Iako zakon osobama s oštećenjem vida jamči ravnopravan pristup tržištu rada, praksa pokazuje kako su slijepi i slabovidni novinari i novinarke u medijima podzastupljeni i gurnuti na marginu.
Unatoč nekim pomacima u prilagodbi audiovizualnog sadržaja osobama s oštećenjem vida, mjesta za razvoj inkluzivnog programa, posebno na javnom medijskom servisu, ima napretek.
U vremenu fizičkog distanciranja i izbjegavanja svakog kontakta posebno su zakinute slijepe i slabovidne osobe, kojima je taktilni moment ključan za sudjelovanje u kulturnom životu.