Manje demokracije, više kulture? | kulturpunkt

Manje demokracije, više kulture?

Prijedlog Zakona o kazalištima uključuje poluge kojima Ministarstvo pokušava steći što veću kontrolu nad poljem, dok se uobičajeni demokracijski procesi zaobilaze.

Piše: Domagoj Kučinić

HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. FOTO: Fred Romero / Wikimedia Commons

  • A
  • +
  • -

Nakon višemjesečnog natezanja s novim zakonima koje je u proceduru uputilo Ministarstvo kulture i medija (u nastavku Ministarstvo) na ljeto smo dobili novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, a izgledno je da nas uskoro očekuje i donošenje novog Zakona o kazalištima. Već letimičan pregled brojnih komentara u javnoj raspravi na spomenute zakone zorno pokazuje brojne nesuglasice između zakonskih intervencija u polje kulture od strane Ministarstva i stavova kulturne zajednice koja svakodnevno djeluje u polju. Usprkos nadanjima da će ovi zakoni dublje ući u strukturno promišljanje polja, u najboljem će se slučaju njima održati postojeći status quo, u nešto gorem (ali izglednom) scenariju ovi će zakoni za sudionike u polju biti dodatan (za neke fatalan) udarac. No, to nas ne treba posebno čuditi. Sami procesi oformljivanja radne skupine i izrade prijedloga zakona, koji su se odvijali u tajnosti i čiji su članovi do danas nepoznati, a imenovani dekretom same ministrice, već dovoljno govori o tome što Ministarstvo sprema za dobar dio polja kulturne proizvodnje. Budući da je Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi već izglasan i da se primjenjuje od 26. srpnja 2022. godine, ovdje ćemo se usredotočiti na brojne probleme koja donosi novi Zakon o kazalištima.

U prvom saborskom čitanju Prijedloga zakona o kazalištima (2. studenog 2022.), u sablasno praznoj sabornici, do neke se mjere, i to isključivo zaslugom nekolicine oporbenih zastupnica, pokušala zaustaviti daljnja procedura donošenja zakona u ovome obliku – nažalost bezuspješno.[1] Ono što se tijekom cijele javne (ali i saborske) rasprave provlačilo kao jedan od glavnih motiva upravo je pitanje legitimnosti radne skupine koja je sudjelovala u izradi prijedloga zakona. Članovi te "uže radne skupine" do danas nisu poznati, a razloga za problematiziranje takvog načina izrade prijedloga ima mnogo. Najvažnija su, čini mi se, pitanja perspektive i pozicije članova radne skupine unutar kompleksnog sustava kakav je kazališni, te namjera i interesa s kojima oni ulaze u proces.

Teško se oteti dojmu da ti članovi zauzimaju i realne i simboličke pozicije moći unutar kazališnog i kulturnog polja. Iako su Ministarstvu puna usta pojma demokracije, s primjenom tog koncepta je zakazalo već u prvom koraku. Brojna opravdanja da je prijedlog zakona rađen u dijalogu sa strukovnim udrugama i Hrvatskim sindikatom djelatnika u kulturi imaju malo pokrića u materijalnoj stvarnosti. U malobrojnim, ali bitnim javnim istupima oko problema donošenja ovakvog zakona kao jedna od glavnih zamjerki se navodi izostavljanje strukovnih udruga iz procesu izrade prijedloga zakona. No, u različitim medijskim napisima se redovito pojavljivalo ime Marina Blaževića, intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao jednog od ključnih autora prijedloga zakona.[2] Do sada, Ministarstvo to nije opovrgnulo. Čini se samorazumljivim da bi osobe iz kazališnog establišmenta trebale sudjelovati u izradi zakona u polju koje oni, pretpostavlja se, najbolje poznaju. 

No ako situaciju promotrimo iz druge perspektive, nameće se pitanje kako osoba čiji mandat još uvijek traje može biti jedan od glavnih autora zakona koji, na koncu, uređuje način ustroja i upravljanja javnim kazalištima kao i ovlasti intendanata/ravnatelja. Priča postaje zanimljivija kada u obzir uzmemo i pokušanu smjenu intendanata Blaževića i Šestana koju su izglasala kazališna vijeća HNK u Rijeci i HNK u Splitu. Naime, nakon što su kazališna vijeća spomenutih narodnih kazališta pokrenula postupak za razrješenje intendanata, ministrica nije potvrdila njihovu odluku te je tražila da se spomenuti intendanti vrate na radno mjesto (za što postoji pravni temelj u trenutnom Zakonu u kazalištima). Tim je dekretom ministrica duboko ušla u prostor autonomije jedinica lokalne samouprave koji su, nota bene, osnivači i većinski financiraju rad tih kazališta.[3]

Iako se taj institut u prvom prijedlogu novog zakona ukinuo, nakon ovih događanja ministrica je ipak odlučila zadržati tu mogućnost. Ministrica je to obrazlagala tezom da će taj postupak rezultirati primjerenijim raspravama, koje u ovom obliku prema njenim riječima nemaju veze s kulturom, već se temelje na političkim prepucavanjima, ali namjerno zaboravlja da je kultura između ostalog i dio političkog polja, a intendanta izglasavaju i potvrđuju politička tijela, a ne kulturno-umjetnička. 

Dodatan odmak od načela demokracije leži u činjenici da će novim prijedlogom zakona o imenovanju intendanata/ravnatelja i članovima kazališnog vijeća odlučivati sam gradonačelnik, odnosno, kako u prijedlogu stoji, izvršno tijelo osnivača. Predstavnička politička tijela kao što su gradske skupštine, neće više imati mogućnost rasprave i izglasavanja intendanata/ravnatelja i članova kazališnog vijeća, kao ni odlučivanja o smjeni istih. Utoliko, odlučivanje o javnim kazalištima (koja su većinom financirana javnim sredstvima) izlazi iz okvira uobičajene parlamentarne procedure i koncentrira se u jednoj osobi. Time će se, prema riječima ministrice, izbjeći političko trgovanje pozicijama u kazalištima što je argument koji na razini elementarne logike ne može imati nikakvu težinu.

Ako i ostanemo kritički prema dosezima ovog tipa buržoaske parlamentarne demokracije, odustajanje od tih procesa može voditi samo u autoritarnost, nikako u daljnju demokratizaciju. Ovaj gotovo feudalistički zakon ide i dalje, pa intendante čini gotovo nesmjenjivima. Naime, u prijedlogu zakona stoji da "izvršno tijelo osnivača ne može razriješiti intendanta, odnosno ravnatelja prije isteka mandata ako su javno kazalište i javna kazališna družina financijski i programski poslovali u okviru osnovnog programskog i financijskog okvira za mandatno razdoblje" (čl. 27, st. 2). Što to znači u slučaju potencijalnih kaznenih djela koje intendanti mogu počiniti, nije do kraja jasno. 

Novim se prijedlogom zakona dodatno uređuje i tko može biti član kazališnog vijeća. Iako je predviđeno da barem dvoje članova kazališnog vijeća dolazi iz redova radnika (jedan kazališni umjetnik i jedan iz redova svih zaposlenika), taj se okvir dodatno sužava. Prema Prijedlogu zakona "za člana kazališnog vijeća može se imenovati osobu koja ima završen diplomski sveučilišni ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili s njim izjednačen studij" (čl. 23, st. 5). Velik dio radnika u kazalištu prilikom zapošljavanja naprosto ne treba zadovoljavati ove kriterije te ovime gube mogućnost sudjelovanja u tijelu koje nadzire rad institucije u kojoj su zaposleni. 

Jedna od rijetkih pozitivnih promjena koje donosi novi zakon je omogućavanje bržeg zapošljavanja kazališnih umjetnika na ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Dosadašnji je zakon obvezivao kazališta da kazališnim umjetnicima ponude ugovor o radu na neodređeno tek nakon 16 (za plesne umjetnike), odnosno 20 godina rada provedenih na ugovorima na određeno vrijeme. S novim se zakonom moguće vrijeme zapošljavanja na određeno skraćuje na četiri godine. Nakon te četiri godine poslodavci su dužni radnicima ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, no samo "ako postoji potreba za obavljanjem poslova toga radnog mjesta, a kazališni umjetnici redovito uspješno djeluju u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini u provedbi predviđenog repertoarnog plana" (čl. 35, st. 3). Ova dugo očekivana promjena će najviše utjecati i na socijalni status umjetnika koji će ovime po prvi puta, do neke mjere, biti izjednačeni  s ostalim radnicima u polju kulturne proizvodnje, ali i šireg javnog sektora. 

Pa ipak, ova nova "sigurnost" za kazališne umjetnike nije apsolutna, jer se u prijedlog zakona uvodi neobičan institut revizije umjetničkog djelovanja. U prijedlogu stoji da se za one koji imaju sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezno "svake četiri godine provodi revizija umjetničkog djelovanja i doprinosa kako bi se utvrdilo jesu li i dalje sposobni umjetnički djelovati i doprinositi" (čl. 37, st. 1). U sljedećem stavku pak stoji da oni kazališni umjetnici koji "redovito sudjeluju u provedbi predviđenog repertoarnog plana sukladno ugovoru o radu ne podliježu reviziji umjetničkog djelovanja i doprinosa" (čl. 37, st. 2). Što je to točno "revizija umjetničkog djelovanja" i prema kojim kriterijima se ona mora provoditi   u zakonu ne piše.

Kriterije za takvu reviziju trebao bi donijeti intendant/ravnatelj uz suglasnost kazališnog vijeća. S druge strane, ako kazališni umjetnici "redovito sudjeluju u provedbi repertoarnog plana", što je odgovornost poslodavca, i u slučaju da odbiju izvršiti neki zadatak postoji Zakon o radu koji to regulira, nejasno je čemu uvoditi ovaj institut u Zakon o kazalištima. Možemo pretpostaviti da će ovim člankom najviše biti pogođeni prije svega plesni umjetnici, čiji je radni vijek zbog specifičnosti i zahtjevnosti posla ionako kraći, ali njegova će se moguća primjena reflektirati i na glumce, pjevače (soliste i zbor) te orkestralne umjetnike. Onima koji ne dokažu da mogu umjetnički djelovati bit će ponuđeno drugo radno mjesto ako za to postoji potreba ili će im se dati mogućnost prekvalifikacije s time da će četiri godine primati prosječnu bruto plaću, a poslodavac će im osigurati vaučer koji bi trebao djelomično pokriti troškove prekvalifikacije. U slučaju da kazališni umjetnik odbije navedeno, otkazat će mu se ugovor o radu. 

Nakon čitanja prijedloga zakona teško se oteti dojmu da se radi o jednom kompromisnom rješenju koje će kazališno polje ostaviti u više-manje istoj situaciji. Unatoč tome što su radnici (prije svega kazališni umjetnici) izborili nešto sigurnije radne uvjete bržim dobivanjem ugovora na neodređeno, dodan je izrazito problematičan institut revizije umjetničkog djelovanja. O primjeni tog instituta u praksi ćemo saznati tek ako se izglasa ovakav prijedlog zakona, ali i najoptimističniji ne mogu ne primijetiti koliko se prostora ostavlja za različite manipulacije. S druge strane, u prijedlog zakona su stavljene različite poluge kojima Ministarstvo pokušava steći što veću kontrolu nad poljem, pogotovo nacionalnim kazalištima, dok se uobičajeni demokracijski procesi gotovo u potpunosti zaobilaze. Ukupno, nije izgledno da će ovim prijedlogom zakona doći do potrebnih kvalitativnih promjena koje radnici u polju traže već dulje vrijeme. 

 

[1] Od 121 na glasovanju prisutnih (sic!) zastupnika i zastupnica, njih 77 je glasalo za, a 44 protiv prijedloga zakona.

[2] Neki su članovi oporbe išli toliko daleko da su sam zakon prozvali "Lex Blažević".

[3] Ministarstvo sudjeluje u financiranju programskih troškova narodnih kazališta sa svega 3-10 %.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 14.12.2022

VEZANE VIJESTI

Prema privatizaciji javne politike

Piše: Matija Mrakovčić
Na javnom savjetovanju je prijedlog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji bi mogao produbiti već postojeće nejednakosti u polju kulture.

Zakonski pečat na loše prakse

Pripremila: Ivana Pejić
Usprkos širokom odazivu kulturnih aktera na javno savjetovanje o prijedlogu Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, njegov konačan oblik nije bitno izmijenjen.

Bez strategije preostaje improvizacija

Piše: Matija Mrakovčić
Namjera spajanja tri ključna zakona za funkcioniranje kulturnog sustava u jedan mega-zakon, mogla bi rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada nezavisnog kulturnog sektora.