Filmska industrija okuplja velik broj radnika s naočigled različitim vještinama i znanjima – a upravo zbog fragmentiranosti radništva, zajednički se problemi teško i rijetko artikuliraju.

U industriji koja uvelike počiva na entuzijazmu, neizvjesnost i nadekvatni uvjeti rada cijena su koju mnogi plaćaju za ostvarivanje ultimativnog sna: raditi na videoigri.

Degradacija kinoprikazivaštva na prostoru bivše Jugoslavije usko je povezana sa zatiranjem kulture kao javnog dobra, stvarnim nasiljem rata i simboličkim nasiljem tržišta i nacionalizma.

Iako namjera nije bila uspostaviti direktnu poveznicu s današnjim kontekstom, Nosorog Olega Sencova otkriva genealogiju nasilja koje je od devedesetih zavladalo Ukrajinom.

Novi radovi Nine Bačun i Sunčice Fradelić, svaki na svoj način, rastvaraju prostor za spekulaciju o filmskom mediju i dosezima kinokulture.

Animirani filmovi Hane Tintor, Sare Bernat i Sare Tomas prikazani na Animafestu na različite načine pristupaju vizualizaciji emotivne prtljage unutar kratkog metra.

Film Čopor pičića Paule Skelin i Luke Čižmaka afirmira House of Flamingo kao izvedbeni kolektiv koji uspješno, duhovito i s puno srca širi svoju političku poruku.

Upravo zbog specifičnog konteksta u kojem nastaje anime je u stanju radikalnije problematizirati školu nego što su to u stanju učiniti bliži nam pripovjedni oblici.

Nizom anegdotalnih bilješki okupljenih u knjizi Ogrebotine i glitchevi Jurij Meden razlaže kontradiktornosti upisane u praksu i teoriju čuvanja i izlaganja filmske baštine.

Filmovi Martin Torpedo i Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem portretiraju ljude koji se mire s postojećim stanjem, tjelesnom i emotivnom samoćom.

Recentni kratkometražni dokumentarci Sunčice Ane Veldić, Marka Bičanića i Tihane Martinjak uspješno savladavaju zadatak pretvaranja vlastite intime u kontroliranu umjetničku formu.

Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo i Mikrokazeta zaigrano se bave problemima filmskog medija, nedovršenošću i procesom nastajanja.