Početkom ožujka u Švicarskoj je održan referendum o plaćanju obavezne televizijske pristojbe, na inicijativu mladeži Liberalno-demokratske stranke koju je podržao i vladajući ultrakonzervativni SVP. Cilj je bio ukinuti javno financiranje jedine nacionalne radiotelevizije koja emitira na četiri jezika, a uključuje i dvadeset i jednu radijsku postaju te trinaest regionalnih televizija koje ispunjavaju uvjete javnog servisa, ne bi li se tom uštedom omogućilo "oslobađanje kupovne moći" koja bi se prelila u nacionalnu ekonomiju. Iako je prijedlog odbačen gotovo tročetvrtinskom većinom glasova, kampanja je potaknula raspravu o ulozi javne televizije koja bi odraz mogla imati i u drugim europskim zemljama u kojima su javni servisi nagriženi ili već pucaju pod pritiskom dnevno-političke instrumentalizacije, komercijalizacije i privatizacije.
Hrvatska radiotelevizija toliko dugo pliva kriznim vodama da, riječima [3] Branimire Lazarin, u toj temi više "nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata". Na HRT-ov račun godinama stižu kritike zbog neispunjavanje temeljnih, Zakonom [4] propisanih zadaća javnog servisa, prije svega kontinuirano zanemarivanje odredbe koja nalaže neovisnost HRT-a o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa. Sustavno se ignoriraju i programska načela prema kojima je javni medij dužan, između ostalog, pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, toleranciji, razumijevanju te poštivanju različitosti. No, trenutak u kojem se zalaganje za ova načela prepoznaje kao nepoćudno ideološko pozicioniranje označio je početak strmoglavog urušavanja svih profesionalnih standarda koje je Hrvatsku radioteleviziju doveo na najniže moguće grane.
Iako su i dosadašnje vladajuće garniture javnom medijskom servisu pristupale kao još jednom od resora kojim bi trebale upravljati, zahvat koji je nad programom imalo uredništvo u mandatu v.d. glavnog ravnatelja Siniše Kovačića po ocjeni [5] Hrvatskog novinarskog društva ravan je kulturocidu. Podsjetimo, projekt "rekonstrukcije" HRT-a najavio je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović obećavši stvaranje "nove nacionalne paradigme kojom će se nova Hrvatska konačno rasteretiti duhova prošlosti i uspostaviti jedan novi nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe". Ideološki sukobi razriješeni su jednostavnom eliminacijom [6] svih neistomišljenika, a otvoreni politički obračun najpogubniji je bio upravo za profesionalni novinarski standard. Ukidanjem važnih informativnih emisija i rijetkih dokumentarnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja te njihovom zamjenom emisijama mahom religijskog [7] ili pak potpuno trivijalnog karaktera, trasiran je put za formiranje "nove hrvatske paradigme", gdje nam, čini se, ostaje tek turobno prebrajati žrtve.
Defetistički stav dominirao je i na javnoj tribini Akademije dramske umjetnosti Politički leksikon koji se u prvom ovogodišnjem izdanju bavio upravo temom javne radiotelevizije. Tradicionalno, tribinu je otvorio film, ovog puta sjajna dokumentarna studija Krste Papića Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih krajeva sjeverne Hrvatske u borbi za dio državno kontroliranog etera, u kojoj ustraju unatoč zabranama i oduzimanju opreme. Papićev film otvorio je raspravu o pitanju demokratizacije društva i decentralizaciji medijske proizvodnje, o kojoj su uz moderaciju Dorotee Šušak govorili novinarka Ljubica Letinić, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci Katarina Peović Vuković i Domagoj Novokmet, novinar, televizijski voditelj i bivši urednik na HRT-u.
Razvojem raznovrsnih online platformi produkcija medijskog sadržaja se decentralizirala, ali tehnologija koja je inicijalno bila demokratizirajuća prolazi tranziciju u kojoj proizvođači ili korisnici istovremeno postaju i roba za tržište. Peović Vuković ističe kako se radi o "platformskom kapitalizmu koji 'fingira' prostor javne sfere, aproprira ga i privatizira za vlastiti profit, o čemu ne postoji dovoljna svijest javnosti". Novokmet upućuje i na druge negativne aspekte medijske decentralizacije, poput fenomena "lažnih vijesti" (fake news) i medijskih balona u koje se ljudi zatvaraju kao problema koji su itekako prisutni i u našem medijskom okruženju.
Kod pitanja javne televizije i radija Peović Vuković na djelu prepoznaje dva paralelna procesa – neoliberalizaciju proizvodnje programa koja podrazumijeva fleksibilizaciju rada, agencijsko zapošljavanje i sve nesigurnije radne uvjete, a posljedično i rapidno opadanje kvalitete sadržaja u okviru retradicionalizacije i konzervativizma. O relevantnosti programa dovoljno govore podaci [8] o gledanosti prema kojima je nekada nedodirljiva središnja informativna emisija HRT-a ispala iz mjesečnih "top 10", a potpuni debakl nacionalna dalekovidnica doživjela je u prosincu prošle godine kada se nijedna njezina emisija nije našla u deset najgledanijih emisija tog mjeseca.
U javnosti se sve češće postavlja pitanje s početka – vrijedi li hrvatski javni servis 1,5 milijardi kuna, kojim rezultatima ih opravdava i koja je svrha njegova postojanja – sugerirajući da je rješenje za nekvalitetan javni medijski servis njegova privatizacija, po uzoru na sve druge javne usluge. Čini se tako da se u javnom medijskom prostoru sav problem s HRT-om sastoji u obaveznoj pristojbi, a neodgovornom diskursu doprinose [9] i političke opcije koje se u maniri jeftinog političkog populizma zalažu za njezino smanjenje koje ne bi ugrozilo samo javni medij već i cijelu hrvatsku audiovizualnu industriju.
"U Hrvatskoj se pod agendom racionalizacije neučinkovitog javnog sektora, pa tako i javnog medijskog servisa, razvija opasna legitimacija njegove privatizacije", upozorava Peović Vuković. Ljubica Letinić naglašava kako ne smijemo upasti u zamku dovođenja u pitanje postojanja javnog radija i televizije. "Ključna razlika između privatnog i javnog medija je ta što prvi program proizvodi radi ostvarenja profita dok potonji dobiva javna sredstva da stvara upravo onaj sadržaj koji će reprezentirati društvo i zalagati se za opće dobro. Bez takvog medija ne možemo ni očekivati da ćemo sutra graditi neko zdravije društvo", zaključuje.
Zabrinjava i činjenica da profesionalna i šira javnost, pa i sami novinari ne nalaze načina kako da se suprotstave ovim trendovima. Uzroke tome treba tražiti upravo u procesima najgrubljeg političkog kadroviranja koje na HRT-u pratimo već više od dvadeset godina. Lomovi u četverogodišnjim izbornim ciklusima onemogućavaju kontinuitet u kvaliteti, razvoju profesionalnih standarda, a onda i tradicije slobodnog novinarstva u kojem se novinari/ke mogu i znaju izboriti za prostor svoje slobode, istaknuto je u raspravi. Jasno su tako detektirani ključni problemi HRT-a i prepoznate sve neuralgične točke njegova (ne) funkcioniranja, no čini se kako i dalje nema ideje kako izaći iz "talačke krize" u koju je državni vrh doveo javni medijski servis ni kako nadići te ukopane pozicije. Osim možda povratkom u Papićevu '71.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
