Na Monoskopu, blogu i wikiju kojim rukovodi Dušan Barok, dosad je skupljeno približno 100GB raznovrsnih multimedijalnih, tekstualnih te grafičkih sadržaja s fokusom na razvoj medijske umjetnosti i kulture. Odnedavna na Monoskopu se također mogu preuzeti elektronička izdanja svih publikacija Multimedijalnog instituta [3], pri čemu ovdje naglašavamo od sada dostupan prvi hrvatski prijevod Lászla Krasznahorkaia.
Tako šira publika sada napokon ima priliku upoznati barem maleni segment opusa jednog od najcjenjenijih i najzanimljivijih svjetskih prozaika. Kratka priča Posljednji vuk, u prijevodu Viktorije Šantić, na svojih četrdesetak stranica teksta čitateljima/icama daje uvid u često raspravljanu poetiku ovog autora, no ponajviše uvid u harmonizirani kaos njegovih fikcionalnih svjetova.
Mađarski autor - s kojim je objavljen i intervju [4] na našem portalu - često se kao suvremenik W.G. Sebalda upravo i kategorizira kao literarni pandan pokojnom njemačkom autoru, no s osebujnom poetikom koja ga izdvaja iz suvremenog konteksta kao autora čiji tekstovi slove kao teško prohodni i hermetični. Upravo taj karakter Krasznahorkaiaevih tekstova, prije svega njihovu atmosferičnost, šira javnost zasigurno je upoznala kroz filmske radove mađarskog redatelja Béle Tarra, koji već desetljećima surađuje s Krasznahorkaiem te u njegovim tekstovima nalazi neiscrpnu inspiraciju.
Posljednji vuk ne samo da uvlači čitatelja/icu u svijet samoga teksta na fabularnoj razini, već od prvih riječi i sintagmi i više nego naglašenom biva upravo Krasznahorkaieva poetika. Njegov specifičan plan izraza, koji počiva na beskrajnom toku rečenica koje se ne oslanjaju na ustaljenu interpunkciju, s jedne strane otežava i oneobičava proces čitanja, a s druge strane svojom ritmičnošću naglašava finu nijansiranost i protočnost teksta. Jezik je u Krasznahorkaia i više od puke građe teksta; u jeziku je sadržana i sama bit teksta. Kako i sam komentira svoj proces pisanja, njegove rečenice primiču se "živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini".
Krasznahorkai kombinira konstantni fokus na samome jeziku teksta s pripovjednim postupcima, odnosno izmjenom pripovjednih razina, koja čitatelja/icu dodatno izmješta; ponajviše u službi kreiranja toposa njegova fikcionalnog svijeta. Valjalo bi spomenuti da spacijalno u Krasznahorkaia uistinu može donekle opravdati usporedbe sa Sebaldom, jer oba autora obilato svoje fikcionalne topose približavaju empirijskom iskustvu čitatelja/ice, no važna je distinkcija da Krasznahorkai upravo zbog zbira svojih književnih postupaka ostavlja dojam izravnog pristupanja ontološkome. Svakako je tome potrebno pribrojiti i njegove likove, koji uz sam lik Profesora, iskazuju svoju povezanost s "neizrečenim" svojih okruženja, kao i njihovu izgubljenost u istima. Upravo se kroz ovu sinesteziju jezika, pripovjednih postupaka, likova i njihovih okruženja formira slika jezika kao i centralnog dijela semantičkog polja teksta, koji kulminira u ontološkim silnicama čije tumačenje ostaje na čitatelju/ici. Sam Profesor iskazuje svoju fascinaciju mogućnošću izraza, potaknut egzistencijalnim nemirom koji je u njega unijela jedna sasvim jednostavna rečenica, na sljedeći način: "jezik je naše prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tijekom svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve niže i niže".
Svi zainteresirani elektroničko izdanje teksta Posljednji vuk Lászla Krasznahorkaia mogu preuzeti ovdje [5].
