Solidarizirajuća zrcaljenja | kulturpunkt

Solidarizirajuća zrcaljenja

Novi broj Života umjetnosti pokazao se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument umjetničko-istraživačkog angažmana na temu migranata i izbjeglica.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: No Name Kitchen / Facebook

Ako je suditi prema postepenoj promjeni u količini i karakteru korporativnomedijskoga interesa otkako je zatvorena tzv. balkanska ruta, izbjeglička je kriza donekle stabilizirana, pretvorena u pitanje integracije onih koji su bili dovoljno sretni da do nekakvog urbanog odredišta dođu ili pak relativno funkcionalnog koncentriranja onih čiji se put za sada zaustavio u nekom od prihvatnih centara ili logora.

U trenu, dakle, kada je pitanje izbjeglica prestalo biti moguće iskorištavati iz perspektive panike pitomih Europljana pred nadolazećim zazornim Drugim, javni se interes uglavnom primirio, zaustavivši se na kulisama prisilnih smještaja unesrećenih migranata iza kojih se, srećom po neke, većinu vremena ništa ne vidi.

No kao što nema te vojne ni policijske okrutnosti koja će spriječiti očajne ljude da pokušaju spasiti sebe i svoje najbliže, tako nema ni tog ignoriranja koje može učiniti da tragedije s naših granica ostanu daleko od naše pažnje. A te se tragedije, nažalost, nisu prestale događati ni nakon što su ljudski valovi na granici sa Srbijom jenjali. Na to nas je ovih mjeseci osobito bolno podsjetila smrt šestogodišnje djevojčice na koju je vlak naletio, prema iskazu njenih roditelja, nakon što je hrvatska policija njenu obitelj prisilila na povratak u Srbiju, a potresna je i priča o mladiću koji je dan poslije Božića otkriven nakon što se čitavih pet sati držao na podvozju autobusa koji je putovao iz Beograda u Zagreb.

Koliko je teška situacija na zatvorenim granicama svjedoči i nedavna reportaža Davora Konjikušića, koja progovara i o novom valu širenja teorija zavjere protiv udruga koje pomažu migrantima. Krajem prosinca, primjerice, srpski komesar za izbeglice i migracije Vladimir Cucić vulgarnim je i neargumentiranim istupom optužio "anarhiste i volontere" za organizaciju prosvjeda migranata koji su se našli zatočeni kod Šida. Napadi sa strane Komesarijata za izbeglice su se intenzivirali dovoljno da ih je udruga No Name Kitchen, koja izbjeglicama pomaže doniranom odjećom, hranom i šatorima, bila prisiljena javno demantirati.

Ovaj je progon onih koji ne pristaju na ignoriranje izbjegličkog pitanja dobio svoj najagresivniji oblik u Mađarskoj, gdje Viktor Orbán posebno potpaljuje i eksploatira širenje ksenofobije i antimigrantske histerije. Kao dio napada na liberale i ljevicu – prekrivenog antisemitizmom nabijenom, deliričnom borbom protiv Georgea Sorosa – polovicom siječnja mađarska je vlada najavila financijski udar na organizacije koje pružaju pomoć izbjeglicama.

U Hrvatskoj se, za sada, na službenoj razini još uvijek ne čuju tako otvoreni napadi, no i ovdašnji je kontekst obilježen klimom sve više neprijateljskom po civilni sektor, a da postoje i kapaciteti za nasilničko zastrašivanje pokazao je slučaj razbijanja stakla na kombiju udruge Are You Syrious koja obavlja izuzetno vrijedan posao pomoći tražiteljima azila, iako je financijski ne potpomažu ni Unija ni Hrvatska država.

U takav kontekst nastoje intervenirati i različite umjetničke, istraživačke, akademske i druge inicijative koje, uz nezamjenjiv terenski rad aktivista, pitanje migracija i izbjeglica nastoje reprezentirati u otklonu od prevladavajućeg javnog i službenog stava, donoseći važne teorijske, antropološke i druge kritičko-istraživačke uvide u najrazličitije njegove aspekte.

Jednu takvu intervenciju predstavlja i najrecentniji, 101. broj Života umjetnosti, stručno-znanstvenoga časopisa u izdanju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Naslovljen Trans|migrantnost: psihogeografije prijelaza, u dvama tematskim blokovima on progovara o izbjegličkog krizi, ali i o historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija kao implicitno solidarizirajućih podsjetnika na različite oblike vlastitih, također kriznih izmještenosti.

Govor o migrantima iz privilegiranih pozicija, osobito onih akademskih, uvijek se nalazi u opasnosti da svom predmetu pristupa eksploatatorski, tretirajući migrante kao ušutkanu građu za vlastitu korist. Stoga se kao najvažnija odlika ovog broja nadaje njegov odmak od perspektive krize kao perspektive onih koji se njome smatraju ugroženima – kako ju u vrlo poticajnom intervjuu uvrštenom u broj vidi povjesničar arhitekture Andrew Herscher – i odnošenje prema postojećem stanju kao polju transformativnih mogućnosti kojem akademski i umjetnički istraživači mogu doprinijeti nizom konceptualnih i praktičnih obrata.

Koncepcijska otvorenost broja vidljiva je i na razini strukture popisa njegovih tekstova, njihovoj žanrovskoj raznolikosti, ali ponajprije multiperspektivnosti koja uključuje umjetnice i umjetnike u različitim medijima, etnologinje i kulturne antropologinje, kustosice, arhitektice i druge istraživačice, a na jednom mjestu – vizualnom eseju Spaces Between (Living) Places Tonke Maleković – i niz iskaza ekonomskih migranata. Takvo migrirajuće gledište na razini cjeline broja proizvodi dojam da nadređene perspektive nema – nijednoj poziciji ni disciplini ne pripada ni rješenje problema ni uloga glasnogovornika migranata, a uvid se ostvaruje ne samo na razini pojedinačnih tekstova, nego i u njihovoj otvorenoj montaži.

Sva tri nosiva, opsežnija teksta bloka Gradovi izbjeglica obilježena su interpretativnim obratima i promjenama gledišta na koncepte i pojmove kojima se bave. Znanstveni rad Arhitektura kao znak rituala prijelaza: Fortifikacijski sustavi kao palimpsest znakova društveno-političkih promjena upisanih u europsku topografiju Antonija Grgića, kao i njegova umjetnička praksa, utemeljen je u psihoanalitičkom i antropološkom pojmovnom aparatu. Grgić u naoko nebitnom, zaboravljenom sloju fortifikacijskih linija prepoznaje "esencijalni prostorni orijentir Europe", "identifikacijski element koji čini njezin identitet" obilježen ratovima i migracijama. Između izbrazdanog "tijela" Europe i tijela izbjeglica počinje se uspostavljati sličnost, bliskost, a stvaranje "novog ožiljka" na europskom kontinentu u izbjegličkoj krizi Grgić vidi kao van gennepovsku liminalnu fazu njegova identiteta – fazu koja po svojoj definiciji sadrži transformativni potencijal.

Interpretativni obrat očit je već u naslovu teksta Grad kao logor, logor kao grad u kojem turska arhitektica Merve Bedir razotkriva zanimljive poveznice između urbanog prostora i prostora logora – njihovo međusobno približavanje u izvanrednim stanjima. U slučaju grada, Bedir primjer izvanrednog stanja pronalazi u proglašavanju rizika od potresa, analizirajući promjene u četvrtima Istanbula i Ankare u dvijetisućitima, kada su vlasti u suradnji s privatnim građevinskim investitorima krenule u samovoljno i pravno dvojbeno narušavanje gradskog prostora, poput izgradnje ograđenih stambenih naselja i sličnih intervencija koje djeluju isključujuće na dijelove populacije, osobito one "autsajderske". Tim su isključivanjem "nesavršeni građani", imigranti i drugi obespravljeni pojedinci svedeni na agambenovski "goli život", a grad na logor kao "općenito prostor trajnog izuzetka […] mjesto gdje grad nestaje", a "čovjek kao društveno i političko biće pada u drugi plan".

S druge strane, Bedir u svojim iskustvima iz izbjegličkih logora na Lezbosu i u Calaisu prepoznaje solidarnu proizvodnju urbanog prostora i urbanog identiteta – povezanosti, suradnje i različitih vidova komunikacije i razrješavanja problema zajednice. Riječ je o sličnim procesima na koje je nailazila u nekim od samoorganiziranih četvrti Ankare prije devastacije u spomenutoj građevinskoj "obnovi". U tom smislu, analiza izbjegličkih logora i solidarnih gradskih zajednica, smatra Bedir, može poslužiti kao "osnova za kritičku raspravu o tome što ne valja s našim gradovima danas, i što bi trebalo istražiti želimo li oživjeti/razviti odnos građana i javnog prostora".

Kao što se logor i grad nalaze u neočekivanom zrcaljenju u tekstu Merve Bedir, tako se i otočka zajednica postavlja u neočekivano zanimljiv odnos s migrantskom populacijom u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija autorice Ane Jeinić, doktorandice na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu.

Osnovna gesta teksta je "svjesno rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu". Primjerice, u raznim geografskim, ekonomskim i drugim obilježjima otoka Jeinić prepoznaje poticaje koheziji društvene zajednice, koji podupiru mogućnost shvaćanja otoka kao "idealnog poprišta utopijskog stremljenja". Istovremeno, "uloga otoka kao privremenih ili stalnih migracijskih odredišta omogućava stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava", održavajući produktivnost potencijalnog utopijskog eksperimenta.

Jeinićino promišljanje dvojne naravi otočnosti i njezina utopijskog potencijala dovodi ju do sličnosti između otočana i migranta – ograničeni materijalni uvjeti njihovih života, izolacija, položaj objekta namjesto izravnog političkog subjekta, sve ovo čini ih na sličan način podređenima, ali i predstavlja potencijalan izvor neočekivane solidarnosti među njima. U tom smislu, Jeinić se pita "ne bi li upravo otočani i migranti mogli postati samim prototipom progresivnoga političkog subjekta današnjice."

Zanimljivo, Jeinićin tekst implicitno je povezan s člankom beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković koji se bavi djelovanjem umjetničkog kolektiva Migrative Art s početka 90-ih, sastavljenog od umjetnika s prostora bivše Jugoslavije u egzilu. Upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, jedna od pokretačica Migrative Arta, koja u Komiži organizira neformalne edukacijske radionice za djecu PhD in One Night zasnovane na ransijerovskom shvaćanju pedagogije i transdisciplinarnom povezivanju područja poput suvremenog plesa, glazbe, geometrije, pa čak i nadrealističke književnosti! Uspjeh tog programa usprkos izostanku bilo kakve lokalne potpore svjedoči o otvorenosti lokalne zajednice za vrlo progresivne tipove znanja i oblike njihova prenošenja, što baca ohrabrujuće svjetlo na Jeinićine teze.

I drugi će tekstovi u ovom tematu biti obilježeni naglaskom na produktivnoj promjeni perspektive: primjerice, u kraćem eseju Posvuda američka će arhitektica Keller Easterling zagovarati promjenu arhitektonskog pristupa potrebama migranata s projektiranja građevina-zatvora na projektiranje ljudskih interakcija.

U slučaju spomenutog intervjua s Andrewom Herscherom, predavačem na Sveučilištu u Michiganu, predmet promjene optike je sâma povijest arhitekture. Pokretač razgovora je Herscherova knjiga Displacements: Architecture and Refugee iz 2017. koja, prema njegovom odgovoru, "nastoji, na sasvim preliminarne načine, predložiti moguće protupovijesti arhitekture koje neće shvaćati izbjeglice i druge protagoniste masovnog izmještanja stanovništva kao iznimke u globalnom modernitetu, nego kao sastavni dio tog moderniteta". Herscherov naglasak na važnost različitih vidova razaranja arhitekture i urbanih prostora, potaknut dijelom i susretom s poslijeratnim Kosovom, ali i interesom za pitanja rase i urbanizacije u SAD-u, važan je doprinos politizaciji povijesti arhitekture koja u svom standardnom obliku govori o dekontekstualiziranom razvoju arhitektonskih oblika.

Tematski blok zaokružuju tekstovi vezani za konkretne umjetničko-istraživačke projekte. Esej turskog kolektiva Artıkişler prezentiran je s kadrovima iz njihova videorada The Residual koji prati migrante na putu od Rojave do Europe, a sažeto progovara, između ostalog, o različitim tipovima solidarnosti koje formira iskustvo izbjeglištva, s osobitim naglaskom na samoorganiziranu pedagošku infrastrukturu i platforme za razmjenu znanja.

Tekst Privremeni ručni rad Ante Tončija Vladislavića i Lee Vene opisuje iskustvo autora s kreativno-terapijskim radionicama vezenja s azilantima smještenima u prostorijama bivšeg Hotela Porin u Zagrebu. Opisi hodnika i predvorja koji funkcioniraju "gotovo kao ulice" odjek su Bedirine figure logora kao grada, a zanimljivi i raznovrsni načini na koje su sudionici u svojim radovima prikazivali zadanu im sliku doma, kao i svjedočenja o otvorenoj komunikaciji koju je radionica potaknula, vrijedan su dokaz važnosti kontinuiranog ulaska u dijalog s azilantima, koju ističu autori.

Uz spomenuti vizualni esej Tonke Maleković i tekst Maje Marković, tematski blok Planet Gastarbeiter (Radnici u gostima) obilježen je prikazima konkretnih umjetničkih projekata i izložbi koji istražuju različite aspekte ekonomskih migracija, počesto uz zajednički opći interes za formiranje transnacionalnih, transmigrantskih zajednica, kultura i identiteta.

Projekt Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija, kojem je posvećen tekst njegovih autorica Irene Bekić i Dunje Mavrinac, bavi se produktivnim sjecištem kulturne antropologije i suvremene umjetnosti kao metodološki primjerenim polazištem za istraživanje privremenih migracija. Pozivanjem na Van Gennepeov pojam liminalnosti kao odliku migrantske egzistencije, tekst uspostavlja i moguću poveznicu s Grgićevim radom na temu fortifikacijskih linija iz prvog dijela časopisa.

Tražimo li daljnje paralele s prvim blokom, moglo bi se reći da i u intervjuu koji je Jelena Pašić izradila s umjetnicom Margaretom Kern nailazimo na jedan tip promijene povijesne optike, srodno onome što nam Herscher nudi u svojim odgovorima. Kern je jedna od izlagačica na izložbi One su bile kakvo-takvo rješenje, realiziranoj u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Borisa Budena, koja govori o neistraženoj pojavi i specifičnom iskustvu ženskog migrantskog rada. Kern daje zanimljive uvide ne samo u pojedinačna iskustva, nego i u strukturnu funkciju gastarbajterica u njemačkoj ekonomiji, ocrtavajući potpuniju sliku ekonomskih migracija iz Jugoslavije.

Da historiografiju ne treba samo kritički revidirati iz pozicije današnjice, nego i da treba u njenoj vlastitoj povijesti pronalaziti važne oslonce koji otvaraju gledišta drukčija od onih koje nudi društveni i politički konsenzus podsjetila je Dubravka Sekulić reaktualiziravši knjigu Sedmi čovjek Johna Bergera i Jeana Mohra. Objavljena 1975., ta knjiga, koja objedinjuje tekst i upečatljivo iskorišten fotografski materijal, donosi temeljne uvide u kolonijalni aspekt ekonomskih migracija, sistemsko iskorištavanje ekonomija iz kojih pristiže rezervna radna snaga, strategije razbijanja klasne solidarnosti između lokalnog i migrantskog radništva i druge, danas podjednako relevantne elemente pripovijesti o ekonomskim migrantima u Europi tijekom 60-ih i 70-ih godina.

Vratimo li se cjelini broja, moglo bi se reći da je i on sâm obilježen figurom prijelaza: riječ je o posljednjem broju koji kao glavna urednica potpisuje Sandra Križić Roban. U rukama Ane Dane Beroš kao urednice tematskog broja i Sanje Horvatinčić kao izvršne urednice, ovo izdanje Života umjetnosti pokazalo se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument raznih vidova umjetničkog angažmana na temu migranata i izbjegličke krize. Pokazatelj je to pažljive osviještenosti s kojom ovdašnja umjetnička i istraživačka scena još uvijek uspijeva reagirati na teme izbjeglištva, čega je recentan primjer i predstava Čekanja udruge Arterarij, temeljena na priči bračnog para iračkih tražitelja azila.

Porast agresivnosti prema inicijativama koje nastoje pomoći migrantima i azilantima, širenje paranoje prema "unutrašnjim neprijateljima" koje se počinje javljati i s najviših političkih instanci, sve to samo podcrtava vrijednost ovakvog angažmana koji nastoji zagovarati neke druge, solidarne perspektive. U tom smislu, raznovrsna zrcaljenja izbjegličkih i ovdašnjih migrantskih iskustava na koja ukazuje ovaj broj Života umjetnosti pokazuju se kao izuzetno vrijedna lekcija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 19.01.2018

VEZANE VIJESTI

Migrantski san novogodišnje noći

Piše: Davor Konjikušić
Recentni tragični slučajevi na našim granicama svjedoče nastavku bešćutnog savezništva ovdašnjih vlasti u odnosu prema izbjeglicama.

Vođenje dva kućanstva istovremeno

Piše: Martina Jurišić
Priče o gastarbajterima započinju s muškarcem kao središnjom figurom, a u povijesti koja je dominantno muška, gastarbajterice zauzimaju mjesto dvostruke drugosti: kao žene i kao radnice.

Prazan prostor praznog čekanja

Piše: Anamarija Žugić

Čvrsto zagovaranje intimnog plana i vrlo uopćena ideja ljubavi te istodobno ograđivanje od angažiranosti u širem smislu temeljna je problematika predstave Čekanja.