Laka meta mediokriteta | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Laka meta mediokriteta

Nataša Skušek na izložbi A Real Man namjerno uzima ono što smatra tzv. tipičnom vezom i izvrće taj prosjek do paradoksa da bi pokazala njegov apsurd.

Piše: Dijana Grubor

FOTO: Galerija SC

  • A
  • +
  • -

Položaj i iskustvo žene u dominantnoj kulturi česta je tema umjetničkih radova u posljednjih nekoliko godina. Cinično bi bilo reći da je to trend, imajući u vidu važnost osvještavanja mehanizama kojima ta kultura funkcionira i kakav utjecaj ima na žene, ali i muškarce - kako oni doživljavaju sebe i suprotni spol s obzirom na dodijeljene im uloge, kako temeljem toga konstruiraju svoju personu i u kojoj se mjeri uopće osjećaju dotaknuti takvom problematikom. Pitanje je o kome zapravo govorimo, kada govorimo o Ženi i Muškarcu, je li zaista korisno referirati se na niz tipičnih obilježja i njima pripisanih pretpostavljenih konfliktnih osjećaja i reakcija ili je to ipak nekako preusko? Otišla sam na otvorenje izložbe A Real Man Nataše Skušek 20. studenog u Galeriju SC prvenstveno iz znatiželje, da vidim može li ponuditi neku novu perspektivu na uhodan način poimanja i prikazivanja ove teme. 

I tako, ulazim u veliku, minimalističku bijelu prostoriju s prigušenim osvjetljenjem, kojem ekrani audiovizualne instalacije daju plavkasti ton zahvalan za snimanje dobre atmosferične fotografije. Audiovizualna instalacija sastoji se od 3 ekrana koji prikazuju kratke videe. Na početku prostorije nalazi se skulptura-kada u kojoj sjedi plišani medvjedić te bijeli stolić s vazom za cvijeće i tanjurom slatkiša, dajući štih ukusno namještenog stana na periferiji. Na prvom ekranu vrti se video pod nazivom Golica, a prikazuje ženski torzo i stražnjicu odjevenu u gaćice sa šljokicama koja pleše na zviždani, rekla bih, "urbano izletnički" ritam. Pretpostavlja se da nepravilnu melodiju, koja omogućava samo neko čudno skakutanje u suprotnim smjerovima, zviždi muškarac. Banalnost melodije odstranjuje tipičnu šarmantnu mistiku takvog prizora, onemogućuje senzualne pokrete izvijanja i naglašavanja prijelaza tijela, stavljajući u fokus upravo neprirodnost pokušaja ugađanja partneru. Žena je svedena na entitet koji nespretno izvršava dužnost i pritom gubi vezu s vlastitim tijelom, nesposobna da se kroz tjelesnu dimenziju pomalo zaljubi u sebe. Moram primjetiti da se rijetko postavi pitanje je li dobra realizacija fantazije zaista samo i nužno neprirodni produkt socijalnog pritiska i je li ona zaista samo za muškarca.

Drugi ekran prikazuje video Khm khm. Ovaj put u fokusu je doživljaj muškarca kojem su prikazana ramena i dio lica. Odmah upada u oči da prikazani lik fizički odgovara slici "pravog muškarca" - ima bradu, dlakava prsa i majicu s uzorkom. Žena, koja stoji iza njega, vidimo samo njene obrise, nasilno ga hrani žlicom. On jedva stiže progutati jelo, kašlje i zagrcava se. Izložbeni letak tumači prizor kao ublažavanje gladi, koja prerasta u proždrljivost i tako frustrira ženu - ona ga ne uspijeva zadovoljiti i zato ga kažnjava. Prizor doista sadrži moment sile koji je bio prisutan i u prethodnom videu. Glad za nečim drugim istovremeno uzdiže i infantilizira muškarca jer, s jedne strane, žena je tu kao njegova sluškinja da učini nešto umjesto njega, zadovolji ga, a s druge strane njeno forsiranje radnje poprima karakteristike brige o prezahtjevnom djetetu. To je taj česti paradoks, koji implicira neminovnost odnosa međusobnog patroniziranja, proizašlog iz nemogućnosti ostvarivanja očekivanja - njega kao "pravog muškarca" (jer se za njega treba brinuti), nje kao "žene majke kraljice" (jer se ne uspijeva dovoljno dobro brinuti, i dodala bih, upravo zato što uopće misli da treba). Tako ide priča, ali čijih to očekivanja? Pa socijalnih, tradicijskih. Jesu li ta očekivanja danas jednake težine kakve su bila prije 10-15 godina? 

Treći ekran prikazuje Heri, najdegutantniji od tri videa. Izbliza vidimo uho ponovno bradatog gospodina s jako dugim dlakama, koje žena plete u pletenicu. Izložbeni letak kaže da ona, frustrirana njegovom nedovoljnom higijenom, "preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način". Nastavlja se dakle moment forsirane brige, naznačen u videu Khm khm. Poanta je dovesti do paradoksa koncepte i suodnose koji se pod njihovim utjecajem razvijaju i Skušek ih video radovima pokazuje razvidno, bez odlaska u grandiozne metafore, jasno težeći proizvesti očuđenje. Skulptura s početka prostorije, pod nazivom The brown Teddy-bear tematski je komplementarna, naglašavajući dodatno aspekt infantilizacije. U kadu napunjenu vodom postavljen je medvjedić koji ponavlja kretnju punjenja plave šalice vodom. Vidimo i gumenu patkicu. Kretnja je automatizirana i mehanička, medvjedić nema prijazan, već tup izraz lica, kao da želi naznačiti svojevrsni end result ranije opisanih odnosa. Nametnute forme, očekivanja, umanjuju subjekt do te mjere da mu ne ostaje ni trunka poimane vlastitosti, a egzistencija postaje isključivo repeticija forme. Ponovno je riječ o važnoj i razvidno naznačenoj poanti.

Iz cjelokupnog se materijala izložbe, čisto iz zabave, može rekonstruirati i kako izgleda tzv. tipična veza, pri čemu je jasno da autorica namjerno uzima ono što se smatra prosjekom i izvrće taj prosjek do paradoksa da bi pokazala njegov apsurd. Ali uporno mi se vraća pitanje - kakva je to prosječna žena i kakav je to prosječan muškarac? Govori li se ovdje o onoj mitskoj skupini, najčešće poimanoj kao tabula rasa, koja poput spužve upija socijalne i kulturne norme i na nesvjesnoj razini dolazi s njima u konflikt  te ujedno stoji za cijelu populaciju? Muče li sve pojedince čak i unutar tog mitskog prosjeka ti konflikti na isti, ovdje sugeriran način? Kao da se bavimo stalno samo jednom te istom verzijom problema. Ne postavljam pitanje relevantnosti očekivanja iz socijalne nesvjesnosti, već iz pozicije promatrača, koji bi želio vidjeti rad koji ide dalje i šire od lake mete konstrukta mediokriteta. Možda bi neki noviji, kompleksniji stereotip, koji se formira u trenutku dok pišem ovaj tekst, mogao ponuditi nove, zanimljive, provokativnije i dublje uvide u to što su "pravi" muškarac i žena, koliko verzija toga uopće postoji i kako se te verzije nose sa starim i aktualnijim problemima simulirane realnosti. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 15.01.2016

VEZANE VIJESTI

Književnost kao komunikacijski kanal

Piše: Juraj Močilac

U sklopu Škole neophodnog znanja Dubravka Ugrešić komentirala je današnji sustav umjetnosti u kojem nekadašnji recipijenti postaju stvaratelji sadržaja.

Stvarnost socijalizma

Piše: Dijana Grubor

U sklopu seminara the gastarbajters održana je projekcija filmova Želimira Žilnika koji tematiziraju problem nezaposlenosti, siromaštva i imigracije.

Zatvoreni narativ

Piše: Martina Jurišić

Seminar the gastarbajters, realiziran u koncepciji Borisa Budena i održan u sklopu Human Rights Film Festivala, ugostio je i slovenskog filozofa i kritičara Gala Kirna.