Pišu: Ljubica Anđelković Džambić i Iva-Matija Bitanga
Kolektiv Daklelososi pojavljuje se kao šarena, otkačena i pristupačna skupina mladih izvođačica koje svojim antimodnim performansima narušavaju koncept općeg crnila i pesimizma tranzicije.
Osamdesete su godine kada se pitanje zagrebačke alternativne scene likovnih umjetnosti postavlja ujedno i kao pitanje o mogućnostima njene samoorganizacije.
Postavljajući pred sebe težak zadatak kritike hegemonijskih poredaka, društveno angažirana umjetnost devedesetih i dvijetisućitih provocira vlastite granice, dovodeći se i sama u pitanje.
Izumiranje tiskanih časopisa za kulturu dugujemo kulturnoj politici koja je ignoriranjem problema distribucije, cijene tiska i prekarnog rada kaznila njihovu neovisnost i kritičnost.
Kao glavno obilježje šireg razvoja eksperimentalne glazbene scene od 70-ih do danas nameće se upravo diskontinuitet, toliko imanentan ovdašnjim društvenim prilikama i kulturnoj politici.
Fanzini su služili kao vezivno tkivo među ljudima, stvarali su prostor za komunikaciju pod vlastitim uvjetima i na taj način oblikovali jednu privremenu, raštrkanu zajednicu.
Suvremeni ples, neprestano se izgrađujući kao novum i u formativnom i estetičkom smislu, kao progresivna praksa odgovara suženoj definiciji nezavisne kao novonastajuće kulture.
Jugoslavenske, a time i hrvatske ženske inicijative možemo smatrati inicijalnim jezgrom obnove civilnog društva koje na prostorima Balkana nije imalo ni dulju povijest, niti veću snagu.
Damir Bartol Indoš i Schmrtz Teatar kao dvije slike devedesetih, ilustracija je koja reflektira društvene okolnosti i poziciju izvedbenih umjetnosti u tom traumatičnom desetljeću.