Top 20 najboljih serija 2021. | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Top 20 najboljih serija 2021.

Iako se činilo da će zbog pandemijskih uvjeta u 2021. nastupiti suša zanimljivih naslova, godina se pokazala sjajnom za serije, a o najboljima među njima čitajte na ovogodišnjoj top-listi.

Piše: Tonći Kožul

White Lotus (HBO)

  • A
  • +
  • -

Kao i uvijek, puno je više serija koje nisam stigao pogledati nego onih koje jesam, pa mi tako ovaj put, između ostalih, na dnevni red nisu stigle: Tear Along the Dotted Line, Maid, It's Always Sunny in Philadelphia, Station Eleven, Squid Game, zadnje epizode The Expansea... 

Nisam gledao, niti ću gledati jer jednostavno nije moj đir: Mare of Easttown. 

A od jako dobrih ovogodišnjih serija za koje nažalost nisam imao mjesta na listi, posebno bih istaknuo: Big Mouth, Girls5eva, Loki, Only Murders in the Building, We Are Lady Parts, WandaVision, Search Party, American Crime Story: Impeachment, For All Mankind i Work in Progress

Bila je super godina za serije! Iako se isprve i nije činilo da će tako biti zbog, ehm, vanserijske suše zanimljivih novih naslova u prvim, zimskim mjesecima (što je, međutim, zauzvrat pružilo idealnu priliku za nadoknađivanje propuštenog, u mom slučaju ponajprije Big Moutha i The Expansea), da bi se onda na proljeće stvari počele zahuktavati i već do ljeta je bila tako bogata i vrsna ponuda da ne bi čovjek nikad rek'o da je to sve snimano u pandemijom otežanim produkcijskim uvjetima. Pa evo mojih osobnih favorita...

20. Acapulco

Meksička feelgood, uglavnom humoristična serija na Apple TV-ju, pa je bije ne baš domišljata fama "meksičkog Teda Lassoa". S kojim i nema puno inih dodirnih točaka, no ako spadate među one koji su ostali pomalo razočarani narativnim i karakternim vrludanjem Tedove druge sezone - dajte Acapulcu šansu, isplati se.

19. Joe Pera Talks with You

Život u malom mjestu je uglavnom dosadan, ali je i osjetno opušteniji od onoga u gradu i kad god krene neka epizoda Joea Pere, osjećaj mi je nalik onome kad se nakon nekog vremena provedenog u Zagrebu vratim u svoje rodno malo priobalno mjesto i onog trena kad izađem iz busa - kao da sam kročio u neku drugu, smireniju dimenziju. Terapeutski učinak ove katkad nježno duhovite, drugi put nježno bizarne, ali uvijek ljekovito nježne serije je neprocjenjiv.

18. Rick and Morty


Jesu li Rick i Morty o'šli na kvasinu ili ne, internetska je opsesija još od barem treće sezone: svaki je njihov potez pod povećalom i svako, pa i ponajmanje posrnuće izaziva lavine ogorčenih kritika, kao recimo ona notorna epizoda kad je Rick organizirao nedovoljno blještav advent, a Morty položio vijenac na Reaganov grob sa spermatozoidima, po mnogima najgora u serijalu. I mada se slažem da im ta i nije baš bila vrhunska, sveukupno mi je omjer dobrih i loših epizoda otprilike kao i prije: dvije-tri loše do bezvezne, dvije-tri dobre do jako dobre i četiri-pet suludih OMGNAJBOLJEIKAD mindfuckova. Možemo li onda reći da mi i dalje nema većeg veselja nego kad se materijalizira nova epizoda Rick and Mortyja? Možemo!
 
17. Mythic Quest

Motiv radnog mjesta na kojem se svi jedva podnose i stalno spuštaju jedni drugima je jedan od najvećih zlatnih rudnika TV-humora, pa mi je malo žao što ova serija o gejmerskoj firmi nije uvijek onoliko smiješna koliko bi mogla biti. Ali zna biti dosta smiješna, a i zna baš briljirati kad ode u dramu – šesta epizoda druge sezone je jedan od vrhunaca ovogodišnje TV-produkcije.
 
16. What We Do in the Shadows


Ako vam je vampirska četvorka sa Staten Islanda najzabavnija kada se mora bakćati s banalnom nevampirskom svakodnevicom, od iznošenja žalbi na sjednicama Gradskog vijeća do gledanja Superbowla sa susjedima, ne bi me čudilo da vam treća sezona i nije baš najbolje sjela jer iako jest bilo i toga (kao naprimjer u onoj odličnoj epizodi u Las Vegasu), What We Do in the Shadows se ovaj put više fokusirao na obogaćivanje svoje mitologije novim karakondžulama. A dijete u meni se nikada neće prestati veseliti novim karakondžulama, tako da meni čisto paše!
 

Nisam čitao intervjue sa scenaristom Tonyjem McNamarom pa moguće da se varam, ali bih se svejedno usudio pretpostaviti da izvorno i nije bilo zamišljeno da car Petar III. bude tako bitan lik i u drugoj sezoni The Great i da je tako naknadno odlučeno nakon što se Nicholas Hoult pokazao tako predobrim i prezabavnim u ulozi? Jer koliko god da ova serija ne robovala povijesnom realizmu, način na koji Petar nastavlja figurirati i nakon puča Katarine velike mi je u početku izazivao... pa, poprilične probleme sa susprezanjem gledateljske nevjerice? Kao i, općenito, Katarinin manjak autoriteta i čvrste ruke, koji kroz prve tri-četiri epizode izlazi iz okvira očekivanih tegoba uspostavljanja vlasti i zalazi u onu vrstu nesposobnosti zbog koje bi joj u svakom iole realističnom scenariju letjela glava do kraja epizode. No stvari počnu sjedati na svoje mjesto kad se The Great, skupa sa svojim likovima, prepusti čudnim putevima ljubavi i požude i samo raste iz epizode u epizodu, sve do klimaksa za pamćenje.
 

Sa svojom trećom sezonom, Sex Education je ušao u fazu u kojoj dramedije njezinog kova rijetko više završavaju na ovakvim listama: nije da je serija išta lošija nego prije, dapače, ali nije više ni svjetlucava nova TV-igračka pa ju je lakše uzimati zdravo za gotovo. Dobar tuđi komentar iz rasprave na jednom forumu: "Ovo je jedna tako neumoljivo, brutalno moralna serija. Svi likovi naposlijetku dobiju točno onoliku količinu sreće i zadovoljštine koliko su i zaslužili. Ako varaš i ako lažeš, nagrabusio si. Ako si iskren i ako priznaš istinu – bit ćeš nagrađen. Naravno da u stvarnosti i nije baš tako, ali želimo da bude. I zato je nekako iznimno zadovoljavajuće – i/ili strepnjom ispunjavajuće – gledati kako jedne dostiže zaslužena kazna, dok iskreni trud drugih biva nagrađen."
 
13. Hacks


Jean Smart kao komičarska diva nalik Joan Rivers. Deset epizoda Jean Smart u ulozi komičarske dive nalik Joan Rivers! Pa ako to nije automatska preporuka za gledanje, ja stvarno ne znam što jest?! E, i ako volite dramedije o naizgled potpuno različitim i različito sjebanim ljudima koji polako otkrivaju da su srodne duše, onda još toplija preporuka.
 
12. Reservation Dogs

Nisam još vidio zadovoljavajući hrvatski prijevod pojma native Americans pa ne znam kako bi ih bilo najsretnije osloviti, ali uglavnom, dolazi napokon do pozitivnih pomaka u njihovoj zastupljenosti na američkom TV-krajoliku: imali smo ove godine i solidan Rutherford Falls, koji bi bio puno bolji da glavni lik nije dobrostojeći privilegirani bijelac, što je posebno frustrirajuće utoliko što je i najmanje zanimljiv od svih likova. Reservation Dogs zato nema takvih problema, to je serija od jedne zajednice o toj zajednici i pričajući priče kakve su se dosad rijetko viđale na malom ekranu, te time što je stilsko-tematska bombonjera u kojoj je svaka epizoda delicija za sebe, često me znala podsjetila na Atlantu.
 
11. Evil

Jedan prigovor koji imam na ovaj izlet bračno-autorskog para King (The Good Wife, The Good Fight, Braindead) u hororaste vode je što su epizodni slučajevi tjedna nadopunjeni naznakama da iza svega postoji i neka veća, krovna priča, a ja dvije sezone kasnije i dalje nemam dojam da ta priča postoji nego samo da Kingovi i ekipa nabacuju ideje, u nadi da će im se u nekom trenutku iskristalizirati neka konkretnija nit. Drugi prigovor je očigledno jako subjektivan, jer dosta ljudi smatra da je u drugoj sezoni pojačan creepy ugođaj – iako ja mislim obratno, da druga po tom pitanju zaostaje za prvom koja mi je znala biti baš neobično i neuobičajeno jezovita za jednu TV-seriju. No eventualni manjak jezovitosti je nadoknađen još većim obiljem pozitivno WTF momenata i gdje god da sve skupa završilo, nije mi ni toliko bitno uz ovako ludu vožnju.
 
10. The Other Two
 
Nisam neki ljubitelj cringe humora jer za moj ukus najčešće ispadne previše mazohizma za premalo smijeha i mada prva sezona ove serije nije sad baš krvnički ponižavala svoje glavne likove – dvoje neuspješnih milenijalaca koji pokušavaju zajahati val slave svog mlađeg brata, t(w)een senzacije u stilu Justina Biebera – istodobno mi je i prerijetko bila, ono, ekšli smiješna. No situacija na tom planu je već puno bolja u drugoj sezoni (u kojoj "drugih dvoje" sada pokušava zajahati val slave svoje mame, novopečene TV-zvijezde u stilu Oprah), koja ujedno i znatno manje pati od one druge velike boljke cringe humora, da se protagonisti dovode u neugodne situaciju abnormalno glupim postupcima koje nitko živ, ma koliko god da bili smušeni, ne bi nikad učinio na njihovom mjestu: neugodnjaci sada proizlaze prvenstveno iz njihovih karakternih mana, baš kako i treba biti.
 
9. How To with John Wilson

Prvi naramak Wilsonovih dokumentarnih video-eseja o životu u New Yorku i životu općenito porađao se cijele dvije godine, pa sam malo strepio kada se već godinu dana kasnije vratio sa šest novih epizoda – ali strahu ne da nije bilo mjesta. nego mi je ova sezona čak i još bolja od prve! Posebno epizode o parkingu i otpadu, koje su prava mala remek-djela.
 
8. Tuca & Bertie


Ima nečeg pomalo deprimirajućeg u tome kako je Netflix postao toliki televizijski kingmaker, ne? Jer ako na njemu izađe hot topic satira s Leom DiCaprijem, pogledat će je ama baš svi, pa i premijeri država s europske periferije. A ako novi animirani projekt koautorice jedne od najhvaljenijih i najobožavanijih recentnih serija dobije nogu od Netflixa i ona nekim čudom ipak uspije naći novi TV-dom, velike joj koristi od toga kad nitko neće ni primijetiti – ono, kladim se da Plenković nema pojma da uopće i postoji druga sezona Tuce & Bertie! I dok je prva bila jako simpa i ne puno više od toga, u drugoj je Lisa Hanawalt iskoračila iz sjene BoJack Horsemana, s nizom divnih humorističnih ogleda o radostima i bolima adultinga i ženskog prijateljstva.
 

Ljudi obično najbolje pišu o onome što najbolje poznaju, pa me i ne čudi što me je od zadnjih nekoliko radova scenarista Russella T Daviesa najviše osvojio s onim u kojem se uhvatio osobno mu jako bliske teme, londonske gej scene u osamdesetima u jeku pandemije AIDS-a. Da će stoga biti suza, bilo je za očekivati, ali sa skoro pa godinu dana odmaka mogu reći da su mi se i scene nesputanog životnog (čitaj: gej) veselja podjednako zadržale u pamćenju.
 
6. The White Lotus
 
Pristupačnija verzija Successiona, takoreći, u kojoj odurni bogati bijelci rade što hoće i ne trpe zbog toga nikakve bitne posljedice – samo što ovdje vidimo i kako trpe oni koji nisu te sreće, uz postepeno, ali konstantno zagrijavanje drame ususret krešendu, za razliku od Successiona koji obično digne temperaturu tek u zadnjih par epizoda sezone. Dajem blagu prednost nekonvencionalnijem pristupu Successiona, ali ovo je isto odlično.
 
5. Dickinson

Hailee Steinfeld kao Emily Dickinson, skupa s Billyjem Eichnerom u ulozi Walta Whitmana i Beth Ditto u kostimu sirene, razbacuje se na podiju nečega nalik noćnom klubu, uz pumpajuće zvuke Robina Schulza i Felixa Jaehna. U 19. stoljeću. Znam da na papiru djeluje kao neki posebno loš skeč iz Saturday Night Live, ali ja... Pa, ja sam tu scenu gledao s osmijehom od uha do uha. I to je samo jedan od mnogih trenutaka u kojima me je ova serija o mladoj Emily Dickinson - koja se jako slobodno poigrava s njezinom biografijom, ukljujučući i spekulacije o njezinoj seksualnosti - uhvatila na emotivni prepad, svaki put kad bih pomislio da znam već što sve mogu očekivati od nje. 
 
4. The Underground Railroad

Teška i mučna serija o bijegu iz ropstva na američkom jugu je ujedno i jedna od vizualno najljepših ovogodišnjih serija, Barry Jenkins je upregnuo sav svoj impresivni redateljsko-pripovjedački dar da nam pruži taman dovoljno tračaka svjetla da bi se mogli probiti kroz njezinu duboku, duboku tamu.
 
3. PEN15


Cringe comedy, veli oznaka na Wikipediji, i moglo bi se reći da i jest – i da drukčije ni ne može biti kada se ovako iskreno progovara o pubertetu, tom naj-krindž dobu ljudskog života. Ali i dobu u kojem sve oko sebe i u sebi proživljavamo jednim neponovljivim, gotovo zastrašujućim intenzitetom, što su Maya Erskine i Anna Konkle temeljito iskoristile za crpljenje humora i patosa iz stvari koje su u serijama za odrasle – uključujući i one što se izdaju za tinejdžerske serije - tek nebitni detalji. Žao mi je što je sve završilo već nakon dvije sezone, ali završilo je isključivo njihovom voljom jer su rekle što su imale za reći i to valja poštivati, posebno nakon što su se odjavile s besprijekornom drugom sezonom i savršenstvom od finala koje je, ostajući vjerno ekstremnim oscilacijama puberteta, donijelo jednu od najneugodnijih i jednu od najromantičnijih scena u živom TV-sjećanju.
 
2. Succession

Kao što je netko dobro primijetio na Twitteru, vezano za drugu najpoznatiju seriju Jesseja Armstronga: "Da bi shvatili ovu sezonu Successiona, ključno je imati na umu da je Peep Show također serija o groznim ljudima koji ne uče iz svojih grešaka i samo postaju sve gori i gori, sve dok vam jednom više nije jasno zašto ste se ikada uopće suosjećali s njima." Zato i nisam baš siguran u tumačenja da nakon događaja u finalu treće sezone u obitelji Roy "ništa više neće biti isto" jer ako je Succession nečemu posvećen, onda je to status quo opscenog bogatstva u kojem nikad nema prave kazne, ali ni prave katarze: Royevi ostaju nezreli sociopati čiji se međudnosi svode na sitničavi mikromakjavelizam jer za ništa drugo ni ne znaju, niti ih je život ikada natjerao da znaju. I jasno je zašto nekima ta vječna bjesomučna prejebavanja samo da bi sve ostalo isto znaju biti frustrirajuća (i meni su znala biti u prve tri epizode ove sezone), ali nije poanta karakterne drame da likovi nužno "rastu", poanta je da prodiremo u njihovu srž i u tom pogledu Succession ostaje dragulj u kruni aktualne TV-produkcije, kako scenaristički, tako i glumački.
 
1. Midnight Mass


Ne kažem da je ovo savršena serija: neki od maratonskih monologa su znali i mene udaviti, neki su bili gotovo komični sa svojom nesuptilnošću (kada Rileyju njegov tata objašnjava zašto ima osjećaj da ga se ovaj srami, malo je preočito da to netko u scenarističkom timu obrađuje svoje daddy issues), a samo finale je znalo završiti i na krivoj strani tanke granice koja dijeli ozbiljan horor od blesavog creature featurea... No, opet, neki dijalozi – poput onih Rileyja sa svećenikom Paulom - su poput onoga kada zasjednete na piću s nekim dobrim i zanimljivim frendom i pošteno se zapričate i nije da su to sad neke velike mudrosti za zapisati, ali se na kraju osjećaš nekako baš... ispunjeno? A ako finale i ne funkcionira baš najbolje kao horor, kroz prethodnih šest epizoda Midnight Mass je zato vrhunski, izuzetno atmosferičan sporogoreći horor, pogonjen misterijom i pričom kakva inače tjera na nestrpljivo prevrtanje stranica stripa ili knjige... A tek glazba, o Bože, ta GLAZBA! Minimalistički skor je maksimalno jezovit, najmoćnijom montažnom sekvencom u seriji odzvanja "Holly Holy" Neila Diamonda i to cijela "Holly Holy", svih četiri i kusur minuta, i još je cijela serija prožeta kršćanskim napjevima koji su mi kao jednom bezbožnom sorošoidu dosad, priznajem, bili potpuno nepoznati i koji u početku budu, onako, ništa posebno, ali onda se pridruži još jedan glas, pa još jedan i još jedan i tako redom, sve dok višeglasje ne postane poput nekog cool efekta – zborovi su kršćanski autotune! E, i nakon svih onih hrvatskih moralnih nakaza koje bi skrivile nečiju smrt u prometu, da bi onda samo tražile svaki mogući način da prođu lišo – gledati jednu ovakvu seriju, u kojoj je glavni lik dovoljno normalan i ljudski da zbog toga ne može živjeti sa sobom, to mi je baš trebalo. I nije, kao što rekoh, serija bez mana, ali nijedna druga ove godine me nije toliko prikovala i opčinila i amen.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 31.12.2021

VEZANE VIJESTI

Top 25 najboljih serija 2019.

Piše: Tonći Kožul
Koje su kvalitetom pale, koje porasle, a kojima je i pola sezone dovoljno za sjajan dojam donosimo u našem izboru najboljih ovogodišnjih televizijskih serija.

Top 20 najboljih serija 2020.

Piše: Tonći Kožul
Preživljavanje pandemijske izolacije sasvim sigurno u velikoj mjeri dugujemo televizijskim serijama, a koje su nam u tome najuspješnije pomogle doznajte na našoj ovogodišnjoj top-listi.

Top 25 najboljih serija 2018.

Piše: Tonći Kožul
Zlatno doba televizijske produkcije nastavilo se i u 2018. godini, na čijem kraju donosimo izbor najzanimljivijih dramskih, humorističnih i animiranih serija, i svega onog između.