svaka deseta mlada osoba smatra da društvene mreže na njih utječu negativno. Zajedno uzeti, ovi rezultati sugeriraju da korištenje platformi nije samo stvar zabave ili trenda, nego je nužan uvjet za socijalizaciju i socijalnu uključenost.

Međutim, takvo stanje ima brojne posljedice za one koji se već nalaze na neprivilegiranim pozicijma u društvu. Zahvaljujući fetišističkoj logici produkcije sadržaja, iskustva i identiteti mnogih ranjivih skupina ostaju nevidljivi. Na primjer, mladi iz siromašnih obitelji na mrežama nerijetko osjećaju kako trebaju sakrivati svoj socioekonomski status. Slično je i s ostalim ranjivim skupinama. Iako korijene raznih oblika nasilja, šovinizma, rasizma, seksizma, transfobije itd. trebamo tražiti u društvenim i institucionalnim strukturama, oni su odavno uspješno digitalizirani. Kako su ranjive skupine generalno podzastupljene u gotovo svim sferama društva, platforme postaju dodatni faktor sistemske opresije i društvenog isključivanja.

Online kultura tek je refleksija stvarnosti s rijetkim oazama slobodnog izražavanja. Opasnosti koje se obično pripisuju društvenim mrežama – štetnost  za mentalno zdravlje, nametanje raznih standarda ljepote, širenje ekstremizma i šovinističkih ideologije, poticanje na nasilje itd. – ne postoje u vakuumu, već je riječ o posebnoj formi strukturnih posljedica određenog društvenog uređenja. Prakse koje bi mogle transformirati online kulturu i apostrofirati njezin emancipatorni potencijal stoga nisu niti približno iscrpljene u moderiranju sadržaja ili podučavanju medijske pismenosti. 

Ograničenja s kojima se mladi suočavaju u online prostorima tek su digitalna reprodukcija društvenih nepravdi. Međutim, da parafraziramo jednu od panelistica Kolaža, društvene mreže još uvijek mogu postati "zrcala onoga što želimo bit’". Samo to nije pitanje influencerske odgovornosti, već političkog djelovanja, o čemu će više biti riječ u sljedećem tekstu temata.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 08.09.2021

VEZANE VIJESTI

Na distanci od srži problema

Piše: Lujo Parežanin

Nedavno prevedeni Priručnik o teorijama zavjere Stephana Lewandowskog i Johna Cooka propušta kritički propitati kontekst koji omogućuje bujanje štetnih narativa.

Nove perspektive umjetnosti

Piše: Martina Domladovac
Iako su nastale unutar industrije zabave, društvene mreže i tehnologije virtualne i proširene stvarnosti postaju neizbježni alati komunikacije u kulturi i umjetnosti.

Politička (ne)pismenost mladih

Piše: Matko Vlahović

Činjenica da gotovo dvije trećine učenika/ca smatra kako političke stranke služe zapošljavanju nije odraz političke nepismenosti, već sistemskog isključivanja mladih iz javnog života.